twirl-dječak sa šibicama

-bitno da se slavi, pogubljenje, vjenčanje...nema veze- bila je odluka alienskog vijeća, u svezi-glede njegovog admiralskog vjenčanja, kojim je odlučio spasiti Nečujnu od okrutne smrti kao alienskog neprijatelja br. 1.
-no, znate za običaj da ako bude još pretendenata za njenog muža, morat ćete se s njima boriti na život i smrt, admirale-
-ne znam!-
-znate! sada znate!-
a pretendenata je bilo. prekonekoliko.
-jbnoooo!!! barem nas neće ušutkati žena-, zajebavali su ga glasovi.-utihnućemo junački, u "ravnopravnoj" borbi protiv uspaljenih aliena. jbnooooo!!!-
nije mu se svađalo sa glasovima, sada. zapravo, nije mu bilo više nidočega. čak je razmišljao o tome da otkaže svatove, jer očito je da ju ne može spasiti. postat će ženom nekom od aliena, što je gore i od smrti u mukama.
krenuo je priopćiti joj svoju odluku, taman kad je završilo upoznavanje pretendenata sa budućom nevjestom....
-opet si me htio izdati!-preduhitrila je njegov naum
-htio si dopustiti da te alieni ubiju, samo da bi pobjegao od moje osvete. no, nećeš izbjeći sudbini, odustali su...-
-odustali su???!
-odustali su.... malo sam popričala s njima, objasnila što očekujem od muža i podvili su svoje ljigave repove....bilo je čak i jednostavnije nego li sam očekivala-
ceremonija je bila kratka.
alienski svećenik je objašnjavao važnost ljubavi i privrženosti u braku, poželio im puno malih aliena i veselje je moglo početi. svi su bili dobro raspoloženi, čak i Nečujna, no njemu baš i nije bilo do veselja.
-daj jbt. nemoj kvariti posljednju večeru, razvedri se. nisam se valjda udala za mrguda....- namignula mu je
-sad si moja žena, znaš. ne smiješ me ubiti, zapravo-pokušao je...
-brak nije važeći dok se ne konzumira, a to se neće dogoditi. tako da,... budi bez brige, ...da sam ti zbilja žena, naravno da te ne bi ubila, nisam baš takva kuja- namignula mu je opet
-kako je privlačna dok namiguje, fak...-pomislio je. ali se opet brzo ufurao natrag u svoje crne misli

budio se svaki čas, iz kibernetičkog sna, u znoju.
nije da se on bojao smrti, ali nije ni da nije.
koliko god da je analizirao situaciju, nije mu bilo jasno kako se uspijeva, bez ikakvog napora uvaliti u deepshit, a izvući se iz istog postaje sve teže i teže....
riba u vrši, tako se osjeća riba u vrši, sinulo mu je, no ta duboka spoznaja mu nije pomagala pronaći izlaz iz vlastite vrše.
možda alieni ne pristanu na njegov plan, u tom bi slučaju nju pogubili. a opet, ako pristanu, njegovo će mlado tijelo prerano svršiti u stravičnoj bračnoj noći....brrrr...
...možda,....možda, zasvijetlila je iskrica, možda, ako mu se posreći, možda bi ju uspio iscrpiti toliko da zaspe, računajući da ni sutra nije kasno za umorstvo.
a sutra, sutra je novi dan i nova šansa da ju odvrati od te, njemu neprihvatljive nakane.
..daaaa....ispričat će joj jednu od svojih priča, to će ju izmoriti totalno, ..od napetosti, pa će, s vremenom, očekujući nove nastavke, zaboraviti na prvotnu nakanu....ako je mogla šeherzada, može i on. pljuc.

koliko god se trudio razmišljati, sve je izglednije bilo da nema načina da ju spasi. čak i da pobjegne iz tamnice, kamo bi pobjegla? bili su usred ničega u svemiru, na putu ka alienskom svijetu...sve češće ga je obuzimao očaj, iako se svojski trudio ne prepustiti mu se...
- čuj, a da ju oženiš?-javio se opet onaj tanani glasić, kojeg tako rijetko čuje,-kao admiralova žena bi bila punopravno primljena među aliene i sve optužbe protiv nje do tog trenutka bi se poništile-
-to ne dolazi u obzir! ona nikad na to ne bi pristala, radije bi dopustila da je alieni pogube, znam to- odgovorio sam mu u sebi...
-hoću!-
bez puno razmišljanja je uzvratila na njegovu prošnju, nakon što joj je objasnio situaciju i zaprosio ju, klečeći pred rešetkama, sa zaručničkim prstenom u ruci.
-hoćeš????-nije vjerovao što je upravo čuo
-hoću, udati ću se za tebe, to sam jedino i željela, kad sam te pozvala na granicu-
sve je očekivao ali ne i da će se pristati udati za njega, nakon svega...pogotovo što je znao da joj ponos ne bi dopustio takav način spašavanja
srce mu je lupalo kao nikad, ne samo da će ju spasiti iz zarobljeništva, nego će i postati njegovom ženom...takav iznenadni obrat ga je totalno uskomešao, ustreperio, uskovitlao....
-veselim se našoj prvoj bračnoj noći- medeno je dodala, ledeno ga pogledavši i učinivši pokret rukom, preko vrata, nedvosmisleno dala do znanja da će mu to biti i posljednja

čopor je lovio noćas
mećava je donekle smirivala buku vjetra kroz koji kao da je čula glas
napregnula se, ali nije mogla razaznati, čuje li uz zavijanje vukova kroz noć još nešto, ili samo vjetar
ipak se digla i pohitala u smjeru iz kojeg su se čuli
u daljini, izronile su crne točkice, po snježnoj visoravni
-ne ostavljaj me vukovima, brate- u srcu je čula vlastiti glas
nije imala brata
nije imala nikoga
- ne ostavljaj me vukovima, sestro- govorio joj je čovjek okružen gladnim čoporom
pogled joj je bio hladniji od okolne studeni
-ostavi im konja, brate i reći ću im da te propuste
-ne mogu. bez konja ću umrijeti u ovoj ledenoj pustoši
-kako želiš-
-ja sam na dijeti-rekla je čoporu, okrenula se i vratila u brlog
vjetar je, promijenivši smjer, odnio sve zvuke daleko, daleko od nje
zaspala je čvrsto, utaknuvši u kosu cvijet koji je neoprezno, prerano izvirio ispod snijega

nitko nije bio sretniji od njega kad je čuo da je izabran za čuvara stada. jedini iz svoje generacije za koju su govorili da je još prebalava za tako odgovorne dužnosti. no njega su izabrali. zbog tvoga
a što je odskakao od vršnjaka ozbiljnošću, hrabrošću, požrtvovnošću. seosko stado je brojalo preko stotinu ovaca i bilo je jedno od važnijih stavki u životu malenog sela. ovce i sve što se od njih dobivalo je predstavljalo veliko blago, a biti čuvar stada je za svakoga bila velika čast, posebice za dječaka koji tek stasava u mladića.
nije trebao biti sam prvog dana dužnosti, no poklopilo se da su dotadašnji čuvari bili pozvani na nadmetanje u vještinama sa čobanima susjednog sela, a to nitko nije htio propustiti.
-doći ćemo ti pomoći, čim ih sredimo- govorili su mu
i roditelji su ga hrabrili -svi ćemo ti doći pomoći ako napadnu vukovi, imaš zvono na vrhu brda, samo zazvoni. ne brini, sve će biti u redu, možeš ti to.-
i tako je pun vjere u sebe i ponosa otišao na svoju prvu ozbiljnu seosku dužnost.
predio je bio brdovit i on ga je dobro poznavao,
preko dana su ovce pasle a na večer ih je uz pomoć pasa sakupio u ograđeni tor. noć je bila mirna, ali od ubuzbuđenja nije mogao spavati. zaklopio je oči ipak i pokušao drijemati. negdje pred jutro ga je probudila strahovita hladnoća iako je bio dobro obučen. noć je bila bez zvijezda, tamna i zlokobna. tad je počeo vjetar i iznenadna oluja. hučalo je, bučalo i pljuštilo. kroz tu buku čuo je blejanje uznemirenih ovaca, lavež pasa i zavijanje vukova. vatru je ugasila kiša. a vjetar je donosio strahovite zvuke.
vukovi! napali su ih vukovi! strah i panika su se uvukli u njega istiskivajući sve ostalo. mora spasiti stado, mora pozvati u pomoć. otrčao je do vrha brda na kojemu je bilo instalirano zvono i bjesomučno potezao konop, zvoneći bez prestanka. sve je ovisilo o tome...
...ujutro je stajao nasuprot seoskog vijeća, čekajući njihovu odluku.
-nismo našli tragove vukova- izvijestili su izviđači-sve su ovce na broju i dobro-zaključili su svoj izvještaj vijeću.
odahnuo je čuvši dobre vijesti. no ne zadugo.
-probudio si i uzbunio cijelo selo, koje je došlo u pomoć, svojom bezrazložnom zvonjavom...
-uplašio sam se, čuo sam vukove-izrekao je obranu
-nije bilo vukova. nismo našli njihove tragove. kažeš da si se uplašio, a čuvar mora biti hrabriji od toga. nema se prava uplašiti, ako si se uplašio. a možda si i mislio kako je to dobra šala, namagarčiti selo da spašava stado od nepostojećih vukova
-čuo sam ih. uplašio sam se i zvonio na zvono...
-nebitno. sad je to nebitno. znaš kakav je zakon..tri dana!
znao je. nekoliko je puta išao pomagati nesretnicima osuđenima na tri dana, praviti buku, ložiti vatru i držati vukove podalje od njih.
u međuvremenu se okupilo gotovo cijelo selo i pratilo što se događa.
tri dana! tri dana...osjetio je kako ga probada u grudima zbog te nepravedne kazne, ali i drugi su izdržali tri dana, pa će i on.
dodijelili su mu tri najstarije ovce, kao mamac za vukove sa kojima će na brdu tik uz šumu biti štit između vukova i sela. ovce su bile mamac. tri dana je morao biti tamo, no pomagat će mu i drugi, paleći vatre naokolo, i bubnjevima i pjesmom praviti buku koja drži gladne zvijeri podalje.
krenuo je odvezati ovčare..
-ne! ovčari nam trebaju za prave čuvare i stado.- presjekao je njegovu namjeru starješina, iako je bio običaj da se za ta tri dana uzmu bar tri ovčara...
progutao je ogromnu knedlu koja mu je stajala u grlu, no nije se mogao usprotiviti odluci.
uzeo je svoj štap, izašao iz sabirnog mjesta i stao pričekati pratnju, koja će mu pomoći.
stao je i ostao stajati sam, nitko mu se nije pridružio
pogledao je prema roditeljima i braći.
-osramotio si nas. teško si nas osramotio. ne znam kako ćemo ikada sprati ljagu sa naše obitelji- u ime svih je rekao otac i pozvao ostale da se okrenu i odu
gledao je u prijatelje. svi su bili zabavljeni gledanjem u pod
pogledao je u nju. pričala je s drugaricama, leđima odkrenuta od njega. nije ničim dala do znanja da ju uopće zanima taj kukavica.
pogledao je prema svima, nitko nije imao namjeru pomoći mu u tri dana.
oči su mu se zasuzile, ali nije zaplakao, nebi imalo ni smisla, samo bi ispao još veća kukavica.
stisnuo je štap u ruci, popravio torbicu sa hranom i vodom oko ramena te poveo tri nesretne ovce putem ka šumi.
izdržat će. ta to su samo tri dana, a kako kažu, nije ni bilo vukova u blizini...to mu se od straha pričinilo...
vrijeme je bilo lijepo, sve uokolo mirno, tako da se uspio opustiti i prva dva dana su prošla brzo. treći dan se također gubio, predavajući mjesto zadnjoj noći. on je do tada ispjevao već sve moguće pjesme koje je znao, po nekoliko puta. sve osim jedne...
još svega nekoliko sati ga je dijelio od jutra, od kraja te besmislene kazne, i on će se vratiti u svoje selo, među ljude s kojima je odrastao i koje je toliko volio, i u svoju obitelj, pokazavši da je sam oprao tu ljagu o kojoj je otac govorio...
tad ih je čuo.
nadao se da je opet samo vjetar, uvjeravao se. bili su to zvuci kao i one noći...vjetar, vjetar,..vjetar
ali vjetar ne zavija tako krvoločno
vjetru ne svijetle oči u mraku
vjetar nema bijele očnjake
vjetar ne okružuje svoju žrtvu polako, odsječući mu svaku odstupnicu
odjednom je izgubio strah
s objema je rukama stisnuo štap i zapjevao, dok su se krvoloci otimali oko rastrganih ovaca, sve češće pogledavajući prema njemu
kažu, ponekad se još uvijek čuje jeka kako nosi njegovu pjesmu...

-kapakopo sipi?- upitao ju je, sišavši do njene tamnice
-fapak jupu!-pljunula je prema njemu-ipif jupu kepejm tupu bepeg fopor jopor mipizipibrpl lapajf jupu vepejstiping apaupur tapajm, apajm goponnapa kipil jupu!-
-epend ipic epejmipin ipin čprpč..-dodala je, -vopoapaj vipi apa spipikiping šapatropo?
-zapatopo štopo apalipijepenipi svepe slupušapajupu-
sopo vopot? vopoapaj depej vupuldnt? depej apar jopoupur frepends-
-moporapamopo tepe oposlopobopodipitipi nepekapakopo-
opoopo..jupu bepetrepejd apas, epend napaupu jupu voponnapa bepeterepejd depem...napajs kaparapakteper,..ripilipi..-
-nipikopog nipisapam ipizdapaopo, svepe jepe opovopo vepelipikapa zapabunpunapa-
-jepeapah, pipipl bipikepejm apalipijepens apadmipirapals bapaj mipistepejks, šupur, hapaupu jepes nopo-
-opovapaj puput supu sepe zapabupunipilipi-
-jupu dipidnt hepev tupu apagripi vipit depet-
-trepebapaopo sapam ipih pupustipitipi dapa mepe upubipijupu??-
-jepes, jupu šupuld dapan depet, bapat jupu goponnapa dapaj epenipi vepej.....
alieeeniii! on vas hoće izdati! želi me osloboditi!! izdao je nas, izdaće i vas!!- počela je galamiti nečujna
nisam dalje slušao, brzo sam se udaljio iz tamnice, dok su me alieni podozrivo pratili pogledima.
situacija je sve teža, a vremena sve manje, približavamo se alienskom svijetu... fak

moguće je da se neki od vas pitaju, što je radio (zli) pisac u godinama dok je twirl {navodno} ljubovao po bespućima stvarnosti
radio je. radio je na vrlo važnom projektu
sad to mogu reći, mala ekskluziva za čitatelje bloga, izlazi džepno izdanje Encycopledie Galactice
da, dobro ste pročitali.
uglavnom, izdavač me je zamolio da za potrebe džepnog izdanja zippam (komprimiram) svoj priručnik za preživljavanje izvan divljine, za muškarce
ozbiljno sam se primio posla i već za samo nekoliko godina koje sam posvetio tako važnom projektu iznjedrio sam
TPZPIDZM.zipp
Znači, kad otvorite novo, džepno izdanje Encycopledie Galactice, pod: priručnik za preživljavanje izvan divljine, za muškarce, piše:

(dramaturška stanka)

piše:
NEĆETE PREŽIVJETI!

dragi blogeri, mnogi među vama imate dostupne samo posljednje objave, a čitatelja često, kada naiđe na blog koji mu je zanimljiv, zanima i ostatak vaših objava....čemu zaključavanje???
Otvorite svoje objave, pobogu,....molimo vas...

možda naučite nešto o gramatici i pravopisu, besplatno!

tako piše na naslovnici....
e sad, mene zanima, kako to funkcionira.
ja sam još uvijek na onome; možda.
jedino što sam usput pokupio od gramatike i pravopisa je da rečenice započinjem malim početnim slovom, kao na primjeru sa naslovnice...
niti nakon 225 objavljenih postova, nitko me nije nijednom ispravio, ....niti mi, čak ni savjetovao nije, da ne bih trebao toliko koristiti negaciju u pisanju istih, npr.
trept trept :))

jeste ikada primjetili da ste zarobljeni u vlastitoj stvarnosti? da postoje nevidljivi zidovi koje ne možete prijeći, poput muhe u staklenci? niste? obratite malo više pažnju na tu nevidljivu granicu vlastitih staklenki u kojima nas se pokušava zabaviti pekmezom od šljiva
....
prolog
matilda je velika, debela muha koja živi u otvorenoj staklenci i rijetko iz nje izlazi. (godine ropstva u zatvorenoj su uzele danak, jbg., navikla se na staklenku) hrani se uglavnom neopreznim paucima koji upadnu u staklenku, vjerujući da je matilda lak plijen...

muha i domaćica

bijaše jednom jedna muha, imenom matilda. nije se previše razlikovala od ostalih muha osim u jednom, vjerovala je da muhe i ljudi mogu biti prijatelji.
-ako ja ne diram njih, zašto bi oni dirali mene- obrazlagala je svoj stav ostalim muhama koje su je pokušale objasniti da to prijateljstvo i nije baš najbolja ideja...
u susjedstvu je živjela jedna divna žena, domaćica i matilda je zaključila da jedna takva krasna žena zacijelo neće biti zla i da bi možda mogle biti prijateljice.
uglavnom ju je promatrala iz daljine i kad se dovoljno ohrabrila prišla je bliže i mahnula domaćici, koja je odmah odgovorila mahanjem prema njoj
to ju je skroz ohrabrilo, pa kad je još vidjela da joj je domaćica spustila na pod malo pekmeza koji je kuhala u velikom loncu, prihvatila je dar dobrodošlice i u slast kušala divni pekmez...
osjetila je najednom da se nešto događa i pokušala odletjeti, ali joj nije uspjelo, udarala bi o nevidljive zidove i rušila se nazad na pod. ..
-eto ti sad, gaduro-, promrsila je domaćica, stavljajući pažljivo poklopac na staklenku u koju je ulovila odvratnu muhu
dugo, dugo je domaćica držala muhu u staklenci, hraneći ju isključivo pekmezom, za kaznu što se drznula ometati ju u kuhanju istog.
svjež zrak je dobivala kroz malenu rupicu na poklopcu, i to je bilo to...
dugo, dugo je matilda bezuspješno pokušavala pobjeći iz svog nevidljivog kaveza, a onda odustala
odlučila je umrijeti
-odbijat će hranu dok ne skonča, jer ovo nema nikakvog smisla, vrtiti se u krug iz dana u dan, po cijeli dan, svaki dan iznova- zaključila je matilda, te legla na leđa, čekajući smrt
-aaaaaaa, krepala je konačno, nakon tolikih godina, đubre izdržljivo..- procijedila je kroz zube mila domaćica, otvorila staklenku i izbacila nesretnu muhu kroz prozor, zajedno sa ambalažom...na slobodu
pisac ju je pronašao šćućurenu u staklenci, kako upravo dovršava jednog pauka, koji je zavirio da čuje što to u njoj zuji...

|

prolog:

-slijedi svoju zvijezdu!-
probudila se usred noći, od zvuka tih riječi, iz sna, koje su joj još odzvanjale ...
taj glas...nije to bio njen glas, nije bio ni muški, ni ženski...nije ga mogla nigdje smjestiti
izašla je iz kuće i pogledala u nebo.
svjetlost padajuće zvijezde je presjekla nebo na pola
i pala na pučinu, daleko od obale te tamo ostala sjati
-slijedi svoju zvijezdu!-
zakoračila je u more i zaplivala...sa svakim zamahom more je svjetlucalo poput vilinske prašine
plivala je dugo, umorila se, more je postalo hladno a njena zvijezda još daleko
legla je na leđa i zaklopila oči u mekoj majčinoj postelji, vratit će se moru, njemu je ionako puno više pripadala nego životu među ljudima...
ništa izvana više nije dopiralo do nje...počela je tonuti
osjetila je samo nečiji snažan zagrljaj, koji ju je povukao nazad na površinu
-ti nisi jebeno normalna. što da nisam lovio na sviću?-
-lovio si na sviću-
-što da te nisam vidio?
-vidio si me-
-što da te nisam uspio dohvatiti?-
-uspio si me dohvatiti-
-mogla si umrijeti i mi se nikada ne bi upoznali-
-ne, to nisam mogla-

kula od rose

bosonoga si utrčala
u moju kuću od ledene rose

-nemoj...
-što nemoj?
-nemoj ju...
-hladno je
-hladno je
-ne možeš u njoj živjeti
-vidiš da mogu
-ali ja ću se smrznuti
-ok, ali samo jedan dah, obećaj
-obećajem

zamahnula si rukama
zavrtila se na prstima
i u jednom dahu otopila
moju kuću od ledene rose

Sto je potrebno znati o zenama?
Nista. Najbolje je ne znati nista, jer sve sto eventualno znate ce se, kao prvo, pokazati pogresnim, a kao drugo, upotrijebit ce se protiv vas.
Ako bas bas bas... nesto morate znati, onda je to da ukoliko slucajno susretnete neku; pravite se mrtvi.
Neka vam dragi bog bude milostiv.
Play dead! ....mozda ode.
(Iz prirucnika za prezivljavanje izvan divljine, za muskarce)

otkud mu tolika zainteresiranost za stvarnost, nije znao. znao je samo da ga privlači...
-vjerovanje u stvarnost je bogohuljenje-, propovjedali su svećenici.
-stvarnost ne postoji-, bili su čvrsti u svom stavu znanstvenici, nema niti jednog dokaza za to, -sve su to bapske priče.-
-stvarnost je nedostižan san svakog umjetnika-, smatrali su pjesnici i ostali zanesenjaci
-stvarnost? gdje si čuo tu riječ, nesrećo!- grdila ga je majka- zaboravi na to, idi i budi koristan, okreni šišmiše i ne razmišljaj o stvarima koje ti nisu date za znati-
ali on nikako nije mogao zaboraviti...
i tako, jednog se dana probudio, okružen stvarnošću.
njegov dvorac je postao kartonska kutija. svemirski transporter obične tačke, zlatom optočeno ruho dronjci...
bio je gladan, a oko sebe je vidio samo neke prastare konzerve, ništa što bi ličilo na kraljevski objed na koji je navikao
njegovo bogatstvo je postalo hrpa beskorisnih papira, s kojima u stvarnosti nije mogao ništa kupiti....
-hmmm...okej, nije baš nešto, ova stvarnost, ljepše je izgledala dok sam ju zamišljao, ali nema veze, idem probat upoznati neku stvarnu ženu one mora da su predivne, kad ljudi pristaju živjeti u stvarnosti- razmišljao je.
pošao je u grad, tamo živi mnoštvo najrazličitijih žena, drhtao je od uzbuđenja što će ih vidjeti
,,,,-ovu sam priču čula bezbroj puta i tu se prekida, na tom mjestu se istrgneš iz stvarnosti, pretpostavljam da je to bilo pretraumatično iskustvo za tebe, i da nikada nećemo saznati potisnutu istinu- zaključila je seansu njegova psihijatrica
- možda nije- pobunio se-možda je bilo predivno, ali gentleman ne govori o svojim uspjesima kod žena, pa sam to zaboravio-
-da, da,...sigurno je to, smiješ vjerovati u što god želiš.., ali ja ne bih stavila ruku u vatru da si ti ikada uopćče bio u toj stvarnosti, o kojoj toliko pričaš.. - nasmijala mu se na izlasku

upao je u zamku njenih očiju
kad nije pazio
kad se nije bojao
možda je nešto tražio
možda se htio vidjeti u njima
samo na tren
treptaj. najviše dva.

upao je u zamku njenih očiju
kao civil
kao dječak
na sunčanom proplanku

upao je u zamku njenih očiju
u jednom dahu uronio
i tu mu se izgubio trag