koliko god se trudio razmišljati, sve je izglednije bilo da nema načina da ju spasi. čak i da pobjegne iz tamnice, kamo bi pobjegla? bili su usred ničega u svemiru, na putu ka alienskom svijetu...sve češće ga je obuzimao očaj, iako se svojski trudio ne prepustiti mu se...
- čuj, a da ju oženiš?-javio se opet onaj tanani glasić, kojeg tako rijetko čuje,-kao admiralova žena bi bila punopravno primljena među aliene i sve optužbe protiv nje do tog trenutka bi se poništile-
-to ne dolazi u obzir! ona nikad na to ne bi pristala, radije bi dopustila da je alieni pogube, znam to- odgovorio sam mu u sebi...
-hoću!-
bez puno razmišljanja je uzvratila na njegovu prošnju, nakon što joj je objasnio situaciju i zaprosio ju, klečeći pred rešetkama, sa zaručničkim prstenom u ruci.
-hoćeš????-nije vjerovao što je upravo čuo
-hoću, udati ću se za tebe, to sam jedino i željela, kad sam te pozvala na granicu-
sve je očekivao ali ne i da će se pristati udati za njega, nakon svega...pogotovo što je znao da joj ponos ne bi dopustio takav način spašavanja
srce mu je lupalo kao nikad, ne samo da će ju spasiti iz zarobljeništva, nego će i postati njegovom ženom...takav iznenadni obrat ga je totalno uskomešao, ustreperio, uskovitlao....
-veselim se našoj prvoj bračnoj noći- medeno je dodala, ledeno ga pogledavši i učinivši pokret rukom, preko vrata, nedvosmisleno dala do znanja da će mu to biti i posljednja
Post je objavljen 26.05.2025. u 23:20 sati.