twirl-dječak sa šibicama

"o bože, zašto nisam slušao majku? toliko puta mi je govorila da je stvarnost okrutna, nemilosrdna, pogubna...zašto nisam mogao ostati u udobnosti svoje pećine?", pitao se twirl, pogledavajući u nebo bez oblaka.
sunce je dominiralo nad zvjezdama, koje su se povukle već u zoru.
pogled je pucao u daljinu, na more, nad kojim nije bilo magle ni u tragovima, nigdje mjesta za sakriti se od nemilosrdnog ljetnog dana.
da nije pronašao na vrijeme zaklon u debeloj hladovini, te se opskrbio dovoljnom količinom osvježavajućih napitaka u kojima su plivale kockice leda pod malim kišobrančićima, i da more nije bilo dovoljno blizu da u njega skoči, svaki put kad osjeti da se mu se na koži sakupljaju sitne kapljice znoja, i da nije bilo roštilja na kojemu se cvrčeći pekla riba, te se tako spašavao od izgladnjavanja koje u konačnici dovodi i do smrti,...da nije bilo tih nekoliko spasonosnih slučajnosti koje su se poklopile tako da su i stvarne djevojke u prolazu bacale čeznutljive poglede prema njemu...
bilo bi zbilja gadno!

drugi put će bolje slušati majku, odlučio je...
(ako se ikad uspije iskobeljati iz strašne stvarnosti)

kad je kralj artur dobio stan, kao čuvar galaksije, za zasluge u spašavanju iste
pozvao me jedan vikend, da mi pokaže veliki grad.
u pismu koje mi je poslao je sve detaljno objasnio, što i kako
te popratio s mnoštvom shematskih prikaza puta, te mogućih situacija, na koje mogu naići
i kako se sa njima najbolje nositi
krenuo sam tako, prema njegovim uputstvima, sav uzbuđen od radosti što ću vidjeti grad, zebnje hoću li se uspjeti snaći među tolikim ljudima
biciklom do pruge, pa uz prugu, preko planine, do željezničke stanice, gdje srijedom staje vlak koji vozi u veliki grad.
prvo iskušenje je bilo, pogoditi smjer, ali to sam relativno lako jer mi je artur nacrtao orijentire, i strijelicom označio u kojem smjeru treba ući u vlak.
nakon duga puta, kada vidimda svi putnici silaze, trebam i ja sići i uputiti se preko glavne ceste prema velikom konju kojki svojom guzicom plaši mađare, dok je prvi hrvatski kralj okrenut prema moru, ispružene ruke i stopira. tamo se trebam ponovo okrenuti, pričekati tramvaj na kojem piše broj 4 i voziti se do zadnje stanice. tamo trebam produžiti na savski most. na sred mosta se praviti kao da kanim skočiti, pa kad kralj artur vudu sliku u novinama, znat će da sam došao i doći po mene.
sve je bilo isplanirano do u detalja.
no, problem je nastao kad sam vidio da u vlaku nema drugih putnika, koje bih mogao slijediti pri dolasku u grad.
ali sam se snašao, i preskakajući vagone, kako sam to vidio u jednom filmu da rade pravi kauboji, došao bih do strojovođe, i nagnuvši se odozgora, upitao, jel smo stigli?
mora da me nisu dobro čuli, budući da, iako su vikali "da, da, stigli smo" ja sam se, sišavši našao u nekakvom polju kukuruza. i nigdje nije bilo tramvaja niti ikakvih kraljeva. stoga sam ostatak puta prošao pješice, po pruzi. "tako mi barem neće izmaknuti grad", razmišljao sam.
i zbilja. već nakon nekoliko dana predamnom se ukazao cilj.
sve je bilo onako kako je kralj artur opisao. i cesta, i tomislav koji stopira, i sve. malo mi je laknulo, jer sam se u sebi pribojavao da bi mu neko mogao stati, povesti ga na more, a on mi je bio jedan od glavnih orjentira.
dok sam tako uživao u uspjehu, za oko mi je zapazio broj 4 na vrhu tramvaja koji je upravo odlazio.
eno ga!
potrčao sam za njim.
bio je brži, ali ne dovoljno da bi mi pobjegao, jer je povremeno zastajkivao, pa bih mu se uspio približiti. uglavnom, nisam ga gubio iz vida.
to je bilo najbitnije.
trčao sam tako, kroz grad, trčao...trčao...
..i ulovio ga.
bio je prazan. na nekakvom okretištu.
"to je sigurno to" pomislio sam, tu je negdje i savski most
pronašao sam most, no, nisam mogao do sredine, jer je sve bilo zabarikadirano kordonima policije..
"ali ja moram na sredinu" objašnjavao sam do zuba naoružanim policajcima, koji su štitili druge, odjevene u čudna crna odijela sa bocama na leđima, i spuštali i dizali čamce u rijeku
"ja sam twirl. trebam se naći sa bratom" molio sam ga,."neću se valjda sada vraćati nazad, tako blizu cilja..."
"ti si twirl?"
"ja sam twirl!"
"jesi siguran?"
"siguran sam"
"obustavite potragu, pronašao sam ga" govorio je nekoj kutiji u ruci, policajac
iz kutije se čulo psovanje, svi su bili ljuti i razočarani što se nisam utopio, opkolili su me, malo je falilo da me bace u rijeku
možda bi se to i desilo, da nije naišao kralj artur
prvi put, otkako se rodio, zagrlio me je
"pa gdje si twirle? tako si me zabrinuo. mislio sam da si se utopio.. i zašto si tako uspuhan ??"
"trčao sam za tramvajem", objasnio sam mu
"o , twirle...mislio sam da znaš. za tramvajima, kao ni za ženama se ne trči, pričekaš da naiđu..."
kimnuo sam glavom, ali mi nije bilo jasno. kako će naići, ako su otišli? zemlja je okrugla. ali ne baš toliko okrugla, no nisam se htio prepirati...

pogledaj me sada
kao da se nikada nisam budio
pod tvojim bedemima
između nas je more suza
crni trnci
u kičmu zabijeni
kraljice osmijeha
nestalo je tvoje kraljevstvo
u bitkama našim nijemim izgubljeno
jedan po jedan istrgnuto
nisam ih sačuvao
pustio sam ih da potonu
na dno
mora suza
gdje i pripadaju
izgubljeni zauvijek
kao i rat
za oboje

iako se nije micao, sve oko njega je. u vremenu. u prostoru
sa svakim treptajem je bio drugdje.
do slijedećeg treptaja.
konobarica u taiwanskom bordelu mu za šankom otkriva kako je whiskey koji djevojke piju, a nadobudni mornari plaćaju 10 dolara, zapravo čaj, jer je vidio da za njih toči iz posebne boce...
preskače sa balkona na balkon, kao stotinama puta do tad, ali ovog puta je zakoračio u prazno...mrak...
u šumi, usred zime, smrznut,..ne može više, a ne zna ni kojim putem izaći...leći će malo, samo malo...ne. nesmije leći...
umro je eduard kardelj. a njega su izbacili sa gledanja komemoracije jer se smijao, na šalu da je eduard sad u kanti...
prvi poljubac, morao je zatvoriti usta da ga cura ne uguši, jer je gledajući na filmu, zaključila kako treba jezikom ući njegovo ždrijelo...
brat ga vozi na upravljaču bicikla na pecanje, na željeznički most. nailazi vlak, a on se žmireći drži za stup sa vanjske strane...poslije bježe od ribočuvara "sušice", jer nisu imali dozvolu za pecanje....
ženidba. u sedmom razredu. nakon nastave, preskače sa njom preko metle, kao u korjenima...
kramp koji mu leti prema glavi, udara posred čela,..
puštaju zmaja...digao se visoko, koliko god je bilo uzice...
čudni bljeskovi
nitko ga ne doziva
u takvim situacijama te obično neko doziva, razmišljao je, žmireći, jer mu je sinulo da ako nastavi, mogao bi vidjeti čitav svoj život kako nestaje u slikama
a, ako dođe do kraja, neće biti povratka
neće otvarati oči, odlučio je
stajat će u mraku, radije
iako, ni to ne smije predugo
disati. mora disati. kako se to radi?
zašto ne osjeća tijelo?
ups, ovo je za stvarno
brzo, nema više vremena za čekanje
niti za razgledavanje života
gdje je srce?
idemo
pumpaj, tako ti svega
otići ću neki drugi put, prestanite me vući
sretna misao
brzo
bilo što, daj neku
dobro, ne mora biti sretna, samo daj
ok. zaboravi misao
nešto drugo ćemo
broj ovce unazad
da
tako ćeš se probuditi...
idemo, brzo, požuri...
beskonačno manje jedna
beskonačno manje dvije
beskonačno manje tri........

miran i odlučan uputio se po svoju kutiju cigareta
tristo metara od ljekarne (svemirskog broda) do kioska
pjevušio je -ništa mi neće ovi dan pokvarit- od tbf-a i laganim koracima primicao svom cilju
ispred njega, je nekakav veliki pas ganjao jadnu mačkicu
twirl se nagonski obrecnuo na psa, da ostavi siroticu na miru
mačkica se ospela na drvo, ali je pas promijenio smjer svog interesa na twirla
za trenutak je zastao, zarežao, i u punom trku se zaletio prema njemu
ne znam spada li penjanje po drveću u refleksne radnje, ali nekoliko metara stabla, do prve grane, twirl je savladao kao da to radi svaki dan. triput.
pas je prvo, bijesno lajući trčao oko stabla, a zatim je legao pod njega da se odmori, jednim okom pazeći da mu ne pobjegne plijen.
-da sam bar uzeo te nikotinske žvake, bilo bi mi lakše- razmišljaše pogledavajući, čas prema ljekarni, čas prema kiosku.
umorio se. vezao pojasem oko grane , da ne ispadne i zadrijemao. iznad njega je drijemala mačkica. u međuvremenu se mačkica probudila, počela mjaukati i netko je pozvao vatrogasce. vatogasci su došli brzinom koja je ne svojstvena na ovim prostorima, kad zbilja trebaš pomoć tih i sličnih službi, valjda su čuli da su i tv ekipe krenule snimati izvještaj sa lica mjesta...
osamljeno drvo se začas našlo okruženo kamionima. vreva ljudi, pažnje usmjerene na mačkicu.
kako je twirl već bio gore, popeo se još malo, dohvatio mačkicu i predao ju u ruke vatrogascu na ljestvama koje su se protezale sa ogromnog kamiona.
pljesak za junačko djelo.
brzinom kojom su se stvorili su i nestali. svi. dok se pokušavao spustiti, vratio se njegov dušmanin.
odlučio je još malo ostati na drvetu...
vrijeme je prolazilo. twirl se polako navikao na život na drvetu.
sakupljao je kišnicu, hranio se bubama, gusjenicama, i sličnim izvorima proteina. za desert je muzao lisne uši sisajući slasni sok.
ništa mu nije nedostajalo, osim cigareta.
jednog jutra, psa nije bilo pod drvetom. twirl više nije znao što da osjeća. sve mu se pomješalo, zavolio je tu životinju, koja je zadnjih nekoliko mjeseci bila jedino biće koje obraća pažnju na njega. ostao je još nekoliko dana gore, a kad se uvjerio da je vjerojatnost da se pas vrati, sve manja,.. spustio se sa svog zračnog doma, na kojem je svio gijezdo. Pomalo teturajući, krenuo je prema kiosku.
inventura! pisalo je na komadu papira, zalijepljenom na staklo, selotejpom.
"ne možemo vam pomoći, gospodine. ako ne prestanete navaljivati pozvaćemo policiju" bili su odlučni u svom odbijanju da mu prodaju cigarete, za vrijeme inventire, djelatnici kioska.
"čekat ću." odlučio je. kad-tad će se kiosk otvoriti, a ja ću biti prvi na redu i kupiti svoj željei paketić cigareta.
sjeo je pod pult, naslonio se na kiosk i zadrijemao...

evo što je usnio...

Soldier 1:
We starve-look
At one another
Short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation
Of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes

Soldier 2:
Somewhere
Inside something there is a rush of
Greatness
Who knows what stands in front of
Our lives
I fashion my future on films in space
Silence
Tells me secretly
Everything
Everything

Claude:
Manchester England England
Manchester England England
(Ensemble:Eyes look your last)
Across the Atlantic Sea
(Arms take your last
embrace)
And I'm a genius genius
(And lips oh you the
doors of breath)
I believe in God
(Seal with a righteous kiss)
And I believe that God believes in Claude
(Seal with a righteous kiss)
That's me, that's me, that's me
(The rest is silence,
The rest is silence,
The rest is silence)

Ensemble:
Singing our space songs on a spider web sitar
Life is around you and in you
Answer for Timothy Leary, dearie

Let the sunshine
Let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine
Let the sunshine in
The sunshine in
Let the sunshine
Let the sunshine in
The sun shine in...

upozorenje:
u ovom zapisu se spominju proste riječi poput, kurva, sex, jebanje, guženje...
te riječi su se tu našle slučajno, kao rezultat krive interpretacije situacije, nešto poput pokvarenog telefona, stoga zamoljavamo one kojima te riječi smetaju, da u trenutku kad na njih naiđu, zažmire i kroz zube izuste: beeep! (čita se biiip! op.a.)
hvala


"brzo, twirle!..već kasnimo, izmaći će nam knjiga." cupkao je kralj artur, dok sam trljajući drvce o drvce palio pećinsko računalo kako bih se priključio na internet i poslao dimnim signalima (u kompliciranom binarnom obliku) priču na natječaj bloga.hr.
on je otkako je čuo za natječaj, obilazio političare i političke stranke, postavljajući kriomice prislušne uređaje i kamere, nebi li se dokopao materijala koji će mu osigurati njegovu prvu knjigu.
pregledali smo pomno sve snimljeno, ali sexa nije bilo. ni u tragovima.
potpuno je nejasno kako se ti ljudi razmnožavaju.
možda im nije sezona
sad su pripreme za godišnji odmor
uglavnom, kralj artur je odlučio blefirati
oni ne znaju da da mi nemamo ništa.
ponovo je pošao u obilazak, i pred njima pokupio prislušne i ine uređaje, zlurado se smješkajući, napominjući kako će sve završiti na internetu,..kao da ih ima u šaci...
odmah su svi htjeli platiti da ne propjevamo
kralj artur je uživao u svojoj veličini, poput poznatog pjevača kojeg plaćaju da ne pjeva....
za trenutak
ljubav prema književnosti je prevagnula
"dodajte još koji novčić na hrpicu, pa ću pisati o onima drugima" natuknuo bi im
što su oni vidno razveseljeni srdačno, uz smiješak i stisak ruke prihvatli
evo rezultata
priče o onima drugima:
"stani" umješao se kralj artur u trenutku kad su počeli izlaziti dimovi koji dekodirani izgledaju kao HDZSDPHNSSDSHSSHLSMUPSUZZUPHNBFINASOAPOAUSKOK...
"stani!! ne možemo o njima, oni su stipendirali naš projekt sa područja razvoja kulturnog uzdizanja u hrvata, strogo tematski usmjerenog prema onima drugima..." češkajući se, promrmljao je
"tko su oni drugi, onda? narod? jedino nam oni preostaju..." sinulo mi je
"da. da! daaaa!!!!!!!" slavodobitno je uzviknuo moj mali veliki brat
priča:
narod. narod je kurva. narod jebe sirote političare, za male pare. od njih očekuje čuda. a ne mogu ni političari nikud naprijed, kad imaju takav narod kakav imaju. treba smjeniti narod. za početak im priprijetiti, opomenuti ih. a, ako se narod ne popravi i ne prestane guzit svoje političare, onda ga se može i izgnat iz hrvatske. negdje drugdje. recimo u europu. pa će narod da vidi kako je to kad te neko bezveze jebe. a ti si im sve dao što imaju. ili bi imali, kad bi imali, nije sad bitno.....

magistra je bila tako ponosna na svoj ulov
cupkala je ushićno s jedne strane pulta na drugi, čekajući da se pojavi glavni
glavni je ušao, praćen vanzemaljčićima, vjerojatno svojom djecom, ili školarcima na izletu ili su mu pobjegli iz kaveza...
kad su ga ugledali, posakrivali su se po prostoriji, vrišteći: twirl! twirl!
počela je žestoka svađa, između magistre i glavnog, oko toga kako je mogla uloviti čudovište koje plaši djecu, umjesto nekog normalnog zemaljca
-dobri bože, kako je samo ružan..vraćamo ga nazad!- bila je odluka glavnog
-ali, ne možemo sada, razotkriće nas...- ustvrdila je magistra
-to će mu vjerovati? ni sam sebi neće vjerovati, niti ikome pričati o tome..može napisati priču, i to je sve...vraćamo ga nazad!- bio je ustrajan glavni
kroz staklo se ponovo vidjela točkica, ovog puta se uvećavala ogromnom brzinom. twirl je zažmirio, instinktivno, u trenutku kad je izgledalo da će udariti o tlo.
no, ništa se nije dogodilo, staklo je postalo poluprozirno, a u njemu je vidio odraz svog lica.
-uopće nisam tako ružan, kako oni pričaju-, pomislio je
-pretjeruju, kao i svi-
-vaše nikotinske žvake, gospodine!- čuo je magistru kako viče za njim, no nije se obazreo na to
prvi put otkako puši, nije se bojao otići do kioska, po cigarete.

bilo je mirno ljetno popodne
na cesti nije bilo ni psa, sunce je pržilo sve čega bi se dohvatilo
on je trebao izaći iz kuće, samo po cigarete, u obližnji kiosk
naslušao se priča o ljudima koji su tako otišli po cigarete i nikada se više nisu vratili
pušenje je bilo postalo po život opasno
svaki put kad bi odlazio po cigarete, mogao je biti posljednji
iako nije bio čojek sklon paranoji, s vremenom je uveo oproštajne rituale
pazio je da sve bude uredno složeno, kad odlazi
javio bi se svim ljudima koje je poznavao, da se oprosti, za slučaj da se više nikad ne vrati
organizirao bi susjede da mu zaliju cvijeće, nahrane mačku...
tek kad bi triput provjerio da je zatvorio plin, vodu...da je sve učinio kako treba, oprezno bi izašao iz stana, i uputio se preko ceste, sto metara dalje, do kioska na kojem su ga već poznavali i bez riječi mu pružili kutiju cigareta kakve je pušio
osvrtao se pritom, oprezno, mjerio udaljenost auta koji prolaze, prolaznike, svaku moguću opasnost...
na povratku bi ipak, ne mogavši više izdržati, potrčao da se što prije dočepa sigurmosti svog doma
toga dana, sve je bilo uobičajeno. koncentracija pojavljivanja neidentificiranih letjelca mala, sve kao inače
to mu je bio prvi znak za uzbunu
ljudi nestaju najviše onda kad nema nikakvih znakova da bi mogli nestati
to je bio znak. taj nedostatak znakova.
strah je zavladao njegovim bićem
nije to bio racionalan strah, sa njim bi se znao nositi
ovo je bio strah protiv kojeg nema obrane
-moram prestati pušiti-, zaključio je
postalo je preriskantno
-idem u ljekarnu kupiti nikotinske gume za žvakanje, to će pomoći-
tom odlukom, život je ponovo postao život
bio je spašen
strah je nestao
konačno je bio slobodan čovjek
nije se morao opraštati za odlazak u ljekarnu
nije se imao više čega bojati
pjevušio si je u bradu -kaj nam, pak moreju...-
ušavši u ljekarnu, magistra mu se smješkala nekako neobično, zlurado
bilo je to cerenje, ne smiješak
poželio je izaći
okrenuvši se da otvori vrata i ode, vidio je kroz staklo zemlju, kako se brzo udaljava, postaje točkica i nestaje...

-ne smije čovjek više ni zere pored...- nezadovoljno je mumljao i mrmljao zapovjednik koji je svoj čin stekao pobjedom u natjecanju ko može više pojest i popit. u ovom slučaju je bilo prevagnulo potonje. popit. lada niva je bespomoćno ostala pored puta sa kojeg čovjek ne može više ni zere skrenut ustranu, a da ne naleti na kamenčinu koja će joj pri toj brzini odvaliti kotač. ostatak puta smo propješačili. Neprijatelj je tamo! iza onog brda. bilo je to uglavnom sve što sam trebao znati o ratovanju, na frontu. poljski zahod, koji se nalazio u blizini kuće u kojoj smo se smjestili mi se nije svidio, već na prvi pogled. stoga sam za meditaciju pronašao jednu guduru i proglasio je svojom pudraonicom nosa. tako sam ja tamo lijepo pudrao nos, meditirajući, dok jednog dana sunce nije zagrijalo guduru. prizor je bio zastrašujući. na kamenju su se sunčale zmije. moju pudraonicu su okupirale zmije, a ja sam postao poznat po indijanskom nadimku ples sa zmijama. sa brda se pružao pogled daleko, sve tamo do široke kule.
-ono je moja zemlja-, govorio je čiča, čuvajući ovce, sa tugom u glasu. -oslobodit ćemo ti ju, čiča-, tješili smo ga.
-vratit ćeš se na svoju zemlju.-
-ako mi ju oslobodite, dobit ćete rogu na ražnju!-
(što god roga bilo)
potaknuti takvim obećanjem, krenuli smo osloboditi čiči zemlju. usput, kad nam je već krenulo, oslobodili smo i šire područje like. kad smo se umorni i gladni vratili čiči po obećanu nagradu, rogu na ražnju, čiča je promjenio ploču.
-platite!-
šta ti je smisao za biznis. pustili smo rogu da živi, kupili pastrva iz obližnjeg ribnjaka, naložili vatru za roštilj, a tugu za sočnom rogom ubili orkanom. orkan je najrazorniji višecijevni raketni bacač, koji je svoje ime dobio po vinu što ga od baruta radi jedna poduzetna seljanka. uglavnom, kada orkan krene razarati tvoje tijelo, misli, želje, osjećaje, ne ostaje iza njega ništa. samo tupa ravna crta na monitoru aparata na koji te, reda radi, priključe.

oh baby...
my love for you
is really true
-yeah, for moment or two
(..the son of a wind...)
but baby, of course
i'll be forever yours
(..the son of a wind..)
-you must be out of your mind
-i'm not that blind
-you are not the one of my kind
-you are
(..the son of a wind..)
please, baby...
look at my golden smile
i'll make you fly
up to the mighty sky
i'm
(..the son of a wind..)
in this round
we'll gonna live the ground
just take my hand
i've got tickets to the twirlland
(...son of a wind..)
-ou ouou ou
-nou nounou nou
- no baby, i wount go
-you
(..son of a wind..)



volio bih da mi neneh otpjeva ženski vokal
ili bar chaka khan :))

ne ostavljam trag u životu
niti točkice na tegli
nema me na stjenci zamagljenoj od čežnje
pijesak mi se ne ugiba pod nogama
ne pune se u otiscima lokvice kišom, niti ima što izbrisati val
na tvojoj koži ne ostaju tragovi mojih dodira
zrak nije ispunjen mojim mirisom
niti su mi zidovi upili glas
ne ostavljam trag ni u tvom srcu
niti u mislima
niti u sjećanjima ne...
ne možeš me vidjeti pogledom
ja sam tamo gdje život
više ne ostavlja trag