twirl-dječak sa šibicama

naizgled sasvim obicna crna gumena brtva od pol cola, sa rupom u sredini, kakve se koriste za slavine u domacinstvu.
dugo je vec imao tu brtvu, nije se odvajao od nje. nikad. prvo ju je nosio po dzepovima, gotovo nesvjesan da ju ima. napipao bi ju katkada rukom, trazeci nesto drugo. nije se ni sjecao otkuda mu, niti je tomu pridavao neku posebnu paznju. brtva ko brtva. u dzepu. beag deal...
nije da on nikada nije praznio sadrzaj dzepova, ali brtva se nekako uvijek uspjela odrzati i ostati prisutna. polako se navikao na nju, poceo provjeravati jeli jos tu..
zavolio ju je na neki nacin, bilo bi mu zao da ju izgubi. u ratu ju je nosio na lancicu oko vrata, a kad bi kretali u opasnu akciju, stavljao ju je u usta, cuvao pod jezikom.
bilo je, naravno, prilika koje su zahtjevale brtvljenje brtvom, no nju nikada nije dao. 'heej, to je MOJA brtva, ne dolazi u obzir da ju upotrijebim u nekakoj slavini, ste normalni!?!' odbrusio bi onima koji su njime htjeli nesto zabrtviti... 'nju cuvam ako mi zbilja zatreba' pomirljivijim tonom bi objasnjavao svoju privrzenost brtvi.
iz sjecanja je nastojao potisnuti dan kad mu je majka cestitala rodjendan i poklonila novu brtvu, a njegovu hitila u smece...tek kasno navece ju je uspio pronaci, na jakusevcu, preturajuci po cijelom otpadu velikog grada koji se tog jutra odvezao....
nijedno mjesto mu se ne cini dovoljno sigurnim za cuvanje brtve. kad ju je bio ostavio u sefu, u banci, cijelu noc je precupkao pred vratima, cekajuci jutro, da se banka otvori.
brtva mu je pocela stvarati probleme. gadne. jednom je skoro upala u kanalizacijski saht. gledao ju je kako se kotura prema njemu, i da se nije bacio za njom, pred jureci auto, sigurno bi se desila ta najveca nesreca...
ostecene kraljeznice, vise nije mogao otvoriti zgrcenu ruku u kojoj je bila brtva. bio je siguran da je u njoj. cvrsto je u to vjerovao, iako nije osjecao ruku, morala je biti u njoj...