tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

utorak, 29.04.2008.

Ljubav

Ta divna lubav.... zapravo je o ljubavi toliko pisano, toliko ispjevano da nema tu puno riječi da se doda. Ali istodobno je ta ljubav toliko "isfurana" da se ni tu nema šta nadodat. Želim pisati o ljubavi o kojoj pjeva moje srce. (Opet pjesnički) Ljubav o kojoj nisam čitala u novinama niti je spominju u medijima. Čak se ne osuđujem pisati o Božjoj ljubavi prema nama jer je ona toliko opsežna i čista da je ne želim kaljati ljudskim riječima. Ali želim reći da me upravo ta ljubav naučila ljubiti. Odnosno još učim, nije uvijek lako... ljubiti one koji nas ne ljube na prvom mjsetu. Davati a da nismo primili za uzvrat.... nije lako.... Ali ja se za to odlučujem.
I tako svaki dan ispočetka.
I moram se podsjetiti na to, jer brzo zaboravljam.
Tu prekrasnu emociju ja pretačem u odluku: ja tebe brate/sestro želim ljubiti. Toliko je siromaha u našoj zemlji. Gradu. Ulici. Zgradi. Domu. željni su ljubavi a da toga nisu svjesni. Terapija ljubavlju. Kako ću je ja ovakva malena i nedostojna uopće pružiti? Nemam pojma. Ali odlučila sam da hoću. Probat ću. Svakim danom ispočetka. Malim koracima. Želim to. Molim za to, za snagu da usput pretrpim poniženja, i da me ona ojačaju a ne slome. Želim ustrajati. Apriori ljubiti. I ne tražiti ništa za uzvrat. Ta znam da sam ljubljena. I to saznanje me je spasilo. Prvo sam saznala da me Bog ljubi, znala sam da me djeca ljube. Govorim o onoj ljubavi koja ljubi unatoč svemu, koja nije ničim uvjetovana, ne ljubav kao nagrada; već samo ljubav. A onda sam na Uskrs shvatila da me još netko ljubi upravo takvom ljubavi. Netko koga ja dugo nisam ljubila bezuvjetno, već uvjetovano. I sada dok to pišem dolaze mi suze na oči i srce mi je ispuneno da se sve iz njega izljeva i preljeva . Ta ljubav koje sam iznenada postala svjesna dok sam ga gledala kako sjedi i priča, smije se.... a ja sam se osjetila tako sigurna gledajući ga kroz prozor.... ta ljubav liječi iz korjena. O toj ljubavi vam želim pričati. Tu ljubav želim djeliti po ovom svijetu....

subota, 26.04.2008.

Preljub

Nekako sve češće u zadnje vrijem čujem tu riječ. Zapravo, ne preljub već prijevara. On je nju prevario…. Nisam još čula ona je njega, ali u ovom modernom svijetu sigurna sam da je i to in. Ja sam uvijek malo, što moja prijateljica kaže, konzerva. No, potrefilo se u zadnjih tjedan dana da svaki dan negdje nabasam na tu temu. Prijevara u braku. Svjedok sam 4 preljuba u mojoj neposrednoj blizini: svaki put je bio muškarac onaj koji je „prevario“ ženu. Svaki od tih preljuba za koje saznajem u posljednjih 15 godina me frapirao. No što sam starija, sa više bračnog staža gledam na te situacije drugačije. Preljub je ružna situacija. U slučajevima koje ja znam, u svih 4 radilo se o preljubu , dakle varanju zakonite žene, u dužem periodu. Dva para su u ranim četrdesetim, a druga dva su bila i stariji. Za jednu vezu nisam čak niti sigurna da je prekinuta, radi se o mojoj familiji, pa mi je draže što manje znam i vidim. Ali svako otkriće tog preljuba pratila je drama. Sapunica, žena u komi, onda saznaju djeca, djeca počinju mrziti oca jer su majke žrtve…. I jedna vrlo neugodna situacija za sve one koji to znaju, a saznali su kao ja npr. Ne zato što su htjeli nego zato što im je netko od aktera to ispričao. Zanimljivo je isto da su sva 4 braka o kojima ja pričam nastavili dalje funkcionirati. Najstariji par je ostao doživotno zajedno, odnosno muž – preljubnik je umro, teško bolestan, a prevarena žena se brinula za njega do zadnjeg dana. Ukoliko je danas preljub in, a mislim da je vrlo čest prisutan u medijima, što je onda bilo prije? Oba starija para o kojima govorim bili su u žaru te situacije još prije 20 i sitno godina, pa dok se saznalo…. Koliko je ta veza trajala? Zašto? Zašto dolazi do preljuba? Kao da pričam o drogi… niti ne znam gdje da je nabavim niti čemu ona služi…. A znam da je sveprisutna. Nažalost.
To je bio prvi dio priče, pregled mojih poznatih preljuba. Drugi dio priče je sve češća tema u društvu…. Neki dan moja susjeda na kavi gotovo ničim izazvana, pričamo o braku općenito a ona kaže ja nikad ne bih mogla oprostiti preljub. I sada ja spomenem jedan od „mojih „ slučajeva, i kako su žene ostale sa muževima, i kako je to ispalo dobro u nekoj dalekoj konačnici. Ona kimne glavom i kaže one su na višem stupnju od nje…. Ha, dobro mislim ja. Kad me jučer nazove prijateljica i tako krene priča o jednom od opet „mojih“ sudionika preljuba i kaže ona ma nema šanse, gotovo, rastava. Tu nema kod nas, znaš li ti koje žene imaju prava ? Ostat će s ničim, ostavit ga, uzet mu djecu…. Opet ja mijenjam temu. Ali ona nastavlja, ja ne razumijem kako vi tamo možete tako živjeti, mi ne . Ne damo se gaziti. (ona živi izvan Hrvatske) I tako ja promišljam opet o knjizi Kako izmijeniti muža i baš piše puno o tom zajedništvu, preljubu i ne rastavi. Pa promišljam ja…. Preljub…. Zbilja je ružan. Opet bacam pogled na one „moje„ slučajeve, od 4 navedena para 3 poznajem jako dugo, 2 od tih žena zbilja nisu znale zadržati muža kući. Niti su taj dom napravile ugodnim za muževe. A zanimljivo je da se nakon što su oprostile preljub taj dom učinile toplijim… Treći slučaj… za tog muškarca mislim da je baš loš čovjek. Često sam pomišljala kako bi trebalo moliti za njega da se on promijeni, ali recimo samo da je najantipatičniji i najlažljiviji lik kojeg sam ikada upoznala. Njegova žena je tiha i nikad nisam znala što misli. Ne znam koliko bi ona mogla utjecati na njegovu promjenu, vjerojatno bi, ali to je eto njen križ.
Mislim da je sve naopako u ovom društvu. Brak nam prezentiraju kao nešto što zapravo nije. Nitko nije spreman na brak kada uđe u njega. Moderna emancipacija i želja za neovisnošću žena ne može nikako popraviti tu situaciju. Ma koliko puta se zateknem pa kažem za muža, ah, muško. On to ne može shvatiti. A pri tom zaboravljam uvijek ispočetka da je njega Bog stvorio prvoga, a onda mene, prvo Adama a onda Evu, da olakša Adamu, ne da mu otežava. Brak je samo jedan od putova u ovom životu, ne zato da se udamo pa smo sretni time do kraja života, nego da gradimo zajednicu obitelji…. A preljub…. Nitko ne želi da se to njemu dogodi i što bih ja učinila….? Sigurno se ne bih rastala na svoju inicijativu, to znam. Ali mislim da je ključ u stvaranju ugodnog doma mužu. Pa makar često ne razumjele njegove zahtjeve (kao što ja ne razumijem) ipak ako on zna da se vrača u mirnu luku, u gnijezdo gdje je toplo i ugodno i gdje će biti voljen i zaštićen ne vjerujem da će imati potrebu bježati u tuđa gnijezda.

četvrtak, 24.04.2008.

Psalam 142

Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
Pred njim svoju izljevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.
K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje,
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih,
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni.

Kako je jučer bio jedan od onih dana, zbilja mi je duša bila tjekobna i stisnuta. Zraka mi je nedostajalo i nisam znala kuda bih sa sobom. Djeca su se igrala i ja legnem na kauč, uzmem Bibliju i otvorim.... Psalam 141.... ajme , pomislih, ovo kao da moja duša izljeva riječi, samo se ona ne bi znala tako izraziti. I nastavih ćitat.... psalam 142.... Od rijeći do rijeći koja mi je bila potrebna, i molitva i utjeha.... i tako dalje sve do Joba... rijeć po rijeć nahrani dušu moju i predadoh se ruci sigurnoj.

srijeda, 23.04.2008.

Jedan od onih dana........

I pere me ovih dana neka tjeskoba, tmurno, suho razdoblje. Nakupilo se loptica i uporno ih sama pokušavam posložiti. I sjetim se svaki dan, ne zaboravljam, skupim ja te loptice i predam ih svom Bogu i kažem mu : Evo, mili Oče, sve sam stavila u paket, sama ih niti posložiti ne znam : Molim te, ti to riješi kako je volja tvoja“ I nakon trenutnog olakšanja, vraća se osječaćaj tjeskobe, i zamrači mi dušu moju, pritisne i drži. Pa mi se plače, pa me sreča razhrli, pa me opet nešto baci nazad..... Kao čovjeku, mom ljudskom životu, lako je zapasti u tu fazu. Nije to suhoća, jednostavno , ne znam to niti opisati ljudskim jezikom. Zalomi se par situacija, pa se neke stvari poklope i već smo na dnu. Onda kada te sve „loše“ stvari satvim na papir, i proćitam ih, pa si zamislim da se to događa nekom drugom a ne meni, mislim, ajme, pa šta bi ta osoba htjela. Samo život. I to me inspirira da udahnem punim plućima, i prelije me mir. I opet se pomaknem stepenicu dalje. Pa makar ću za pola sata pasti dvije stepenice niže, sada znam formulu. Što češće predavati „paket“ svom Gospodinu, podsjetiti samu sebe da nićim ne razbijam glavu. Djelujem gdje mogu i moram, i gledam u jučer.... Neću gledati u sutra. Danas živim, dan po dan. Lakše mi je. Jučer je iza mene, pa volim čirnuti u njega. Ah, ono od jučer je prošlo, to smo riješili. Gle! Uvijek se rješi. Pa što ako nekada krivo. Ako se neki izbor ne pokaže najbolji.... ništa važno. Jer važno je da sam tu, na mjestu svoje obitelji, majka i supruga. Važno je i dar od Boga moja djeca, zdravlje koje imamo. Važno je da smo skupa, i da imamo obitelj. Važno je da mi je Marija majka, i da se mogu u njene ruke skoniti kada god mi zatreba žuđeni majčin zagrljaj. Važno je da sve predam Bogu, da se ne mučim bespotreno i gubim vjeru na taj način. Važno je da ću samo preko Isusa doći k Ocu i važno je da znam da su mnogi prošli ovim putem prije mene. Da nisam sama.

utorak, 08.04.2008.

Samo nas ovoliko djeli od sreče

Govorio bi to moj tetak koji je preminuo prošli tjedan. Pri tome bi prstima pokazao koliko je to malo. Njegov život me podsjeća na onu pjesmu Frank Sinatre My way…. Moj put…. “…A što je čovjek ako nije onaj što uistinu je, što ima ako sebe nema; da kaže riječi koje doista osjeća, a ne riječi koje bi nekoga tjerale da pred njim kleći,
Žalio… ponekad sam žalio, ali opet, nije vrijedno spomena…
Živio sam život, i dobro i loše prošao, ali više od toga prošao sam sve na svoj način….”
Ako netko možda zna tu pjesmu na hrvatskom da je netko obradio…. Voljela bih je pustiti svojima...
Nismo bili bliski, ali postojao je u mom životu uvijek... I ma koliko nismo bili bliski, sada stalno mislim na njega, vidim ga na cesti među drugim ljudima.... Baš sam bratu rekla, nevjerojatno da je trebao umrjeti a da ja prmjetim da je bio veliki čovjek. A bio je zapravo malen. I u tome je sva njegova veličina. Nizak rastom i sitan stasom, uvijek nasmijan, uvijek ljubezan i srdačan. Uvijek u žurbi. Nikada nikoga ogovarao nije, a ako bi se krenulo pričati o nekome koga nema, samo bi rekao šššššš, I ljudi bi se povukli. Bio je tipa, ako nemam reći o tebi lijepo neću ništa niti govoriti. Koja rijetkost danas! Doiživio je neke godine, umro je brzom smrću i sigurna sam da će se Gospodin pobrinuti za tu dušu, mada mu ja dušu poznavala nisam. No poznajem tetu i njegova dva sina, odrasle ljude.... I gledam.... teta je onako kako može biti u toj situaciji, narod bi rekao u komi. Šok I tuga. Sinovi…posebno ovaj jedan s kojim sam bliska… njegov izgubljeni pogled me takao. I govore ljudi, ma super je on, jak je, nije to njega tak pogodilo…. Kakvi su ljudi…. Onaj pogled koji sam vidjela u njemu, komadić duše tako me se duboko dojmio, osjetila sam njegovu bol… I sjela nemoćno s njime. I osmejhivao se on, i pričao o…. bezveze….. ne znam o ćemu, ali taj pogleda dječaka u odraslom muškarcu mi se tako duboko usjekao u dušu…. I napokon sam shvatila zašto je Isus plakao na Lazarovom grobu, mada je znao da će ga uskrisiti. Kada je vidio ljude, tugu, kada je vidio Martu i Mariju, tugu a ipak toliku vjeru, a Isus je bio i čovjek, pao je i zaplakao. Ne zbog Lazara , već zbog tuge koja ga je skršila.. Plačimo za našim mrtvima…. Plačimo, ne zato što su oni mrtvi, jer sada imaju život, već zbog rastanka, zbog praznine koju ostavljaju.
I da ovo ne ispadne jedan patetičan post, završit ću misao s početka… ma, samo nam ovoliko fali do sreče. Ali tih ovoliko moramo sami napraviti. Nije uvijek lako, a ponekad izgleda nemoguće. Treba zaviriti ispod površine, treba znati s kime živimo, upoznati našu djecu, roditelje… partnera…zaviriti im u dušu. Jer, moj tetak je pio, i to ga je obilježavalo večinu života. A kada je umro, to nitko nije niti spomenuo. Znači, sada kada je umro svi smo se potrudili da zagrebemo površinu. Ali sada je kasno, nema njega da mu kažemo: bio si veliki čovjek. Bio si svoj i nisi činio nikakva zla. I mi to znamo. Sad je kasno.
Nije sve uvijek onakvo kakvim se čini. Nisu ljudi hladni i bezosjećajni samo zato jer se ne ponašaju onako kako smo si mi zamislili da se oni moraju sada ponašati. U odnose treba uložiti vrijeme, najdragocjenije što imamo. Neće nam biti plaćeno, i nikada nam se neće vratiti to vrijeme koje uložimo u prijateljstvo, u odnos. Ali će nam korisiti za život. Nemojmo čekati da nektko umre, pa da shvatimo koliko je bio divan. Nemojmo se skrivati i bojati života da drugi ne uvide koliko smo divni.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život