twirl-dječak sa šibicama

Vidim da moram pojasniti facts of life, odnosno kako svemir funkcionira, po teoriji ćorave koke
unatoč svim proračunima vjerojatnosti, dešavaju se zapravo nevjerojatne stvari
kako to? kako to?
dakle vako, ćorava koka po klasičnom shvaćanju znanosti, ne bi smila biti u mogućnosti pronaći zrno, te bi kao takva izumrla. od gladi, jelte
i tada mi sada ne bi o njoj uopće raspravljali niti razmišljali, život bi bio lijep, Newton mirno spavao u grobu, kao uostalom i Einstein, zwainstein, rahmstein te ostali
zrno se, entropijski prisiljeno postavlja u najneočekivanije mjesto, za ćoravu koku. kad ona izračuna to najnevjerojatnije mjesto u svojem mozgiću, i krene uzet zrno, ono zbog toga što je njegov položaj kompromintiran i postao očekivan, nema izbora, nego se sa najneočekivanijeg položaja, premješta u suprotni, najočekivaniji položaj, onaj koji je ćorava koka i očekivala da bude, izabirući da se, najvjerovatnije, zrno nalazi na tom, najnevjerojatnijem mjestu, koje je time postalo najočekivanije, te ga kljuc kljuc kljucne....
nadam se da sam ovime približio najnovije smjerove u znanosti....
Btw., ćorave koke će služiti kao ključni čimbenici (operateri) odabira u kvantnom kompjutanju kvantnim kompjuterima, radi svoje sposobnosti da nevjerojatnost pretvore u stvarnost

zaspao je snom pravednika, a probudio se u znoju...usnuo je čudan san....

-jbt., ja te moram učit' kako se sijeku glave..tztztz-
-znam sjeći glave-
-aha, znaš. ne želimo da mi odsječeš prst...ovako, uzmeš mač, tako, zamahneš svom snagom, i cak! ..nije teško, možeš ti to,..ja vjerujem u tebe-
-neću, dok cupkaš. pusti me, ne volim kad me tjeraju na nešto, pa makar i na glavosječu-
-ne tjeram te, samo te ohrabrujem,,,-
-aha, hrabra sam dovoljno, hrabrija nego
možeš i zamisliti-
-heeeeej, ja ovdje ubijam pričama, ti mačem. -
-nemoj mi govoriti čime ću te ubiti, zbilja ne volim to. ja ubijam, ja odlučujem. i mogu te dokrajčiti bilo čime, tek toliko, da uđe u zapisnik..-
-ok, čekam...-
-don't hold your breath, učinit ću to kad se najmanje nadaš, duša je slađa kad je nespremna, poput mesa koje je finije kad hrana ne očekuje smrt...-
-ok, ali pokušaj to barem dok sam još mlad,...ako može muzička želja, jel'-
- ne može, jbg., muzička želja, a i za mlad umrijet si okasnio... -
-zijev,,,-
-zijevanje je zarazno, znaš, idem počinut malo, a ti, što se prije opustiš, prije ćemo te skončat...laku noć-

zaspao je snom pravednika, a probudio se u znoju...usnuo je čudan san....
ili možda nije
....učinilo mu se da je aurora borealis, onako u mraku, no kad je protrljao oči shvatio je da to ona brusi laserski mač preko dijamanata koji raspršuju otkinutu svjetlost svuda pookolo

-jesi vidjela?- šaptom ju je pitao da ne probudi djecu koja su oko njih spavala, na ležaju, poput sardina u konzervi
-jesam, svijetle mu oči. osjeća život. možda čak i ljubav, iako nije svjestan, niti zna što mu se događa, jer nije ju imao gdje vidjeti, sigurna sam.-
-vidjet će i drugi, a onda smo svi gotovi..-
-da..-
-moramo ih pozvati. hoćeš ti ili ja?-
-svejedno je, ali možeš ti, tebi će više trebati tih nekoliko kredita, što daju za to.
-da. naš prvorođeni,...ko bi to ikada mogao i zamisliti? kako? kako?-
-pusti sad to... pozovi ih-
.......
-pustite me!!!!!!!! mama! tata! što se događa?-probudio se kad su ga četvorica digla od svoje braće s kojima je spavao i nosila prema izlazu
-svijetle ti oči, sine-
-neee, nije istina, ne svijetle mi!!! lažetee!! neee!!!!-otimao se bespomoćno...
-ne brinite, više nikad neće!- čuo se promukli, škripavi glas iz zvučnika

doći ću

kada izmrvim strah
isperem ga suncem
prospem preko oštrog kamenja sumnje
probijem kroz vihore nemira
nad provalijama opreza
pružiš ruku
doći ću

...ono što joj nije rekao, je to da je, nemogavši spavati kibernetičkim snom, dok su je alieni držali zatočenu, vježbao mačevanje. sa najboljim mogućim učiteljem, njenim hologramom ...
odbijao je njene napade, dok mu se nije pružila prilika da joj u okretu izbije mač iz ruke, koji je u letu probio jabuku iz zdjele na stolu i zajedno s njom završio zaboden u sliku Isaaca Newtona, točno iznad njegove glave...
-ok! učini što treba, podcijenila sam te...-promrsila je, pritisnuta uz zid dok se vrh njegovog mača lagano njihao tek inč od njenog vrata
-da, podcijenila si me, ne samo sada....stalno to činiš, još od naše prve borbe
da vidimo, ....tu gdje si najmekša,-lagano dotaknuvši joj vrhom vrat, presjekavši zlaćane spone što plašt joj držaše
--ili....tu gdje je kamen-jedan po jedan gumb sa napete, svilene joj košulje padali su na pod, otvorivši put pogledu na savršeno skrojen, custom made, blistavi grudobran od titanskih pločica
nije pognula glavu, niti trepnula nije..
ipustio je mač i nadljudskom snagom volje vratio pogled na njene oči
-tuu-tuuu-tuuuuu-tuuuuuu-tuu-tuuu......-
Uz rotirajuće svjetlo, grmio je reski zvuk sirene
-kraljevstvo će se predati alienima-izustio je
-seka ti ima najezdu intervala dezintegracije integrala i krize integriteta na polju efemerne hermeneutičke nautike-odgovorila mu je
podigao je plašt, pružajući joj ga da pokrije grudi
-moramo ići-
isčupala je mač iz iz slike, dohvativši jabuku u drugu ruku i njime ga prtisnula o zid
-neneneene, nismo gotovi-munjevitim pokretom rasjekla mu je majicu i odmaknula krajeve, zagledavši mu se u gola prsa...
-sad možemo ići!-dodala je, zagrizavši u jabuku.
.

-što čekaš? učini nešto!-ljutito je kraljica govorila svojem mužu-potegni mač i krvlju operi ljagu sa našeg plemena-
on se malo nećkao
-kćer ti se udala za ovog...nešto, halo!
sve nade smo polagali u to da će se udati za ratnika koji će nas povesti u posljednju bitku, koliko god šanse bile male, to nam je bila jedina šansa protiv prodora nebrojeno jačih aliena....sad je sve izgubljeno, morat ćemo se predati, da barem poštede naš narod....
učini nešto!
ne možeš to mirno gledati, riješi to kao kralj. ili si postao pre mekan? ne znam što je gore...-
kralj je lagano otkopčao plašt, potegnuo mač iz korica te krenuo prema meni...-an garde!
-samo preko mene mrtve!-poviknula je nečujna, stavši ispred pisca, sa također isukanim mačem-on je moj!-
-a da ispečem kokice, dok se vi dogovorite-pomislio je, ali je prešutio
-ok! kako želiš. od sad više nemam kćer!-okrenuo se prema kraljici-idemo!
-nisi me razumio, tata, on je moj, ja ću ga ....ubiti-, dovršila je tiho, govoreći prema mjestu gdje su do tren prije stajali njeni roditelji
-ti si za sve kriv!-rekla je slomljeno-ti si za sve kriv....ostala sam i bez roditelja i bez kraljevstva, radi tebe-
prešutio je i to da sad, kao žena alienskog admirala ima više posjeda nego ratnički kralj i kraljica. nije mu se učinio baš pravi trenutak za to
-ubij me i odnesi moju glavu roditeljima, bit će presretni i primit će te natrag-
-šuti radije, jer mogla bih baš to i učiniti. ali, prelako su me se odrekli. nisu poštovali moju odluku. pa da sam se udala i za aliena, morali su to prihvatiti. a nisam, nego za čovjeka koji je veći ratnik od bilo kojeg iz mog plemena...-
raznježen, htio joj je prići i zagrliti ju
digla je mač
-ni koraka dalje!-
nastavio je prema noj, podigavši mač
- ne bojim te se. an garde!
nije mogao vjerovati da je to izgovorio, ali bilo je prekasno za povlačenje.
obrisala je suzu s obraza i skočila u borbu
-pusti mene -začuo je onaj tanani glasić, koji se tako rijetko čuje, da nije siguran ni da je uopće njegov. njegovi se nadglašavaju, uglavnom. osim u ovakvim situacijama. tad šute ko pizde.
prostorija je blještala od munja u srazu njihovih laserskih mačeva...

-ti to namjerno radiš? -
-kojo?-
-pa doveo si nas ... hmm..., nigdje!-
-kako niđe? neđe jesmo. i ne, nije namjerno. ova kanta ima svoje mušice...-
-ok. onda dalje mogu i sama.- dobacila mu je mač, uzevši drugi -vrijeme je da završimo ovu priču. jedno od nas će prdnuti na rosu.
-an garde!-
-volim te-
-i ja tebe-
napala je žestoko, u trenutku kad se "nigdje" prenapučilo kraljevskom flotom ratničkih svemirskih brodova
kako je napala, tako se i povukla
-moji roditelji!- u panici je uzviknula, - rekla sam im da se idem udati. pravi se da si mi muž ili ću te ubiti!-
-ubićeš me tako i tako-
-pretvaraj se, ili ću te ubit dvaput-
nije stigao ništa reći, već je zazujao uređaj za teleportaciju i ratnički kralj i kraljica su bili među njima
-mama, tata...-
-pratili smo te. po termalnom otisku kojim ova kanta zagađuje svemir, nismo ni morali koristiti podprostorne strune...
oslobodila si se od aliena, to smo i očekivali. zato i nismo napali. gdje je princ?- pogledom su tražili nekog, ignorirajući me
zapravo, nisu me skroz ignorirali.
-konobar, dajte nam po duplu vodku, da proslavimo!
-mama...on nije konobar, on je.. moj muž-
-ha? oto? oto je tvoj muž???-zgranuto je upitala kraljica
-da- kimnula je povtrdno
-o, sirota moja kćeri, mogla si imati bilo kojeg ratnika, bilo kojeg muškarca u galaksiji, a ti se udaš za...ovo?
ovo da bude budući kralj? što je to? nije ni konobar, izgleda ko neki drvosječa.
ne bih se čudila ni da je pisac.
ziher potajno piše i pjesme....-

doći ću

kad razbiješ sve vaze
u kojima držiš zarobljene cvjetove
u krhotinama ulovljene snove nahraniš vjetrom
zvukove upleteš mjesečinom
zaliješ njima divlju ružu
u mom srcu
doći ću

mislio je da spava, pokušao doći do galaktičkog interneta, na prstima...., a onda ju je ugledao.
ukipio se, spreman na sve. čekao da napadne.
-daj se prestani ponašati kao da je netko već umro. ono, što se oplakuješ? žive se ljude ne oplakuje, ja ću te oplakati kad dođe vrijeme. sad mi trebaš, da se maknem iz ovog užasnog legla tvojih frendova.
na svačemu sam letjela, ali ovom kantom samo ti, valjda, znaš upravljati. pali pilu!-
-ok, izvest ću te odavde, ali molim te završimo s tim što prije-
-naravno. ni meni se ne odugovlači.-
nije joj htio odati tajnu, kako se upravlja svemirskim transporterom, da samo zažmiriš i stisneš PUSH gumbić, nekamo će te već odvesti...
pravio se da proračunava koordinate, brojeći i mumljajući si u prste, i kad je, kao bio zadovoljan proračunom, stisnuo je PUSH!

.....vremena se mijenjaju. Zadnji put je, da bi bio bloger tjedna, morao dvije pune vreće plastičnih boca prokrijumčariti u uredništvo....danas, prazne boce nisu više sredstvo mićenja na blogu, postalo mu je to jasno, kada, niti kao mali znak pažnje, nitko nije htio primiti od njega vreće....mislim da je to zbog eura, inflacije, i tih nekih nerazumljivih tijekova evolucije....
-baš ti sve moramo crtati, ha?-rečeno mu je, dok ga je ljubazno sigurnisno osoblje vuklo prema izlazu
-nisi bloger tjedna radi bezvrijednih boca, niti zato jer zaslužuješ, ovo je očajnički pokušaj da ti pomognemo,...glupane-
....
-....ako je ovo jedan od tvojih jeftinih trikova da se izvučeš, jebeš mi sve, twirle,...sasjeckat ću te na komadiće i dati svemirskim miševima za gozbu...- promrsila je iznervirano, kad joj je pokazao naslovnicu blog.hr
-to ništa ne mijenja- pokušao ju je primiriti
-to mijenja sve!!! ako te sad ubijem, pred svima, ispast ću bešćutna kučka. Ja ću ispasti negativka, a ti jadna i nedužna žrtva....uostalom, bilo bi fer da si barem rekao da pišeš o nama, ljepše bih se počešljala, malo dotjerala, a ne da me svi čitaju ovakvu.....zbilja si gad, znaš..., uostalom, baš me briga, neka misle što hoće, ....nisam se ja zaključala u smočnicu, od straha....
-nisam se zaključao, vrata su se slučajno zaglavila...
-jeje...ni umrijeti nisi u stanju dostojanstveno...
-nisam se zaključao, to je brodski kompjuter nešto spetljao...

-bitno da se slavi, pogubljenje, vjenčanje...nema veze- bila je odluka alienskog vijeća, u svezi-glede njegovog admiralskog vjenčanja, kojim je odlučio spasiti Nečujnu od okrutne smrti kao alienskog neprijatelja br. 1.
-no, znate za običaj da ako bude još pretendenata za njenog muža, morat ćete se s njima boriti na život i smrt, admirale-
-ne znam!-
-znate! sada znate!-
a pretendenata je bilo. prekonekoliko.
-jbnoooo!!! barem nas neće ušutkati žena-, zajebavali su ga glasovi.-utihnućemo junački, u "ravnopravnoj" borbi protiv uspaljenih aliena. jbnooooo!!!-
nije mu se svađalo sa glasovima, sada. zapravo, nije mu bilo više nidočega. čak je razmišljao o tome da otkaže svatove, jer očito je da ju ne može spasiti. postat će ženom nekom od aliena, što je gore i od smrti u mukama.
krenuo je priopćiti joj svoju odluku, taman kad je završilo upoznavanje pretendenata sa budućom nevjestom....
-opet si me htio izdati!-preduhitrila je njegov naum
-htio si dopustiti da te alieni ubiju, samo da bi pobjegao od moje osvete. no, nećeš izbjeći sudbini, odustali su...-
-odustali su???!
-odustali su.... malo sam popričala s njima, objasnila što očekujem od muža i podvili su svoje ljigave repove....bilo je čak i jednostavnije nego li sam očekivala-
ceremonija je bila kratka.
alienski svećenik je objašnjavao važnost ljubavi i privrženosti u braku, poželio im puno malih aliena i veselje je moglo početi. svi su bili dobro raspoloženi, čak i Nečujna, no njemu baš i nije bilo do veselja.
-daj jbt. nemoj kvariti posljednju večeru, razvedri se. nisam se valjda udala za mrguda....- namignula mu je
-sad si moja žena, znaš. ne smiješ me ubiti, zapravo-pokušao je...
-brak nije važeći dok se ne konzumira, a to se neće dogoditi. tako da,... budi bez brige, ...da sam ti zbilja žena, naravno da te ne bi ubila, nisam baš takva kuja- namignula mu je opet
-kako je privlačna dok namiguje, fak...-pomislio je. ali se opet brzo ufurao natrag u svoje crne misli

budio se svaki čas, iz kibernetičkog sna, u znoju.
nije da se on bojao smrti, ali nije ni da nije.
koliko god da je analizirao situaciju, nije mu bilo jasno kako se uspijeva, bez ikakvog napora uvaliti u deepshit, a izvući se iz istog postaje sve teže i teže....
riba u vrši, tako se osjeća riba u vrši, sinulo mu je, no ta duboka spoznaja mu nije pomagala pronaći izlaz iz vlastite vrše.
možda alieni ne pristanu na njegov plan, u tom bi slučaju nju pogubili. a opet, ako pristanu, njegovo će mlado tijelo prerano svršiti u stravičnoj bračnoj noći....brrrr...
...možda,....možda, zasvijetlila je iskrica, možda, ako mu se posreći, možda bi ju uspio iscrpiti toliko da zaspe, računajući da ni sutra nije kasno za umorstvo.
a sutra, sutra je novi dan i nova šansa da ju odvrati od te, njemu neprihvatljive nakane.
..daaaa....ispričat će joj jednu od svojih priča, to će ju izmoriti totalno, ..od napetosti, pa će, s vremenom, očekujući nove nastavke, zaboraviti na prvotnu nakanu....ako je mogla šeherzada, može i on. pljuc.

koliko god se trudio razmišljati, sve je izglednije bilo da nema načina da ju spasi. čak i da pobjegne iz tamnice, kamo bi pobjegla? bili su usred ničega u svemiru, na putu ka alienskom svijetu...sve češće ga je obuzimao očaj, iako se svojski trudio ne prepustiti mu se...
- čuj, a da ju oženiš?-javio se opet onaj tanani glasić, kojeg tako rijetko čuje,-kao admiralova žena bi bila punopravno primljena među aliene i sve optužbe protiv nje do tog trenutka bi se poništile-
-to ne dolazi u obzir! ona nikad na to ne bi pristala, radije bi dopustila da je alieni pogube, znam to- odgovorio sam mu u sebi...
-hoću!-
bez puno razmišljanja je uzvratila na njegovu prošnju, nakon što joj je objasnio situaciju i zaprosio ju, klečeći pred rešetkama, sa zaručničkim prstenom u ruci.
-hoćeš????-nije vjerovao što je upravo čuo
-hoću, udati ću se za tebe, to sam jedino i željela, kad sam te pozvala na granicu-
sve je očekivao ali ne i da će se pristati udati za njega, nakon svega...pogotovo što je znao da joj ponos ne bi dopustio takav način spašavanja
srce mu je lupalo kao nikad, ne samo da će ju spasiti iz zarobljeništva, nego će i postati njegovom ženom...takav iznenadni obrat ga je totalno uskomešao, ustreperio, uskovitlao....
-veselim se našoj prvoj bračnoj noći- medeno je dodala, ledeno ga pogledavši i učinivši pokret rukom, preko vrata, nedvosmisleno dala do znanja da će mu to biti i posljednja

čopor je lovio noćas
mećava je donekle smirivala buku vjetra kroz koji kao da je čula glas
napregnula se, ali nije mogla razaznati, čuje li uz zavijanje vukova kroz noć još nešto, ili samo vjetar
ipak se digla i pohitala u smjeru iz kojeg su se čuli
u daljini, izronile su crne točkice, po snježnoj visoravni
-ne ostavljaj me vukovima, brate- u srcu je čula vlastiti glas
nije imala brata
nije imala nikoga
- ne ostavljaj me vukovima, sestro- govorio joj je čovjek okružen gladnim čoporom
pogled joj je bio hladniji od okolne studeni
-ostavi im konja, brate i reći ću im da te propuste
-ne mogu. bez konja ću umrijeti u ovoj ledenoj pustoši
-kako želiš-
-ja sam na dijeti-rekla je čoporu, okrenula se i vratila u brlog
vjetar je, promijenivši smjer, odnio sve zvuke daleko, daleko od nje
zaspala je čvrsto, utaknuvši u kosu cvijet koji je neoprezno, prerano izvirio ispod snijega

nitko nije bio sretniji od njega kad je čuo da je izabran za čuvara stada. jedini iz svoje generacije za koju su govorili da je još prebalava za tako odgovorne dužnosti. no njega su izabrali. zbog tvoga
a što je odskakao od vršnjaka ozbiljnošću, hrabrošću, požrtvovnošću. seosko stado je brojalo preko stotinu ovaca i bilo je jedno od važnijih stavki u životu malenog sela. ovce i sve što se od njih dobivalo je predstavljalo veliko blago, a biti čuvar stada je za svakoga bila velika čast, posebice za dječaka koji tek stasava u mladića.
nije trebao biti sam prvog dana dužnosti, no poklopilo se da su dotadašnji čuvari bili pozvani na nadmetanje u vještinama sa čobanima susjednog sela, a to nitko nije htio propustiti.
-doći ćemo ti pomoći, čim ih sredimo- govorili su mu
i roditelji su ga hrabrili -svi ćemo ti doći pomoći ako napadnu vukovi, imaš zvono na vrhu brda, samo zazvoni. ne brini, sve će biti u redu, možeš ti to.-
i tako je pun vjere u sebe i ponosa otišao na svoju prvu ozbiljnu seosku dužnost.
predio je bio brdovit i on ga je dobro poznavao,
preko dana su ovce pasle a na večer ih je uz pomoć pasa sakupio u ograđeni tor. noć je bila mirna, ali od ubuzbuđenja nije mogao spavati. zaklopio je oči ipak i pokušao drijemati. negdje pred jutro ga je probudila strahovita hladnoća iako je bio dobro obučen. noć je bila bez zvijezda, tamna i zlokobna. tad je počeo vjetar i iznenadna oluja. hučalo je, bučalo i pljuštilo. kroz tu buku čuo je blejanje uznemirenih ovaca, lavež pasa i zavijanje vukova. vatru je ugasila kiša. a vjetar je donosio strahovite zvuke.
vukovi! napali su ih vukovi! strah i panika su se uvukli u njega istiskivajući sve ostalo. mora spasiti stado, mora pozvati u pomoć. otrčao je do vrha brda na kojemu je bilo instalirano zvono i bjesomučno potezao konop, zvoneći bez prestanka. sve je ovisilo o tome...
...ujutro je stajao nasuprot seoskog vijeća, čekajući njihovu odluku.
-nismo našli tragove vukova- izvijestili su izviđači-sve su ovce na broju i dobro-zaključili su svoj izvještaj vijeću.
odahnuo je čuvši dobre vijesti. no ne zadugo.
-probudio si i uzbunio cijelo selo, koje je došlo u pomoć, svojom bezrazložnom zvonjavom...
-uplašio sam se, čuo sam vukove-izrekao je obranu
-nije bilo vukova. nismo našli njihove tragove. kažeš da si se uplašio, a čuvar mora biti hrabriji od toga. nema se prava uplašiti, ako si se uplašio. a možda si i mislio kako je to dobra šala, namagarčiti selo da spašava stado od nepostojećih vukova
-čuo sam ih. uplašio sam se i zvonio na zvono...
-nebitno. sad je to nebitno. znaš kakav je zakon..tri dana!
znao je. nekoliko je puta išao pomagati nesretnicima osuđenima na tri dana, praviti buku, ložiti vatru i držati vukove podalje od njih.
u međuvremenu se okupilo gotovo cijelo selo i pratilo što se događa.
tri dana! tri dana...osjetio je kako ga probada u grudima zbog te nepravedne kazne, ali i drugi su izdržali tri dana, pa će i on.
dodijelili su mu tri najstarije ovce, kao mamac za vukove sa kojima će na brdu tik uz šumu biti štit između vukova i sela. ovce su bile mamac. tri dana je morao biti tamo, no pomagat će mu i drugi, paleći vatre naokolo, i bubnjevima i pjesmom praviti buku koja drži gladne zvijeri podalje.
krenuo je odvezati ovčare..
-ne! ovčari nam trebaju za prave čuvare i stado.- presjekao je njegovu namjeru starješina, iako je bio običaj da se za ta tri dana uzmu bar tri ovčara...
progutao je ogromnu knedlu koja mu je stajala u grlu, no nije se mogao usprotiviti odluci.
uzeo je svoj štap, izašao iz sabirnog mjesta i stao pričekati pratnju, koja će mu pomoći.
stao je i ostao stajati sam, nitko mu se nije pridružio
pogledao je prema roditeljima i braći.
-osramotio si nas. teško si nas osramotio. ne znam kako ćemo ikada sprati ljagu sa naše obitelji- u ime svih je rekao otac i pozvao ostale da se okrenu i odu
gledao je u prijatelje. svi su bili zabavljeni gledanjem u pod
pogledao je u nju. pričala je s drugaricama, leđima odkrenuta od njega. nije ničim dala do znanja da ju uopće zanima taj kukavica.
pogledao je prema svima, nitko nije imao namjeru pomoći mu u tri dana.
oči su mu se zasuzile, ali nije zaplakao, nebi imalo ni smisla, samo bi ispao još veća kukavica.
stisnuo je štap u ruci, popravio torbicu sa hranom i vodom oko ramena te poveo tri nesretne ovce putem ka šumi.
izdržat će. ta to su samo tri dana, a kako kažu, nije ni bilo vukova u blizini...to mu se od straha pričinilo...
vrijeme je bilo lijepo, sve uokolo mirno, tako da se uspio opustiti i prva dva dana su prošla brzo. treći dan se također gubio, predavajući mjesto zadnjoj noći. on je do tada ispjevao već sve moguće pjesme koje je znao, po nekoliko puta. sve osim jedne...
još svega nekoliko sati ga je dijelio od jutra, od kraja te besmislene kazne, i on će se vratiti u svoje selo, među ljude s kojima je odrastao i koje je toliko volio, i u svoju obitelj, pokazavši da je sam oprao tu ljagu o kojoj je otac govorio...
tad ih je čuo.
nadao se da je opet samo vjetar, uvjeravao se. bili su to zvuci kao i one noći...vjetar, vjetar,..vjetar
ali vjetar ne zavija tako krvoločno
vjetru ne svijetle oči u mraku
vjetar nema bijele očnjake
vjetar ne okružuje svoju žrtvu polako, odsječući mu svaku odstupnicu
odjednom je izgubio strah
s objema je rukama stisnuo štap i zapjevao, dok su se krvoloci otimali oko rastrganih ovaca, sve češće pogledavajući prema njemu
kažu, ponekad se još uvijek čuje jeka kako nosi njegovu pjesmu...

-kapakopo sipi?- upitao ju je, sišavši do njene tamnice
-fapak jupu!-pljunula je prema njemu-ipif jupu kepejm tupu bepeg fopor jopor mipizipibrpl lapajf jupu vepejstiping apaupur tapajm, apajm goponnapa kipil jupu!-
-epend ipic epejmipin ipin čprpč..-dodala je, -vopoapaj vipi apa spipikiping šapatropo?
-zapatopo štopo apalipijepenipi svepe slupušapajupu-
sopo vopot? vopoapaj depej vupuldnt? depej apar jopoupur frepends-
-moporapamopo tepe oposlopobopodipitipi nepekapakopo-
opoopo..jupu bepetrepejd apas, epend napaupu jupu voponnapa bepeterepejd depem...napajs kaparapakteper,..ripilipi..-
-nipikopog nipisapam ipizdapaopo, svepe jepe opovopo vepelipikapa zapabunpunapa-
-jepeapah, pipipl bipikepejm apalipijepens apadmipirapals bapaj mipistepejks, šupur, hapaupu jepes nopo-
-opovapaj puput supu sepe zapabupunipilipi-
-jupu dipidnt hepev tupu apagripi vipit depet-
-trepebapaopo sapam ipih pupustipitipi dapa mepe upubipijupu??-
-jepes, jupu šupuld dapan depet, bapat jupu goponnapa dapaj epenipi vepej.....
alieeeniii! on vas hoće izdati! želi me osloboditi!! izdao je nas, izdaće i vas!!- počela je galamiti nečujna
nisam dalje slušao, brzo sam se udaljio iz tamnice, dok su me alieni podozrivo pratili pogledima.
situacija je sve teža, a vremena sve manje, približavamo se alienskom svijetu... fak

moguće je da se neki od vas pitaju, što je radio (zli) pisac u godinama dok je twirl {navodno} ljubovao po bespućima stvarnosti
radio je. radio je na vrlo važnom projektu
sad to mogu reći, mala ekskluziva za čitatelje bloga, izlazi džepno izdanje Encycopledie Galactice
da, dobro ste pročitali.
uglavnom, izdavač me je zamolio da za potrebe džepnog izdanja zippam (komprimiram) svoj priručnik za preživljavanje izvan divljine, za muškarce
ozbiljno sam se primio posla i već za samo nekoliko godina koje sam posvetio tako važnom projektu iznjedrio sam
TPZPIDZM.zipp
Znači, kad otvorite novo, džepno izdanje Encycopledie Galactice, pod: priručnik za preživljavanje izvan divljine, za muškarce, piše:

(dramaturška stanka)

piše:
NEĆETE PREŽIVJETI!

dragi blogeri, mnogi među vama imate dostupne samo posljednje objave, a čitatelja često, kada naiđe na blog koji mu je zanimljiv, zanima i ostatak vaših objava....čemu zaključavanje???
Otvorite svoje objave, pobogu,....molimo vas...

možda naučite nešto o gramatici i pravopisu, besplatno!

tako piše na naslovnici....
e sad, mene zanima, kako to funkcionira.
ja sam još uvijek na onome; možda.
jedino što sam usput pokupio od gramatike i pravopisa je da rečenice započinjem malim početnim slovom, kao na primjeru sa naslovnice...
niti nakon 225 objavljenih postova, nitko me nije nijednom ispravio, ....niti mi, čak ni savjetovao nije, da ne bih trebao toliko koristiti negaciju u pisanju istih, npr.
trept trept :))

jeste ikada primjetili da ste zarobljeni u vlastitoj stvarnosti? da postoje nevidljivi zidovi koje ne možete prijeći, poput muhe u staklenci? niste? obratite malo više pažnju na tu nevidljivu granicu vlastitih staklenki u kojima nas se pokušava zabaviti pekmezom od šljiva
....
prolog
matilda je velika, debela muha koja živi u otvorenoj staklenci i rijetko iz nje izlazi. (godine ropstva u zatvorenoj su uzele danak, jbg., navikla se na staklenku) hrani se uglavnom neopreznim paucima koji upadnu u staklenku, vjerujući da je matilda lak plijen...

muha i domaćica

bijaše jednom jedna muha, imenom matilda. nije se previše razlikovala od ostalih muha osim u jednom, vjerovala je da muhe i ljudi mogu biti prijatelji.
-ako ja ne diram njih, zašto bi oni dirali mene- obrazlagala je svoj stav ostalim muhama koje su je pokušale objasniti da to prijateljstvo i nije baš najbolja ideja...
u susjedstvu je živjela jedna divna žena, domaćica i matilda je zaključila da jedna takva krasna žena zacijelo neće biti zla i da bi možda mogle biti prijateljice.
uglavnom ju je promatrala iz daljine i kad se dovoljno ohrabrila prišla je bliže i mahnula domaćici, koja je odmah odgovorila mahanjem prema njoj
to ju je skroz ohrabrilo, pa kad je još vidjela da joj je domaćica spustila na pod malo pekmeza koji je kuhala u velikom loncu, prihvatila je dar dobrodošlice i u slast kušala divni pekmez...
osjetila je najednom da se nešto događa i pokušala odletjeti, ali joj nije uspjelo, udarala bi o nevidljive zidove i rušila se nazad na pod. ..
-eto ti sad, gaduro-, promrsila je domaćica, stavljajući pažljivo poklopac na staklenku u koju je ulovila odvratnu muhu
dugo, dugo je domaćica držala muhu u staklenci, hraneći ju isključivo pekmezom, za kaznu što se drznula ometati ju u kuhanju istog.
svjež zrak je dobivala kroz malenu rupicu na poklopcu, i to je bilo to...
dugo, dugo je matilda bezuspješno pokušavala pobjeći iz svog nevidljivog kaveza, a onda odustala
odlučila je umrijeti
-odbijat će hranu dok ne skonča, jer ovo nema nikakvog smisla, vrtiti se u krug iz dana u dan, po cijeli dan, svaki dan iznova- zaključila je matilda, te legla na leđa, čekajući smrt
-aaaaaaa, krepala je konačno, nakon tolikih godina, đubre izdržljivo..- procijedila je kroz zube mila domaćica, otvorila staklenku i izbacila nesretnu muhu kroz prozor, zajedno sa ambalažom...na slobodu
pisac ju je pronašao šćućurenu u staklenci, kako upravo dovršava jednog pauka, koji je zavirio da čuje što to u njoj zuji...

|

prolog:

-slijedi svoju zvijezdu!-
probudila se usred noći, od zvuka tih riječi, iz sna, koje su joj još odzvanjale ...
taj glas...nije to bio njen glas, nije bio ni muški, ni ženski...nije ga mogla nigdje smjestiti
izašla je iz kuće i pogledala u nebo.
svjetlost padajuće zvijezde je presjekla nebo na pola
i pala na pučinu, daleko od obale te tamo ostala sjati
-slijedi svoju zvijezdu!-
zakoračila je u more i zaplivala...sa svakim zamahom more je svjetlucalo poput vilinske prašine
plivala je dugo, umorila se, more je postalo hladno a njena zvijezda još daleko
legla je na leđa i zaklopila oči u mekoj majčinoj postelji, vratit će se moru, njemu je ionako puno više pripadala nego životu među ljudima...
ništa izvana više nije dopiralo do nje...počela je tonuti
osjetila je samo nečiji snažan zagrljaj, koji ju je povukao nazad na površinu
-ti nisi jebeno normalna. što da nisam lovio na sviću?-
-lovio si na sviću-
-što da te nisam vidio?
-vidio si me-
-što da te nisam uspio dohvatiti?-
-uspio si me dohvatiti-
-mogla si umrijeti i mi se nikada ne bi upoznali-
-ne, to nisam mogla-

kula od rose

bosonoga si utrčala
u moju kuću od ledene rose

-nemoj...
-što nemoj?
-nemoj ju...
-hladno je
-hladno je
-ne možeš u njoj živjeti
-vidiš da mogu
-ali ja ću se smrznuti
-ok, ali samo jedan dah, obećaj
-obećajem

zamahnula si rukama
zavrtila se na prstima
i u jednom dahu otopila
moju kuću od ledene rose

Sto je potrebno znati o zenama?
Nista. Najbolje je ne znati nista, jer sve sto eventualno znate ce se, kao prvo, pokazati pogresnim, a kao drugo, upotrijebit ce se protiv vas.
Ako bas bas bas... nesto morate znati, onda je to da ukoliko slucajno susretnete neku; pravite se mrtvi.
Neka vam dragi bog bude milostiv.
Play dead! ....mozda ode.
(Iz prirucnika za prezivljavanje izvan divljine, za muskarce)

otkud mu tolika zainteresiranost za stvarnost, nije znao. znao je samo da ga privlači...
-vjerovanje u stvarnost je bogohuljenje-, propovjedali su svećenici.
-stvarnost ne postoji-, bili su čvrsti u svom stavu znanstvenici, nema niti jednog dokaza za to, -sve su to bapske priče.-
-stvarnost je nedostižan san svakog umjetnika-, smatrali su pjesnici i ostali zanesenjaci
-stvarnost? gdje si čuo tu riječ, nesrećo!- grdila ga je majka- zaboravi na to, idi i budi koristan, okreni šišmiše i ne razmišljaj o stvarima koje ti nisu date za znati-
ali on nikako nije mogao zaboraviti...
i tako, jednog se dana probudio, okružen stvarnošću.
njegov dvorac je postao kartonska kutija. svemirski transporter obične tačke, zlatom optočeno ruho dronjci...
bio je gladan, a oko sebe je vidio samo neke prastare konzerve, ništa što bi ličilo na kraljevski objed na koji je navikao
njegovo bogatstvo je postalo hrpa beskorisnih papira, s kojima u stvarnosti nije mogao ništa kupiti....
-hmmm...okej, nije baš nešto, ova stvarnost, ljepše je izgledala dok sam ju zamišljao, ali nema veze, idem probat upoznati neku stvarnu ženu one mora da su predivne, kad ljudi pristaju živjeti u stvarnosti- razmišljao je.
pošao je u grad, tamo živi mnoštvo najrazličitijih žena, drhtao je od uzbuđenja što će ih vidjeti
,,,,-ovu sam priču čula bezbroj puta i tu se prekida, na tom mjestu se istrgneš iz stvarnosti, pretpostavljam da je to bilo pretraumatično iskustvo za tebe, i da nikada nećemo saznati potisnutu istinu- zaključila je seansu njegova psihijatrica
- možda nije- pobunio se-možda je bilo predivno, ali gentleman ne govori o svojim uspjesima kod žena, pa sam to zaboravio-
-da, da,...sigurno je to, smiješ vjerovati u što god želiš.., ali ja ne bih stavila ruku u vatru da si ti ikada uopćče bio u toj stvarnosti, o kojoj toliko pričaš.. - nasmijala mu se na izlasku

upao je u zamku njenih očiju
kad nije pazio
kad se nije bojao
možda je nešto tražio
možda se htio vidjeti u njima
samo na tren
treptaj. najviše dva.

upao je u zamku njenih očiju
kao civil
kao dječak
na sunčanom proplanku

upao je u zamku njenih očiju
u jednom dahu uronio
i tu mu se izgubio trag

...napadala je sve žešće, dok mu u jednom trenu nije izbila mač iz ruku..
-okej, završi me. spreman sam-
lagano je zamahnula, i snažno uputila lasersku oštricu prema njemu...
...zasjekla je samo zrak, jer je baterija na njenom maču odlučila otkazati baš u tom trenutku...pregrijala se ili istrošila..ili...posumnjao je da je i da je ona isključila oštricu..
no, odgovor nije saznao, jer su je zgrabili alieni koji su se ušuljali u brod tijekom njihove borbe, a oni su bili prezauzeti da bi ih uopće primjetili.
otimala se snažno, no bili su jači. zarobili su ju.
-veliki admirale, izuzetna nam je čast opet vas susresti- obratio mu se vođa aliena, kad je nečujna bila svladana, poklonivši mu se duboko
-ratnica je najveći mogući ulov, koji smo mogli zamisliti. hvala vam na njoj, za ovo ćete biti upisani kripto-slovima u povijest alijenske borbe protiv neprijatelja.-
-stanite! oslobodite ju!-
- ne možemo ju osloboditi ni na vašu zapovjed, o veliki admirale, ona je sad zarobljenica alijenskog vijeća, ne vaša. gledali smo što se događa, umalo vas je ubila. nismo se smili miješati u vašu borbu, jer nam to ratnički kodeks ne dozvoljava, ali mi smo ju zarobili, i vodimo ju pred veliko alijensko vijeće, na sud i svečano pogubljenje..-
ponestalo mu je argumenata, a i nije se smio više izložiti, da ne izazove pobunu među njima, nisu mu svi lojalni, znao je to..nije bilo druge nego poći s njima i čekati priliku da ju oslobodi.
okrenuo se prema njoj. pogledi su im se susreli. toliko bijesa i mržnje nije nikada u životu vidio, koliko je prema njemu sijevalo iz njenih, do tada prelijepih očiju
-mrtav si! ubit ću te kao psa, što i jesi, pseto izdajničko, prokleto-siktala je tiho-veliki admiralu! sad je sve jasno. karte su otvorene , na stolu, gnjido smrdljiva,..štakore šugavi...-
nije imalo smisla išta odgovoriti, na to, pa je šutio...
nečujnu su odveli...ali im je prije toga zapovijedio da se prema njoj ophode najbolje moguće, kako i odgovara zarobljenici njene vrijednosti..
pričekao je da zraka povuče njihove brodove prema alienskoj krstarici, te se je povukao u svoje admiralske odaje...

-my place, or yours? hahhaha...- nije sačekao da mu odgovori, pohitao je prema njoj.
čekala ga je, sa osmijehom, dok joj je prilazio...
na nekoliko koraka prije susreta, nenadano ga je dočekao laserski mač.
dobacila mu je drugi, -en garde!-
-ma daaaj, neću se sad boriti s tobom. koji ti je...-
-kurac?- dovršila je njegovu misao...
-ooo, hoćeš, hoćeš, ili ćeš umrijeti bez borbe, radije?-
-odjebi s tim zulu forama, ne želim se boriti s tobom, a i znamo da te ne mogu pobijediti..ti si ratnica!-
-zašto si onda uopće dolazio? znaš da sam ratnica i znaš jako dobro da ti se ne mogu predati, moraš me pobijediti da bi me imao-
-a znam? otkud znam?-
-pa poslala sam ti svoj hologram, za vježbanje, tamo su bile i upute...imao si sasvim dovoljno vremena da naučiš mačevati-
-upute? hmm...ne sjećam se nikakvih uputa...-
-ojbt, a što si onda radio s mojim hologramom, ako nisi vježbao borbu???-
pocrvenio je
-nisi valjda??, ne mogu vjerovati, pa nije to sexy lutka za napuhavanje, jbt,..već najsofisticiraniji hologram za borbu koji postoji, i još sam uprogramirala sebe... a ti si s njom ...-
i dalje je šutio
-klfiogfbigr bvhbviogfskagf-počelaje psovati na ratničkom, što je značilo da je zbilja ljuta
-trebao je ovo biti moj svadbeni dan. naš svadbeni dan...-promrsila je ledeno-okej, bit će nečiji sudnji dan, ..en garde!-
uključio je svoj mač, da bi zaustavio napad, a napala ga je, žestoko.
znao je da joj ne može parirati, ali nije imao izbora, nije više bila njegova ljubav koja ga zove, već ratnica žedna krvi....riječima ju nije mogao zaustaviti...
mogla ga je završiti, ali se poigravala s njime, mačka s mišom, plijenom koji nema kamo pobjeći...zadala mu je nekoliko lakših rana, tek toliko da udahne njegovu krv...
sve je teže zaustavljao njene napade, kraj je bio neizbježan...

ostao je na obali rijeke. nije mu se vraćalo među ljude, u gužvu. podigao je maleni šator i družio se sa mravima i ostalim bubama.
"jednom će sagraditi splav i prijeći na drugu obalu", maštao je. a opet, što će tamo? a i nedaleko je postojao most,...nije baš imalo previše smisla....
"moram se dići, bacati kamenčiće u rijeku, to je zabavno....", trudio se motivirati, poprilično bezuspješno, kad je tišinu svakodnevice prekinula buka nadolazećeg helikoptera koji se spustio nedaleko od njegovog bivka.
-jedva smo vas pronašli- govorio mu je neki visoki časnik-hitno je, traže vas... izgleda da su se alieni opet pregrupirali, dobili smo obavijest, traže vas sa granice. bili su eksplicitni u zahtjevu da morate doći vi...mada, dok vas gledam, mislim da se netko ovdje jako zabunio...kako bi vi mogli spasiti galaksiju, ja vam ne bi dao ni bicikl da mi pričuvate, na što ličite...ali dobro, mene se ne pita...- izbiflao je dotični časnik, ukrcali su se u helikopter i krenuli ka njegovoj svemirskoj kant...letjelici.
brodski kompjuter je veselo zviždukao melodiju iz filma "most na rijeci kwai" dok je čuvar palio motore i unosio potrebne parametre za polazak na granicu...
nije se stigao pravo ni počešati po trbuhu, već su bili tamo, barem mu se tako činio jer je, prema protokolu, prespavao veliku većinu puta.
nije bilo ničeg.
nije bilo nikog.
"kakvi jebeni alijeni? ni svemirskog pasa nema ovdje" zaključio je...netko se gadno zajebo..
-svemirskog pasa nema, ali space bitch is here- čuo se veseli glas, nečujne, koja mu se prikrala i pokrenula spajanje njihovih brodova
-nisi valjda zbilja mislio da ću te ostaviti u onoj tvojoj svemirskoj vukojebini ... my master, galaxy keeper.. - smijala se, inače suzdržana i rijetko kad tako vesela, nečujna.

-moram ići...-
-nemoj, što ne može netko drugi?-
-nema tko. ja sam čuvar galaksije, moram ja...-
-ne znam kako ću bez tebe, ako pogineš...da bar imam tvoje dijete...-
-ako poginem, bolje je da nemaš moje dijete, imat' ćeš barem šanse za novi život..-
-ne želim novi život, želim tebe, tebe volim-
-znam. i ja volim tebe. .. i nisam još mrtav, ne oplakuj me prije vremena, žive se ljude ne pokapa, vratit ću ti se- namignuo joj je
-vrati mi se-
-volim te-
-volim te-
na galaktičkim bedemima nije bilo previše vremena za uspomene. alieni su nadirali nezamislivom silinom, svako oklijevanje bilo bi kobno, i po njega i po cijelu galaksiju koju je na rubu svemira branio...
ali kad god bi stigao, stisnuo bi malog plišanog slonića, u džepu. njega su osvojili u luna parku, na onim kliještima na kojima nikad nitko ne osvoji igračku...bila je od tada njegov talisman
uz njega su u borbama sudjelovali i čuvari drugih galaksija
njihove su letjelice bile uglavnom puno blistavije i moćnije, dok je njegova bila sklepana na svemirskom otpadu i izgledala je točno tako, kao da će se svakog trena raspasti sama od sebe
niti on nije ulijevao više povjerenja od svoje letjelice, tako da nije bilo čudno, što se nisu otimali za njegovu blizinu. u borbama, a i inače.
osim nečujne. nečujna je bila ratnica. svi u njenoj porodici su bili ratnici. tako je bilo oduvijek.
kad je tek došao, nije se mogao načuditi kako uspijeva preživjeti sve te silne napade, dok nije shvatio da veliku većinu alienskih brodova koji ga napadaju, uništava upravo ona, nečujna. nisu se poznavali, izvan borbe se nisu družili, bila je uvijek okružena gomilom drugih boraca, koji su se otimali za njenu naklonost, jer je bila i legenda obrane i neobično lijepa žena, a njih dvoje se ne bi niti pogledali...
ali u bitkama, više nije samo ona spašavala njega, već je i on naučio kako pomoći njoj, predviđao je njene poteze, bio na pravom mjestu u pravo vrijeme...postali su tandem.
nakon bitaka, ne bi odlazili među ostale borce, već bi se zaputili na neki udaljeni planet i uživali u odmoru, jedno uz drugo, bez puno riječi...
ona je znala. nije znao kako, ali znala je. znala je da voli drugu. znala je da joj je obećao da će se vratiti, ako preživi....
poštivala je to. ničega od onoga što je moglo biti između njih, nije bilo. osim ljubavi. ne one klasične, ta je već bila zauzeta, ali zato neke druge, veće, šire, dublje, bezvremenske, bezuvjetne, one koja ne traži ništa, samo se daje...
ni sam nije znao koliko je prošlo vremena, kad su se alieni , konačno, povukli sa ruba poznatog svemira, i rat je bio gotov. galaksija obranjena, vrijeme da se vrati kući.
znao je, ona bi ga natjerala da se vrati i da je odlučio ostati, tako da nije o tome ni razmišljao...rastali su se, bez pre velikog opraštanja...
-ne znam što se dogodilo tamo, ali ja tebe više ne prepoznajem- govorila mu je sve češće, nakon što je prošlo ushićenje njegovim povratkom
-ništa se nije dogodilo, volim te i vratio sam ti se-
-znam da me voliš, znam, ali meni treba više od toga da samo šutke budeš uz mene. postao si jebeni čudak, tamo, ja trebam život, zabavu, izlaske, druženje...ne mogu više ovako-
-okej-
-okej? to je sve što mi imaš reći?? okej? nakon što sam te toliko dugo čekala, ni ne znajući dali si živ,..-
-ako želiš otići, puštam te, što drugo i mogu?-
-mogao bi se i boriti za mene, za galaksiju si se borio-
-galaksija nije htjela otići od mene, trebalo ju je braniti-
-okej, s tobom se zbilja ne može, ne želim više bacati vrijeme i propuštati život...zbogom...-
...osjetio se slobodan, nakon dugo vremena, slobodan. sjest će u svoju svemirsku kantu i pronaći nečujnu.
...da...to će učiniti...
-žao nam je, ali rat je gotov, ne možemo vam odobriti daljnje korištenje vojne opreme, tj. svemirske letjelice koju ste tražili.. na ovo rješenje ne postoji pravo žalbe- ponavljao je u sebi je odluku velikog vijeća čuvara....pogledom obuhvajaći sjajne zvijezde mliječne staze što su veselo obasjavale tamnu, crnu noć....

u susret međunarodnom danu žena...
nama, koji žene vidimo kao potpuno ravnopravne u svakom segmentu života se možda ne čini toliko važnim...ako ne prokopamo ispod površine...
ne samo da nije bilo tako oduvijek, nego nije tako u mnogim sredinama i glavama niti danas
različitost spolova je prirodna. jednako tako bi trebala biti prirodna i društvena, obiteljska, poslovna i svaka druga ravnopravnost.
ravnopravnost podrazumijeva uvažavanje naših razlika kao jednako vrijednih osobina u društvu i međusobnim odnosima...
odrastao sam u takvoj sredini i prvenstveno obitelji u kojoj se nije radila razlika između "muških i ženskih" poslova.
već vrlo mlad sam bio po tom pitanju potpuno samostalan i nikad nisam na ženu gledao kao na nekog tko bi mi trebao za nekakve kućanske poslove i sl.
i ljude koji bi na takav način gledali ženu sam, još kao dijete smatrao zatucanim, nesposobnim i zaostalim,,, blago rečeno.
kako će si ljudi organizirati zajednički život, to je na njima, ako se međusobno poštivaju i uvažavaju, onda će sve podijeliti prema njihovim osobnim prilikama, mogućnostima, težnjama,..za dobrobit svakog od njih i njihove zajednice.
u poslovnom i društvenom životu je još uvijek itekako izraženo mišljenje da je žena manje vrijedna, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će žena vrlo vjerojatno rađati, a to je u ovom "vrijeme je novac" društvu samo smetnja..jel'....
no,ima i jedan segment u kojem npr. muškarci nisu ravnopravni sa ženama, a to je da se smatra kako dijete pripada majci, prilikom raskida bračne zajednice. tu otac nema šanse, ako majka nije, ono, zbilja nekakav slučaj, pa zanemaruje svoju djecu, ali to su iznimke, ne pravilo. kao nekog tko vjeruje u ravnopravnost, to me malo smeta, jer i otac i majka, vjerujem, jednako vole svoju djecu i trebali bi imati jednako pravo sudjelovati u njihovom odrastanju, i nakon završetka njihove međusobne veze....
ali ajde, mama je mama i samo je jedna mama, pa ajde...recimo da je to donekle prirodno ....
žene su, s druge strane puno izloženije raznim oblicima sexualnog uznemiravanja i agresije, fizičkom nasilju, muškarci opet su često žrtve psihičkog nasilja, ali iz srama o tome ne govore u javnosti...
ima svačega, no treba težiti ka napretku...imamo primjere zemalja gdje su žene zbilja u velikoj mjeri uspjele ostvariti ravnopravnost, znači, može se
katolička crkva, kao jedan društveni čimbenik (bedaste li riječi) je još uvijek snažno uporište diskriminacije žena. žene mogu biti časne sestre i to je to. svećenici su muškarci. i nije mi skroz jasno kako nitko ne diže glas protiv takvog ustroja,...no, oni su nedodirljivi...
uglavnom, svim ženama i njima ravnopravnim muškarcima želim sretan sutrašnji dan žena!

-što želiš?-
-jel' znaš da će sunce, kad potroši svu energiju postati crveni div i progutati zemlju?-
-aha, za 5 milijardi godina, jako sam zabrinuta, što želiš?-
-i ja se brinem...pa sam mislio,..možda bi se mogli tješiti, uzajamno...?-
-joooj, pa naravno, javi mi se za 5 milijardi godina,..par dana ranije...i će se tješimo ko zečevi-
-ali ja sam sad neutješan-
-pusti ti sad, sad će ionako proći, sad se utješi sam, moramo misliti na budućnost...sunce koje gasne, treba čuvati energiju za kad je suncu ponestane-
-energija ne nestaje, ne moramo ju čuvati, možemo ju transformirati, izmjeniti joj oblik, predati jedno drugom...-
-jok jok, sad si rekao da će sunce potrošiti energiju....idem s njim izmjenjivati energiju, možda mu produžim život...-
-i muškarcima produžuje život, gledanje u ženske cice...znanstveno dokazano-
-blago vama,...ženskim cicama vaše gledanje ne produžava život...-
-možda ne samo gledanje, ali...ima tu i drugih alternativnih metoda, koje bi im mogle pomoći...-
-ojbt. vi muškarci ste fakat svinje, sunce umire, halooo...gdje je nestao čuvar galaksije u tebi? ha? ... nema cica dok traje borba za spas sunca!-