twirl-dječak sa šibicama

vratih se
iscrpljen i izmožden
dok me držala, zatočenog u podrumu
jedina mi je misao bila pobjeći iz te noćne more
vratiti se kući u svoju pećinu
kolijevku u magli
i kad sam se napokon uspio istrgnuti iz čeličnih ralja nezasitne zvijeri
što nađem?
ovo! spaljeno ognjište!
lažnog twirla, koji je bez šibica bio bloger tjedna, čitav tjedan..
on i kralj artur su zbrisali u london, prodali moju najvrjedniju sliku
za deset milijuna dolara
a slika vrijedi bar dvadeset
što je ovo?
stigao je račun za iznajmljene majmune
naplaćuju po kartici teksta, a ne po sadržaju
a oni su se namlatili toga
plus računi za banane...
plus slatkiši za vođe timova
a, te starije vrtićke skupine su jednostavno preozbiljne za takav zadatak
pa što su mi tek od pjesme napravili, ,..
to je prestrašno, preužasno, pregrozno...
potpuno je neslušljiva
a bila je to jedna prekrasna sonata za harmoniku i gusle
iz pećine mi otjeraše sve pauke
kako ću sad privuć svoju dragu, ha???
a matilda skapava od gladi...
niste mi ni biljke ljudožderke nahranili...
i vi, g.dine uredniče, od vas to nisam očekivao
da dok me nema, dopustite takvo pustošenje moga b(r)loga...
ja sam uništen
moralno i materijalno. ovo je pretežak udarac
pećina složena, paučina očišćena
sve moje prazne boce su reciklrane
a čuvao sam ih za posmrtnu pripomoć
dobro da moja sirota majka nezna čitat, srce bi joj se slomilo
..prikazati je u stripu, u šlafroku, bez viklera..smatram to krajnje neukusnim činom
moja najskrovitija pitanja o ishodu sraza između kozlića i sedam vukova, su javno objelodanjena
sva sreća da je tjedan gotov. završen.
tako da je kraj i ovom (..peep..) peep-showu
i vi, moji blogo-prijatelji...u koje se uzdah
kako ste mogli nasjesti i podržati nastup lažnog twirla?
to me najviše boli. nož je to u moje nejako srce. kora od banane pod mojim klimavim nogama. pretežak teret za moja slabašna pleća. figa u mojim ručicama


a rekla je da će samo poslušati nešto...

nebo se nenadano zacrnilo
a ona u tankoj ljetnoj haljinici
čeka noćni tramvaj
vjetar je pomeo prazne ulice u kasni noćni sat
i krupne kapi kiše su krenula oprati zaspali grad
imala je taman toliko vremena da se otrči skloniti u obližnji haustor
slušala je kako vani divlja oluja kad je mrak haustora na trenutak osvijetlila munja i obasjala siluetu muškarca koji je upravo ulazio
nije mu čula korake, no došao je tik do nje
pomaknula se unazad prema zidu, ali dalje od toga nije mogla
nova munja
muškarac pilji u nju
nijemo, zamagljenim pogledom
približio joj se toliko da je mogla čuti njegov teški dah
isprekidan, sve brži
njen se gotovo izgubio
ukočila se od straha i jeze
postala svjesna bespomoćnosti situacije u kojoj se nenadano našla
muškarac je ispružio ruke, ispitujući mrak ispred sebe, prostor koji je ona svojim tijelom zauzela
vjetar se podvukao pod haljinicu, podigao ju u trenu
i njegova ruka ja dotaknula meku tkaninu njenih gaćica
slomila se u trenutku kad ih je snažnim potezom strgnuo sa nje
samo je zažmirila, naslonila na zid, nemoćna da vrišti, nemoćna da se brani
prepustila se onome što slijedi
sekunde su odmicale
još jedna munja
pred njom neznanac
briše zamagljene naočale
njenim gaćicama....
čuje ga kako se ispričava, mekim glasom, objašnjava kako je imao napad panike, zbog zamagljenih naočala,..kako će joj platiti štetu...
-e nećeš!-odgovorila je
čvrstina u njenom glasu je bila zid preko kojeg se ne preskače
-dvadeset godina muška ruka nije me dotakla! još otkada je poštar ante otišao u mirovinu. nećeš se sad samo tako izvući!!-
da je bar zažmirio, kad je munja osvjetlila ženu koja je bila row-model za bepu josepf iz stripova o alanu fordu, koje je čitao kao dječak.
-nećeš se izvući, pastuše!- bilo je zadnje što mu je svijest dopustila da čuje, kad ga je zgrabila u čelični zagrljaj....
....................................................................
probudio se mokar od znoja, u vrućici od agonije..
-kakav san!-rekao je na glas, da se uvjeri kako je budan, sada
-da. kakav prekrasan san, hvala bogu na oluji koja nas je spojila. više nas nikad ništa neće razdvojiti!- odvratila je sa druge strane kreveta

nema ljepše stvari
nego kad si dijete
i majka te uspavljuje
pričajući priče za laku noć....

-twirlova paučina umanjena nekoliko tisuća puta-


animalia-->arthropoda-->chelicerata-->arachnida-->araneae
na ovaj slijed obično, zlurado pomisli svaka domaćica, kad ugleda paučinu u nekom kutu kuće susjedne joj domaćice...
-kod mene se tako nešto ne može vidjeti- u sebi si misli
ali ona je pristojna i nikad, ali baš nikad ne bi to svojoj susjedi spočitnula.
samo se diskretno zabulji u paučinu, dok susjeda ne pocrveni od muke što joj je promakla ta tanka nit....
poneka ipak neće pocrveniti, već mirnim glasom objasniti piljavoj susjedi kako joj institut za paučinu plaća dobru lovu, kako bi odolila nagonima i ostavila im malo paučine, za proučavanje...
twirl nije imao izbora
ili se primiti posla oko uklanjanja paučine, ili osnovati institut za njegovo istraživanje
znanost je prevagnula.
počeo je proučavati paučinu
bila je vrlo neobičnog oblika, za tvorevinu koja bi trebala služiti paucima pri lovljenju muha
uspoređivao je to sa paukovim mrežama
i primjetio da niti jedna poznata vrsta pauka ne plete mreže u obliku paučine
u njega je bilo paučine posvuda.
paučine da
ali nigdje niti jednog pauka
nikad nije vidio pauka koji ju radi
po količini paučine, moralo bi ih biti na milijune
i nebi mogli ostati ne primjećeni
a čak ni matilda, velika debela muha, koja se kod njega udomaćila, ne bi uspjela izaći na kraj s njima i baš sve ih pojesti...
dakle, za paučinu nisu odgovorni pauci
u prilog toj spoznaji ide i činjenica da, ako bi se kakva nesretna mušica i zaplela u paučinu, u njoj bi i ostala, nepojedena, a paučina bi ipak rasla...
primjetio je također da paučina raste samo dok on spava.
ili dok ga nema.
zatim je na jednom dijelu pećine uklonio paučinu
i odmah primjetio kako mu nije dobro, od toga
puno bolje se osjećao bez uklanjanja paučine
bilo je tu još raznih kompliciranih znanstvenih testova, koji bi bili nerazumljivi čitatelju, pa ih neću sada ni navoditi, poput lovljenja tih nevidljivih energetskih paukova u male faradayeve kaveze...
uglavnom, nakon niza godina istraživanja, došao je do revolucionarnog otkrića.
paučina ima svoju važnu i jedinstvenu svrhu
ona je zapravo zamka.
svojevrsni test za ljude na toleranciju prema paučini.
takav test su morale proći sve napredne vrste u poznatom svemiru, kako bi dokazale da ne svojataju zajednički životni prostor i iz njega ne tjeraju druga bića, koja su, uglavnom, tu bila i prije njih.
svaka vrsta je imala svoj ekvivalent paučini...
da se muškarce pita, mi bismo već odavno uživali u blagodatima pripadnosti federacije razvijenih vrsta.
onih koji svojim promišljanjem, te dijelma utemeljenim na razumu mogu odoliti nagonu za uklanjanje paučine, te mogu i s njom uživati u sportu uz pivo..
no, nije dovoljno da muškarci zadovolje kriterije, da bismo se koristili silnim svemirskim fondovima, naprednom federacijskom tehnologijom...
ulazak u to društvo nam priječe zle domaćice, koje svojim barbarskim činom uništavanja svemirske (lažne) paučine, pred velikim vijećem vrsta federacije, prikazuju čovječanstvo u cjelini u daleko lošijem svjetlu, nego mi to zaslužujemo.
zanimljivo je da su to mahom one domaćice koje skromne zemaljske energetske resurse troše na besmislene stvari, poput primjerice, peglanja odjeće i sličnog.
drastično povećavajući time entropiju svemira, kao takvog.
netko bi ih morao educirati, da prestanu to činiti...

u svemirskim mjerilima gledano
čovječanstvo se ne procjenjuje kroz svoj kulturni, ekonomski, materijalni, društveni, tehnološki niti bilo kakav drugi napredak
već samo i jedino kroz
indeks tolerancije prema paučini.

-twirle, brate moj jedini, najjedinijeniji....- uletio je kralj artur, umiljavajući mu se već s ulaza.
bio je to loš znak, značilo je da je situacija ovog puta zbilja gadna
-najezda japanskih buba-ubojica? tasmanijskih đavola? zemaljci se iskrcali?... napalo te kurje oko?- upitao je brata twirl
-ma ne. samo imam jedan mali problemčić...pa sam mislio, ti mi možda možeš pomoći, ti se kužiš u slikarstvo, sjećam se da ti je crtež cvijeta visio na zidu u vrtiću...-
-sjećaš se onih drangulija na tavanu?-upitao ga je kralj artur
-sjećam. tamo nema ničeg vrijednog-
-ma znam, znam, ali, neki dan sam gore nešto kopao, i naišao na slikarsko platno. kad sam ga odmotao, onako u polumraku, ugledao sam izgubljenu van gogovu sliku "šišmiši". pretrnuo sam od uzbuđenja, vratio sliku nazad,.. i spustio se dolje da dođem sebi, malo. mislim, ta slika vrijedi bar 10 milijuna dolara. najmanje. kad sam se malo oporavio, nazvao sam par galerija....
nacionalna galerija u londonu je bila toliko zainteresirana, da su mi uplatili na ime kapare milijun dolara odmah. na neviđeno. mislio sam ja i na tebe twirle i na sve nas, pritom, samo sam šutio dok stvar ne bude gotova.-
-i? u čemu je onda problem?- upitao je, zamišljeno, twirl
-sad moramo odnijet sliku u london. a kad sam ju ponovo razmotao, kako sam puhnuo da se raziđe prašina, tako su i šišmiši nestali s platna,..a siguran sam da su bili tamo..-
-pa dobro. vrati kaparu, i nikom niš!- reče mu twirl, koji je takav razvoj događaja i naslutio...
- ne mogu. već sam potrošio većinu. imam samo još za put do londona-
nije ga twirl ni pokušao pitati našto je spizdio milijun dolara u par dana,...ne bi imalo smisla, ionako..trebalo je sad gledati kako pomoći bratu, a ne ga grditi...
kopao je po svojoj zbirci umjetnina,...kopao...i.. iskopao!



-misliš da će to proći?-uznemireno je pitao kralj artur- mislim, vidi se da su to hijene, a i piše...usto je potpis od svilske, a nama treba van-gogova slika-
- i to se da srediti- umirio sam ga - evo, jeli sad bolje?-



-a, ako budu komplicirali zašto ih je samo desetak, a ne stotine,..
objasnit ćemo im da su zapravo, ne samo stotine, nego tisuće šišmiša, samo nisu stali u kadar, a svuda su okolo...-objasnio sam mu plan..-to je takozvana šišmiška perspektiva-
-a što ako okrenu sliku, pa skuže da su hijene?-u strahu je opet zakomplicirao kralj artur
-ma nebrini ništa, brate. tada ćemo reći da su samo prve tri hijene. to su im tete u vrtiću koje vode male šišmiše na izlet u twirlovu pećinu!-

...primjećene su subverzivne djelatnosti zabavljanja na ovom blogu, jučer...
kako bi se iste sasjekle u korjenu, evo nau nešto komplitli diferent...

nisam ju molio,
no ipak mi je napisala pjesmu,
prije nego što je nestala;

DUBOKA JE TAMA SMRTI

Duboka je tama smrti,
Glasno dok se smije,
Jer tvoj život nije život,
Tvoja smrt smrt nije.

Umro je tko se rodi,
I bez kraja i početka,
Jedan čovjek, vječna tama,
Jedan poraz, vječna greška.

Svanuti će kada umreš,
Sunce snova, sreće, sklada,
Tko se uzda u tvoj život,
Uzalud se svemu nada.

Duboka je tama smrti,
Glasno dok se smije,
Tek u smrti tvoj je život,
Tvoja smrt smrt nije.

e.stribor

...............................................
..nedavno je bila objavljena radna verzija pjesme e.stribor, .. sad je završena

link-e.stribor-link (ovđe klikni!)



link-e.stribor-link (ovđe klikni!)


e. stribor

prolog

stojim na rubu začarane šume
stručak neubranih čičaka u ruci
gavranov zluradi smijeh maglu siječe
jel' zora, il' je veče?
nije više važno
jer njen je dan kroz moj san
a u javi ona spi

e. stribor

planinski ja bijah zmaj
munjama se hranio
ognjem branio
im'o snagu, silnu moć
al' kročih u šumu tu, bez izlaza
gdje okovala me noć
od nikud se pojavila
šumska gospodarica
oslobodila mi put
no, srce moje zadržala
nagradu za trud
otad lutam šumama
osluškujući zvuk
dal' šuštanje joj haljine
...al' ipak samo muk

twirl
......................................................
tekst: twirl
glazba: igor flajhar, davor doležal
izvođači: igor flajhar - vokal & bas gitara
davor doležal - gitara & ostali instrumenti
...................................................................................
p.s.
u studiu bertone i vaša pjesma može biti uglazbljena...
proguglajte ih malo...
a za kontakte, emajlajte im na:
igorflajhar@gmail.com
...npr.

imala je lijep, uredan i nadasve posložen život
sve je bilo na svom mjestu, u policama
...on joj sesvidio na prvi pogled
morala ga je imati
kupila, ne pitajući za cijenu
odmah je potražila mjesto za njega, u nekoj od svojih polica
no, ni u jednu nije stao
uvijek je nešto virilo, stršalo
nije se dugo premišljala
sasjkla ga je
ugurala u kalup
nogom zatvorila ladicu

-sori bejbe, ja volim kad je sve uredno složeno-

danas je kao bloger tjedna trebao biti predstavljen
twirl-dječak sa šibicama
no, on je nestao.
taman kad smo ga htjeli uloviti.
nestanak twirla-dječaka sa šibicama se povezuje sa mogućom invazijom izvanzemljana. po nekim teorijama, oteli su ga amerikanci, da im pomogne u pripremama za obranu od te moguće pošasti. po drugima, oteli su ga upravo izvanzemljani, da preduhitre amerikance...
on je sam, u više navrata tvrdio, da ako nestane, za to će biti kriva neka od žena koje svoj (strašni) subjektivitet skrivaju iza šminke i krpica, maskirane u objekte, te milo trepčući vrebaju svoj (muški) plijen.
jesu li se njegove crne slutnje obistinile?
možda se samo skriva od stričeka u bijelim kutama (vatrogasci) koji mu žele oteti šibice...
zvanično, otišao je po šibice i vratit će se.
ali u to nitko ne vjeruje.

u zamjenu za twirla-dječaka sa šibicama, naša ekipa je, nakon teške, mukotrpne i iscrpljujuće potrage po blogu, pronašla drugog twirla.
dječaka bez šibica. nama taj njegov nedostatak ne smeta, jer je prevladalo mišljenje da su šibice ionako preopasne za jednog dječaka, kojemu je piromanija hobi...
da se ovoga puta radi o zbilja ozbiljnom blogeru, svjedoči i činjenica da je već angažirao timove majmuna pod vodstvom djece starijih vrtićkih skupina, sa zadatkom da tipkajući po tipkovnici natipkaju ne samo sva šeks-pirova djela, već i pokoje twirlovo, koje ćemo ovdje predstaviti.

zbilja nije naša greška, ali vam se ipak ovim putem ispričavamo
zbog neugodnosti koje bi mogli osjetiti oni čitatelji osjetljivi na čitanje priopćenja u kojima se uredništvo ispričava zbog mogućih neugodnosti u njima.

ispričavamo se još jednom, uz obećanje da će već sljedećeg tjedna biti predstavljen neki pravi bloger, a naš djelatnik, koji je predložio twirla-dječaka s šibicama za blogera ovog tjedna (sumnja se da je za to primio mito od prekonekoliko stotina praznih plastičnih boca) bit će (samo) promptno suspendiran i smijenjen, budući da je bičevanje, kamenovanje, gađanje trulim jajima i povrćem, te slično, već neko vrijeme protuzakonito.

hvala na razumijevanju.

uredništvo!

prolog:
žao mi je twirle, ali ako mi ne posvetiš pjesmu,
nećeš se ni približiti mojoj guzi, a kamoli da će ti ona
zalepršati pred očima, u ritmu snova...
ti prodaješ maglu, a magla je moje carstvo, moj dom...
posveti mi pjesmu...i...možda ti se posreći
pa ti oprostim.....
....................................................................
kako se twirl na svaki šum, a kamoli tako otvorenu ucjenu, pretvori u šišmiša, tako je i ovu pjesmu napisao, viseći sa grede, pa se ispričava čitateljima što je zbrčkana i pomalo naopaka...
.....................................................................
kraj

hladnoćom samoće
već me tišina obavija
i jutro me ne prekriva toplinom tvog tijela
no čežnja je med od pelina, opor okus ostavlja
i radujem, svemu što ćeš donijeti
i čekam te lažljivu i nestvarnu
čujem tek pokoji njihov obris, sjenu
a ja nit' ne slušam riječi,
tom lepršavom guzom,...nudiš lažna obećanja
lebdiš, njišeš, mašeš, lelujaš, treperiš...

početak

..................................................................

kako ja nikako ne mogu pristati na gore spomenutu ucjenu, ovu pjesmu
posvećujem babi rogi. njoj niko ne piše pjesme, pa evo, bar od mene..

rodila se sitna. krhka. boležljiva.
njeno tijelo nije bilo prilagođeno okolini u kojoj se našla.
trudila se. silno se trudila preživjeti. nije bila niti svjesna da to nije normalno stanje ljudskog organizma.
no, koliko god njena volja za životom bila snažna, bilo je jasno da će izgubiti bitku. previše je bilo neprijatelja koji su je napadali, bili su presnažni, a ona bez pravog oružja. nije imala obranbeni mehanizam za sve te silne bolesti koje su na nju navalile.
počela je nestajati.
roditelji su bili nemoćni. medicina također.
jedino im je preostala molitva.
njen anđeo čuvar, vidjevši da joj se bliži kraj, nije imao puno izbora. ili ju pustiti da umre, ili...
ili joj podariti tijelo od duše.
-umrijet će, ako to ne učinimo.- obrazlagao je svoj zahtjev na nebeskom vijeću
-znaš da je ljudima sa tijelom od duše život ponekad gori od smrti..-podsjećali su ga ostali anđeli
- znam!...znam! ali ipak to želim učiniti...- odlučio je zamišljeno njen anđeo
dobio je blagoslov
podario joj tijelo od duše
bila je tada vrlo mala. dijete od dvije godine.
samo je iz priča roditelja znala, da je imala nekoliko smrtonosnih bolesti
da su samo čekali kad će umrijeti...
-načekat ćete se!- veselo bi im rekla i otrčala se igrati dalje, sa svojim vršnjacima.
izrasla je u lijepu mladu djevojku
tek ponekad bi primjetila da može više od ostalih vršnjaka
nikad se nije umarala
trčala bi po čitave dane
sve vježbe bi odradila s lakoćom, i nije bilo u njoj ogrančenja, bilo što bi mogla ponavljati beskonačno dugo
dok svi oko nje nebi odustali gledati kako se nizaju trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi, bez ikakvog znaka umora na njoj...
nije u tome vidjela ništa neobično
to joj je bilo prirodno
imati neiscrpnu energiju
njena duša je hranila njeno tijelo
kad je otkrila svoju žensku stranu, tijelo joj se djevojački zaoblilo
iza njenog osmjeha se ipak krila lagana sjeta, gledajći kako se njeni prijatelji pretvaraju u parove
neke od tih dječaka je i ona simpatizirala, ali njihove ruke su u šetnji držale nečije druge
uvijek
bilo joj je to čudno
nije bila ružna
nije bila glupa
nije bila ni nepristupačna
oduvijek se , zapravo, radije igrla i bolje razumjela s dječacima nego djevojčicama
ali, iz nekog čudnog, njoj neobjašnjivog razloga, oni čija je, donedavno najbolja prijateljica bila, znala ih u dušu, su ju zaobilazili, kad bi birali djevojke za izlazak..prve poljupce
-nema veze-tješila je samu sebe. -doći će i to-
kad je konačno došlo, bila je spremna.
odlučna dati se potpuno.
njih dvoje će postati jedno
radovala se tomu, jer zajedno su puno više nego puki zbroj dvije jedinke
zajedno su cjelina
vlastiti svemir
svu potrebnu energiju, ljubav, toplinu, hranu, pružat će jedno drugome, pa zajedničkoj djeci
ushićena i presretna
nije primjećivala da ne dobiva koliko daje
da je on s njom zato da ne bude sam, da zadovolji neke svoje fizičke i društvene potrebe
a ne iz želje da budu nešto najviše što se može biti
nije primjećivala da mu je sredstvo
nije primjećivala da joj je sve manje dobro
nije primjećivala da se sve češće brani
od besmislenih napada onog koji ju nije smio napadati, po definiciji,
uz asistenciju njegove majke, koja se time naslađivala
nije primjećivala da se iscrpljuje pokušavajući zadovoljiti njegovo sitničarenje,
koje je ogrnuo u ruho tobože stvarnih i bitnih stvari,
poput toga jeli pire krumpir ispao premekan ili pretvrd...
nije primjećivala da joj truje dušu sve češćim ispadima nezadovoljstva, ljubomore, netrpeljivosti
ništa od toga nije primjećivala
nije primjećivala da se sve brže i češće umara,
a sve sporije i teže odmara
nije primjetila kad je mlada ostarila
njen anđeo se nije smio miješati, iako se nadao da će shvatiti što joj se događa
jedan dan je samo primjetila da više ne može
da u njoj više nema snage
da je dala što je imala za dati
da je tijelo izdaje
jer joj je duša nestala

dan koji je počeo tmurno, hladno, lagano se mijenjao.
proljetno sunce je ugrijalo zrak danas, te je i njega, twirla izmamilo iz pećine u kojoj se do tada šćućurio potpuno skoncentriran na promatranje brzine kojom raste bonzai, minijaturno drvce, te je na svaki puni sat uredno bilježio svoja zapažanja. bio je to važan projekt i teška srca se odvojio od znanstvenog istraživanja, sa strahom, kako bi mu moglo promaći nešto važno, dok ga nema. no, u životu je potrebno preuzeti i rizike, a on je bio hrabar. stavio je kameru koja će pratiti promjene, te kad se vrati pažljivo pregledati rezultate...
izgurao je djedov bicikl, te se uputio u smjeru iz kojeg je sjalo sunce...
malo prije prielaza preko željezničke pruge, na dijelu ceste, izrovanog rupama, izgubio je kontrolu nad prometalom, te se našao posred kolnika, ispred nadolazećeg automobila. škripa kočnica, twirl na haubi, gleda kroz vjetrobransko staklo u dekolte,..i onesvjesti se. trenutak kasnije, brzi vlak projuri prugom, bez da se upalila signalizacija, koja upozorava na njegov dolazak. djevojka, koja je upravljala automobilom i čiji je dekolte na trenutak onesvijestio twirla, izašla je vidljivo uzdrmana događajem. na skupocijenom autu nije bilo oštećenja, kao ni na biciklu. jedino je twirl zadobio lakšu traumu, od prizora koji mu se nenadano ukazao pred očima. -spasili ste mi život-govorila mu je. -spasili ste mi život, hrabro se bacivši pred automobil. da niste, sada bih bila mrtva. zgužvana među komadićima smrskanog lima. podletila bih pod vlak.- zbunjeno ju je gledao, dok je ona ponavljala: -spasili ste mi život!- njene velike oči su ga gledale sa neizmjernom zahvalnošću i divljenjem. -moj život sada pripada vama! tako sam odgojena, tako želim da bude. moj stari život je otišao sa onim brzim vlakom, pod kojim sam trebala skončati, a svoj novi život posvećujem svom junaku i spasiocu. bit ću sjena koja će vas štititi od prejakog sunca, bit ću vatra koja će vas grijati u hladnim zimskim noćima. bit će mi neizmjerna radost ispuniti vam svaku, ali baš svaku želju, bilo kada, bilo gdje, bilo kako bi si mogli uopće zaželjeti.....ako mi dopustite..-
-ova je pukla!-mišljaše twirl. ali nije nikako uspijevao suvislo razmišljati, kad bi mu, kud god da bi ju pogledao, pred očima se nizali prizori od kojih mu je krv nekontrolirano ključala...nije nikada vidio ništa tako lijepo, nježno i privlačno, poput te djevojke koja je stajala pred njim, tražeći da joj dopusti da mu bude...to nešto,...ako za tako nešto uopće postoji izraz, on ga nije znao...
-ovo nije istina!- palo mu je na pamet. -ovo ne može biti istina..ja sanjam...da, ovo je opet jedan od onih tvojih snova twirle, koji izgledaju tako stvarno, dok se ne probudiš, usred magle...-
zažmirio sam, čekajući da se probudim. ali i dalje sam stajao na toj cesti, a predamnom u iščekivanju odobrenja, ta vilinska djevojka...
-moram nešto poduzeti.-ustvrdih u sebi.-ako je i san postao je onak', pomalo...prečudan-
odlučih se na buđenje.
-ošamarit ću se, snažno. to će me zacijelo probuditi-
njen obraz je već bio na mom, usnama je nešto šaputala na uho, ali ju nisam slušao. snažno sam zamahnuo prema svom licu. ruka mi je trebala proći kroz njeno nepostojeće lice i probuditi me. ali nije. dlan se zaustavio na njenom nježnom obrazu. pljusnuo sam ju tako snažo da je i mene zabolilo. bio sam budan. nikad budniji. a ona je plakala. sjela je uplakana u auto, obišla mene i bicikl i nestala...
....................................................................