nitko nije bio sretniji od njega kad je čuo da je izabran za čuvara stada. jedini iz svoje generacije za koju su govorili da je još prebalava za tako odgovorne dužnosti. no njega su izabrali. zbog tvoga
a što je odskakao od vršnjaka ozbiljnošću, hrabrošću, požrtvovnošću. seosko stado je brojalo preko stotinu ovaca i bilo je jedno od važnijih stavki u životu malenog sela. ovce i sve što se od njih dobivalo je predstavljalo veliko blago, a biti čuvar stada je za svakoga bila velika čast, posebice za dječaka koji tek stasava u mladića.
nije trebao biti sam prvog dana dužnosti, no poklopilo se da su dotadašnji čuvari bili pozvani na nadmetanje u vještinama sa čobanima susjednog sela, a to nitko nije htio propustiti.
-doći ćemo ti pomoći, čim ih sredimo- govorili su mu
i roditelji su ga hrabrili -svi ćemo ti doći pomoći ako napadnu vukovi, imaš zvono na vrhu brda, samo zazvoni. ne brini, sve će biti u redu, možeš ti to.-
i tako je pun vjere u sebe i ponosa otišao na svoju prvu ozbiljnu seosku dužnost.
predio je bio brdovit i on ga je dobro poznavao,
preko dana su ovce pasle a na večer ih je uz pomoć pasa sakupio u ograđeni tor. noć je bila mirna, ali od ubuzbuđenja nije mogao spavati. zaklopio je oči ipak i pokušao drijemati. negdje pred jutro ga je probudila strahovita hladnoća iako je bio dobro obučen. noć je bila bez zvijezda, tamna i zlokobna. tad je počeo vjetar i iznenadna oluja. hučalo je, bučalo i pljuštilo. kroz tu buku čuo je blejanje uznemirenih ovaca, lavež pasa i zavijanje vukova. vatru je ugasila kiša. a vjetar je donosio strahovite zvuke.
vukovi! napali su ih vukovi! strah i panika su se uvukli u njega istiskivajući sve ostalo. mora spasiti stado, mora pozvati u pomoć. otrčao je do vrha brda na kojemu je bilo instalirano zvono i bjesomučno potezao konop, zvoneći bez prestanka. sve je ovisilo o tome...
...ujutro je stajao nasuprot seoskog vijeća, čekajući njihovu odluku.
-nismo našli tragove vukova- izvijestili su izviđači-sve su ovce na broju i dobro-zaključili su svoj izvještaj vijeću.
odahnuo je čuvši dobre vijesti. no ne zadugo.
-probudio si i uzbunio cijelo selo, koje je došlo u pomoć, svojom bezrazložnom zvonjavom...
-uplašio sam se, čuo sam vukove-izrekao je obranu
-nije bilo vukova. nismo našli njihove tragove. kažeš da si se uplašio, a čuvar mora biti hrabriji od toga. nema se prava uplašiti, ako si se uplašio. a možda si i mislio kako je to dobra šala, namagarčiti selo da spašava stado od nepostojećih vukova
-čuo sam ih. uplašio sam se i zvonio na zvono...
-nebitno. sad je to nebitno. znaš kakav je zakon..tri dana!
znao je. nekoliko je puta išao pomagati nesretnicima osuđenima na tri dana, praviti buku, ložiti vatru i držati vukove podalje od njih.
u međuvremenu se okupilo gotovo cijelo selo i pratilo što se događa.
tri dana! tri dana...osjetio je kako ga probada u grudima zbog te nepravedne kazne, ali i drugi su izdržali tri dana, pa će i on.
dodijelili su mu tri najstarije ovce, kao mamac za vukove sa kojima će na brdu tik uz šumu biti štit između vukova i sela. ovce su bile mamac. tri dana je morao biti tamo, no pomagat će mu i drugi, paleći vatre naokolo, i bubnjevima i pjesmom praviti buku koja drži gladne zvijeri podalje.
krenuo je odvezati ovčare..
-ne! ovčari nam trebaju za prave čuvare i stado.- presjekao je njegovu namjeru starješina, iako je bio običaj da se za ta tri dana uzmu bar tri ovčara...
progutao je ogromnu knedlu koja mu je stajala u grlu, no nije se mogao usprotiviti odluci.
uzeo je svoj štap, izašao iz sabirnog mjesta i stao pričekati pratnju, koja će mu pomoći.
stao je i ostao stajati sam, nitko mu se nije pridružio
pogledao je prema roditeljima i braći.
-osramotio si nas. teško si nas osramotio. ne znam kako ćemo ikada sprati ljagu sa naše obitelji- u ime svih je rekao otac i pozvao ostale da se okrenu i odu
gledao je u prijatelje. svi su bili zabavljeni gledanjem u pod
pogledao je u nju. pričala je s drugaricama, leđima odkrenuta od njega. nije ničim dala do znanja da ju uopće zanima taj kukavica.
pogledao je prema svima, nitko nije imao namjeru pomoći mu u tri dana.
oči su mu se zasuzile, ali nije zaplakao, nebi imalo ni smisla, samo bi ispao još veća kukavica.
stisnuo je štap u ruci, popravio torbicu sa hranom i vodom oko ramena te poveo tri nesretne ovce putem ka šumi.
izdržat će. ta to su samo tri dana, a kako kažu, nije ni bilo vukova u blizini...to mu se od straha pričinilo...
vrijeme je bilo lijepo, sve uokolo mirno, tako da se uspio opustiti i prva dva dana su prošla brzo. treći dan se također gubio, predavajući mjesto zadnjoj noći. on je do tada ispjevao već sve moguće pjesme koje je znao, po nekoliko puta. sve osim jedne...
još svega nekoliko sati ga je dijelio od jutra, od kraja te besmislene kazne, i on će se vratiti u svoje selo, među ljude s kojima je odrastao i koje je toliko volio, i u svoju obitelj, pokazavši da je sam oprao tu ljagu o kojoj je otac govorio...
tad ih je čuo.
nadao se da je opet samo vjetar, uvjeravao se. bili su to zvuci kao i one noći...vjetar, vjetar,..vjetar
ali vjetar ne zavija tako krvoločno
vjetru ne svijetle oči u mraku
vjetar nema bijele očnjake
vjetar ne okružuje svoju žrtvu polako, odsječući mu svaku odstupnicu
odjednom je izgubio strah
s objema je rukama stisnuo štap i zapjevao, dok su se krvoloci otimali oko rastrganih ovaca, sve češće pogledavajući prema njemu
kažu, ponekad se još uvijek čuje jeka kako nosi njegovu pjesmu...
Post je objavljen 24.05.2025. u 10:31 sati.