Kula od roseprolog: -slijedi svoju zvijezdu!- probudila se usred noći, od zvuka tih riječi, iz sna, koje su joj još odzvanjale ... taj glas...nije to bio njen glas, nije bio ni muški, ni ženski...nije ga mogla nigdje smjestiti izašla je iz kuće i pogledala u nebo. svjetlost padajuće zvijezde je presjekla nebo na pola i pala na pučinu, daleko od obale te tamo ostala sjati -slijedi svoju zvijezdu!- zakoračila je u more i zaplivala...sa svakim zamahom more je svjetlucalo poput vilinske prašine plivala je dugo, umorila se, more je postalo hladno a njena zvijezda još daleko legla je na leđa i zaklopila oči u mekoj majčinoj postelji, vratit će se moru, njemu je ionako puno više pripadala nego životu među ljudima... ništa izvana više nije dopiralo do nje...počela je tonuti osjetila je samo nečiji snažan zagrljaj, koji ju je povukao nazad na površinu -ti nisi jebeno normalna. što da nisam lovio na sviću?- -lovio si na sviću- -što da te nisam vidio? -vidio si me- -što da te nisam uspio dohvatiti?- -uspio si me dohvatiti- -mogla si umrijeti i mi se nikada ne bi upoznali- -ne, to nisam mogla- kula od rose bosonoga si utrčala u moju kuću od ledene rose -nemoj... -što nemoj? -nemoj ju... -hladno je -hladno je -ne možeš u njoj živjeti -vidiš da mogu -ali ja ću se smrznuti -ok, ali samo jedan dah, obećaj -obećajem zamahnula si rukama zavrtila se na prstima i u jednom dahu otopila moju kuću od ledene rose |
| < | svibanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
