twirl-dječak sa šibicama

naizgled sasvim obicna crna gumena brtva od pol cola, sa rupom u sredini, kakve se koriste za slavine u domacinstvu.
dugo je vec imao tu brtvu, nije se odvajao od nje. nikad. prvo ju je nosio po dzepovima, gotovo nesvjesan da ju ima. napipao bi ju katkada rukom, trazeci nesto drugo. nije se ni sjecao otkuda mu, niti je tomu pridavao neku posebnu paznju. brtva ko brtva. u dzepu. beag deal...
nije da on nikada nije praznio sadrzaj dzepova, ali brtva se nekako uvijek uspjela odrzati i ostati prisutna. polako se navikao na nju, poceo provjeravati jeli jos tu..
zavolio ju je na neki nacin, bilo bi mu zao da ju izgubi. u ratu ju je nosio na lancicu oko vrata, a kad bi kretali u opasnu akciju, stavljao ju je u usta, cuvao pod jezikom.
bilo je, naravno, prilika koje su zahtjevale brtvljenje brtvom, no nju nikada nije dao. 'heej, to je MOJA brtva, ne dolazi u obzir da ju upotrijebim u nekakoj slavini, ste normalni!?!' odbrusio bi onima koji su njime htjeli nesto zabrtviti... 'nju cuvam ako mi zbilja zatreba' pomirljivijim tonom bi objasnjavao svoju privrzenost brtvi.
iz sjecanja je nastojao potisnuti dan kad mu je majka cestitala rodjendan i poklonila novu brtvu, a njegovu hitila u smece...tek kasno navece ju je uspio pronaci, na jakusevcu, preturajuci po cijelom otpadu velikog grada koji se tog jutra odvezao....
nijedno mjesto mu se ne cini dovoljno sigurnim za cuvanje brtve. kad ju je bio ostavio u sefu, u banci, cijelu noc je precupkao pred vratima, cekajuci jutro, da se banka otvori.
brtva mu je pocela stvarati probleme. gadne. jednom je skoro upala u kanalizacijski saht. gledao ju je kako se kotura prema njemu, i da se nije bacio za njom, pred jureci auto, sigurno bi se desila ta najveca nesreca...
ostecene kraljeznice, vise nije mogao otvoriti zgrcenu ruku u kojoj je bila brtva. bio je siguran da je u njoj. cvrsto je u to vjerovao, iako nije osjecao ruku, morala je biti u njoj...

školsko dvorište je bilo mjesto gdje su se djeca iz sela družila,..i ja sam često tamo boravio, zabavljajući se žongliranjem teniskih loptica, puštanjem zmaja, ili već nečim sličnim, u nedostatku društva. navikao sam već bio na to. s vremenom sam prihvatio da su mi jednostavne i uobičajene stvari nedostupne...
-u što gledaš rugobo? (bio je to općeprihvaćen nadimak koji mi je ona „prišila“) ljepota nije prijelazna.-često je znala reći, kad bi osjetila moj pogled na sebi. ovaj put nije, kao obično, otrčala prijateljicama, već se zadržala. očito imajući na umu izreći još koju... u njenom stilu. -ja sam ružan jer je dragi bog odlučio tako, a ti si ružna po vlastitoj odluci. jer si zločesta.-odbrusio sam joj. –ti bi mogla biti lijepa, da ti jedino što želiš, nije; biti lijepa- dodao sam. samo se izbeljila i otišla među popularnije učenike.
znao sam da sam je pogodio „u žicu“
sve je češće „boravila“ u mojoj blizini. sve bi se češće očešala, kakvom upadicom.
dopuštala mi je da ju pratim kući, iako samo do jablana, kod kojeg su nam se putevi razilazili. nisam zaboravio kako je njen otac prvi put kad sam je dopratio do kuće, nakon što su je putem napali divlji psi, koje je valjda moja pojava toliko iznenadila, da su podvijenih repova nestali u kukuruzima, istrčao s vilama, galameći: -marš! vraže nečastivi! da te više nisam vidio da se približavaš mojoj kćeri. ili kući. pustiću pse.- zacrvenio se pritom kao kotao koji će uskoro eksplodirati. vidjelo se da misli ozbiljno. kseniji je zabranio da se samnom druži.
naravno, obećala mu je da neće.
taj dan, pomagao sam joj oko matematike, bili smo opasno blizu jedno drugom. osjećao sam njen dah. obrazi su se zacrvenili. dotaknuo sam je najnježnijim dodirom koji sam u sebi imao.
nije se okrenula. vidio sam samo jednu suzu koja joj se niz lice skotrljala na bilježnicu. čuo tihi glas koji mi i tridesetak godina kasnije bubnja u ušima kao topovska paljba: -ne mogu, rugobo. zbilja si ružan.

ima taj neki lik, putopisac, hrvoje salkovic.
jedino sto znam o njemu je da je neodoljiv zenama...vriste, cupaju kosu, uzdisu...
'i tata bi sine' bila je moja sretna misao.
ako moze on, mogu i ja, jos bolje. i putovati i putopisati.
da je zemlja skoro pa okrugla, u to sam se davno uvjerio.
svejedno je kamo cu, na koju stranu...
krenut cu rano, u zoru, da sto vise od puta ugrabim, da pod nadnevkom sto vise neobicnih i zanimljivih dogadjaja naputopisem...
tako je i bilo. ustao sam s prvim kukurikom pijetla..
malo se ceskao po trbuhu, spremio pamuk iz pupka u vrecu. pamuk iz pupka je skuplji od zlata, negdje sam nacuo te ga otad uredno spremam u vrecu...
skuhao kavu, uzivao u zori svog novog, pustolovnog zivota.
nakon dorucka malo odrijemao, da mi ne promakne, mamurnom, kakva vzna stvar u pripremi za veliko putovanje. svjez i odmoran krenuh u nabavku. nije to izlet vec pravo pravcato putovanje oko svijeta. moram se dobro hraniti, da izdrzim buduce napore, te si pripremih pravi rucak. oprah sudje, no nenaviknut na toliko hrane, sva krv se sjurila prema stomaku, te sam morao prileci,...
nakon sto je tijelo uzelo potrebne sastojke iz obroka, bio sam spreman,..spakirao sam se prilicno brzo; jer ionako sve svoje nosim sa sobom, samo mi je trebala bacva u kojoj cu to sve gurat ispred sebe.
istok ili zapad? bila je to dilema jer sam znao da na jednu stranu dobivas a na drugu gubis na vremenu...samo nisam znao koju. no, ionako nisam imao kompas, pa sam krenuo jedinim putem koji je vodio iz pecine...
dosavsi do kriza u sumi, vec se pocelo mraciti, te je na vrijeme trebalo razmisljati o prenocistu.
kako nisam bio daleko od pecine, rjesenje se nametnulo samo, vratit cu se, raspremiti, prenociti na sigurnom, te se ustati ranom zorom i nastaviti putovanje....
...........................................(međuvrijeme).........................................................................
................................
...kako to salkovicu uspjeva? bilo je kljucno pitanje. gdje grijesim? a da postoji neka kvaka bilo mi je jasno vec nakon prvih mjesec dana putovanja po svijetu, koje bi svako jutro zapocelo budjenjem u pecini, a zavrsilo opet u pecini, navece...
za svaki slucaj sam putovao jos mjesec dana, da budem siguran.
vise nema sumnje, dva mjeseca na putu a meni se nista neobicno ni zanimljivo ne dogadja, svaki dan je kopija prethodnog. nesto nije u redu, tako nikad nece zene vristat zamnom, osim mozda kad me sretnu, u sumi. ali onda vriste prije negoli se uopce susretnemo...nije to to, moram nesto napisati...kvragu. prokleti salkovic i njegove izmisljotine!
...ok, smiri se twirle, tjesih se, ako nema dogadjaja o kojima ces pisati, mozes opisivati krajolik kojim prolazis, kao turgenjev, ili bar josip kozarac...
samo moras bolje obratiti paznju na detalje, kad izadjes iz pecine...tih nekoliko stotina metara do kriza su prepuna zanimljivih i sarenih kamencica, lokvica u kojima se brckaju bube, drveca u sumi ima mnogo, a svako je drugacije, svaka grana drugacije savijena..pogledaj koliko razlicitih travki i cvjetica ima na proplanku, sve to mozes opisivati ne u jednom, vec u stotinama putopisa...
jedini je problem sto ne mozes i putovati i pisati...
daaaa, salkovic nas mulja, nemoguce je i putovati i pisati istovremeno. nije da nisam probao.

nakon sto se oporavio od soka, odlucio je; borit ce se. svim mogucim sredstvima.
glasovi su nadglasavali jedan drugog, pa je odlucio uvesti malo reda medju njima.
'jedan po jedan!' ostro je zapovjedio
nista se nije promjenilo...
ok, pokusat ce po kolicini buke koju proizvode u glavi...
slusao ih je i slao dopise alienima;
-moram hitno na zemlju, zaboravio sam plin iskljucit..
-boli me trbuh, ne osjecam se dobro za smaknuce. treba mi zemaljski lijecnik..
-nisam napisao oporuku, idem to obavit pa se vratim...
-zulja me obuca, trebam otic na zemlju po drugu..
-nisam stigao zalit cvijece, uvenit ce...
-moram ici nacjepat drva, majci za zimu..
-....
alieni su bili nesmiljeni. gluhi na sve njegove opracdane zahtjeve
no, imao je on jos glasova...
-ozeni aliensku princezu, savjetovao je jedan od njih
'je, bas bih se tako spasio, da to i ucinim, prozdrijela bi me nakon parenja, gadna, gladna, sluzava, krvolocna zvijer ...'
-pravi se mrtav, to ti uvijek pali kad te napadnu zene na zemlji...
pravio se mrtav, no alieni ni da trepnu, pa je odustao..
-nahuskaj karlu del ponte da trazi tvoje izrucenje zemlji..
'aha, imas njen broj mobitela? '
-zaprijeti da ces se sam ubiti ako te smjesta ne puste ...
prijetnja nije urodila nikakvim plodom, jedino mu se ucinilo da mu se alieni cere, iako smijeh nije poznat toj ratnickoj vrsti...
jos je jedan nijemi glasic htio nesto reci, no twirl vise nije slusao...
ucinit ce ono sto zbilja zna radit,
mahat rucicama, jbg...

iz prijasnjih epizoda:
poslan na barikade galaksije, u borbi protiv nadirucih aliena, twirl se, uz pomoc dezorjentacijskih sila toliko iskazao da je od aliena dobio cin admirala i sve sto s tim cinom ide. sprjecivsi vec predodredjeno unistenje zemlje 21.12.2012., vratio se na zemlji u starom svemirskom transporteru, za bozic....
....uzivao je u svojoj pecini. zasluzeni odmor, stvari su konacno sjele na svoje mjesto, mir se vratio. ...
buka helikoptera trgnula ga je iz sna. sa uzadi su, parajuci mrak baterijama na puskama, skakali maskirani specijalci...opkolili ga u trenu, vezali u vrecu, i odveli u supertajnu vojnu bazu.
nije se ni umio, kavu popio, a vec je sjedio u sobi za ispitivanje, buljeci u svjetlost lampe uperene mu u oci..
na stolu su bile porazbacane slike svecanog doceka, koje je imao kod aliena, kad ih je slijedio i posao zarobiti.
bilo je jasno da je kompjuter iz transportera napravio te snimke i da su, nekako isplivale..
uzalud je objasnjavao da on nije kriv sto su se alieni odmah predali, umjesto da se bore, slike su pokazivale sto su pokazivale, njega u uniformi alienskog admirala,...
'veleizdaja!', 'kriv', 'smrt streljanjem', bile su to samo neke od rijeci koje je razaznao u buci koju su radili vjecnici velikog vijeca cuvara, koje ga je prvobitno poslalo na barikade...
nije cuo sve sto je predsjednica vijeca govorila, no i ovo mu je bilo dovoljno da shvati kako je u kakici do grla. i jos malo preko toga.
jbg. nije bas ocekivao takav kraj, ali sto je tu je, sastavljao je u glavi meni za posljednju veceru, cekajuci izvrsenje presude. prepelica u umaku od borovnica,..to nije nikad jeo, a zvuci onako,...sigurno je ukusno.
valjda nece imati zgaravicu od toga, na streljanju, bilo bi mu neugodno,..a i kamere ce snimat, sve televizije prenosit..
gadan smrad se poceo siriti oko njega, sa stropa se pocelo dimiti, pojavila se rupa iznsad njega, izgledalo mu je kao da je na dnu dubokog bunara...vojni kompleks je bio bogme zbilja duboko pod zemljom...
'alieni! spasen sam!' radovao se nenadanom obratu..
alieni su bili brzi i efikasni, spustili su se po uzetu, maskirani, strpali ga u vrecu i svemirskim brodom turbo brzinom prebacili u svoju supertajnu bazu, iza ruba galaksije, sakrivenu na tamnoj strani nekog nepoznatog mjeseca.
radost koju je osjetio prilikom oslobadjanja nije predugo trajala.
lampa uperena u oci, na stolu razbacane slike velikog doceka na zemlji, koje je izgleda opet napravio komp u transportnoj kanti od svemirskog broda kojim se koristio...'veleizdaja',kriv' smrt streljanjem,...bla bla bla, nije se ni trudio vise slusati,
morat ce posharafat taj kompjuter, ako se ikad izvuce iz ovog...