školsko dvorište je bilo mjesto gdje su se djeca iz sela družila,..i ja sam često tamo boravio, zabavljajući se žongliranjem teniskih loptica, puštanjem zmaja, ili već nečim sličnim, u nedostatku društva. navikao sam već bio na to. s vremenom sam prihvatio da su mi jednostavne i uobičajene stvari nedostupne...
-u što gledaš rugobo? (bio je to općeprihvaćen nadimak koji mi je ona „prišila“) ljepota nije prijelazna.-često je znala reći, kad bi osjetila moj pogled na sebi. ovaj put nije, kao obično, otrčala prijateljicama, već se zadržala. očito imajući na umu izreći još koju... u njenom stilu. -ja sam ružan jer je dragi bog odlučio tako, a ti si ružna po vlastitoj odluci. jer si zločesta.-odbrusio sam joj. –ti bi mogla biti lijepa, da ti jedino što želiš, nije; biti lijepa- dodao sam. samo se izbeljila i otišla među popularnije učenike.
znao sam da sam je pogodio „u žicu“
sve je češće „boravila“ u mojoj blizini. sve bi se češće očešala, kakvom upadicom.
dopuštala mi je da ju pratim kući, iako samo do jablana, kod kojeg su nam se putevi razilazili. nisam zaboravio kako je njen otac prvi put kad sam je dopratio do kuće, nakon što su je putem napali divlji psi, koje je valjda moja pojava toliko iznenadila, da su podvijenih repova nestali u kukuruzima, istrčao s vilama, galameći: -marš! vraže nečastivi! da te više nisam vidio da se približavaš mojoj kćeri. ili kući. pustiću pse.- zacrvenio se pritom kao kotao koji će uskoro eksplodirati. vidjelo se da misli ozbiljno. kseniji je zabranio da se samnom druži.
naravno, obećala mu je da neće.
taj dan, pomagao sam joj oko matematike, bili smo opasno blizu jedno drugom. osjećao sam njen dah. obrazi su se zacrvenili. dotaknuo sam je najnježnijim dodirom koji sam u sebi imao.
nije se okrenula. vidio sam samo jednu suzu koja joj se niz lice skotrljala na bilježnicu. čuo tihi glas koji mi i tridesetak godina kasnije bubnja u ušima kao topovska paljba: -ne mogu, rugobo. zbilja si ružan.
Post je objavljen 21.08.2013. u 12:19 sati.