-ne smije čovjek više ni zere pored...- nezadovoljno je mumljao i mrmljao zapovjednik koji je svoj čin stekao pobjedom u natjecanju ko može više pojest i popit. u ovom slučaju je bilo prevagnulo potonje. popit. lada niva je bespomoćno ostala pored puta sa kojeg čovjek ne može više ni zere skrenut ustranu, a da ne naleti na kamenčinu koja će joj pri toj brzini odvaliti kotač. ostatak puta smo propješačili. Neprijatelj je tamo! iza onog brda. bilo je to uglavnom sve što sam trebao znati o ratovanju, na frontu. poljski zahod, koji se nalazio u blizini kuće u kojoj smo se smjestili mi se nije svidio, već na prvi pogled. stoga sam za meditaciju pronašao jednu guduru i proglasio je svojom pudraonicom nosa. tako sam ja tamo lijepo pudrao nos, meditirajući, dok jednog dana sunce nije zagrijalo guduru. prizor je bio zastrašujući. na kamenju su se sunčale zmije. moju pudraonicu su okupirale zmije, a ja sam postao poznat po indijanskom nadimku ples sa zmijama. sa brda se pružao pogled daleko, sve tamo do široke kule.
-ono je moja zemlja-, govorio je čiča, čuvajući ovce, sa tugom u glasu. -oslobodit ćemo ti ju, čiča-, tješili smo ga.
-vratit ćeš se na svoju zemlju.-
-ako mi ju oslobodite, dobit ćete rogu na ražnju!-
(što god roga bilo)
potaknuti takvim obećanjem, krenuli smo osloboditi čiči zemlju. usput, kad nam je već krenulo, oslobodili smo i šire područje like. kad smo se umorni i gladni vratili čiči po obećanu nagradu, rogu na ražnju, čiča je promjenio ploču.
-platite!-
šta ti je smisao za biznis. pustili smo rogu da živi, kupili pastrva iz obližnjeg ribnjaka, naložili vatru za roštilj, a tugu za sočnom rogom ubili orkanom. orkan je najrazorniji višecijevni raketni bacač, koji je svoje ime dobio po vinu što ga od baruta radi jedna poduzetna seljanka. uglavnom, kada orkan krene razarati tvoje tijelo, misli, želje, osjećaje, ne ostaje iza njega ništa. samo tupa ravna crta na monitoru aparata na koji te, reda radi, priključe.
Post je objavljen 07.06.2012. u 09:11 sati.