tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

petak, 30.01.2009.

ŽIVOT NA ZEMLJI

Idem ja, živim pomalo, a ide i film mog života pored mene. Baš danas pričam mužu kako ima par mama u školi moje kćeri koje se druže u slobodno vrijeme. Sa mnom su drage, ali mene ne zovu.... trebalo je to biti šala na moj račun... Ne smeta me to, ali ne mogu pomoći a da se ne zapitam.... kako to? One ne rade, one su prijepodne doma.... ja prijepodne ne znam gdje mi je glava, jedva stignemo i u školu.... Da li je to razlog? Ili osjećaju moj zid? ( Imam zid?)
Iskreno, ne mogu sebe zamisliti kako redovito odlazim na kavu sa nekom od njih, ujutro, prije škole, kako se čujemo telefonski osim u svezi zadaća... Promišljam, jesam li odbojna ljudima? Zašto kada zavirim u sebe ne vidim razlog toj odbojnosti. Da li to znači da sam ohola? Doza oholosti prisutna je stalno, nje sam svjesna, taština, nedostatak poniznosti. Postavljam si pitanje, a što bih ja zapravo htjela.... da me i pozovu na kavu nemam kad. A znam da nemam niti volje "preljevati iz šupljeg u prazno". Nijedna od tih mama nije moja prijateljica, niti su se naše duše takle. Mi smo samo dio jednog razreda sa simpa roditeljima. Ali ipak, željela bih biti dio tima; ovako se osjećam kao igrač na klupi. Govorim sebi da im nemam što dati, to je istina. Ali želim primiti. Nije li to sebično?
To sam ja, takva sam.
Kada puštam dušu da leti, ona istražuje svjetove. pitam se poznajem li sebe uopće? Kako da istražujem svijet, kada ni sebe ne poznajem. Ta misao me ipak tjera da se preispitam, da preispitam odnose koje gradim. Da, uvijek se trudim ulagati u odnos. No samo onda kada vidim da je toga vrijedan, u mojim očima. Moji prijatelji, pardon, prijateljice ( ne vjerujem u muško - ženska prijateljstva) nisu savršene niti me obožavaju. Puno puta sam se osjetila povrijeđena od njih, kao i bačena na stranu. Neki puta sa pravom, a neki puta jer sam ja zamislila situaciju drugačije. Nisam lagana, zahtjevna sam i komplicirana. Znam.
Prijateljstva koja imam pokušavam njegovati, ne zatvaram nikada vrata, većina dobrih prijateljstva i kad utihnu zaiskre ponovo. Vrata moraju ostati odškrinuta tako da vidim iskru.
Muški prijatelji...... nemam muških prijatelja jer nisam sposobna za tako komplicirane odnose. Tri muškarca u mom životu čine moj život dovoljno kompliciranim. Ali, u poslu surađujem sa druga tri muškarca. To je interesantno, jer kada krenem nešto objašnjavati, vidim da to nikuda ne vodi. Srećom postoji olovka i papir, pa crno na bijelom puno jasnije dočara moje misli.
Jednom me lik nazove i puca od smijeha kako sam nešto napisala na okret a trebalo je biti na obrt.... I gdje sam to naučila. S tim sam likom sjedila na kavi kad smo pričali o našim tatama.... njegov prebolio moždani udar, a moj bolestan. U dubini duše bila sam zavidna jer se njegov "izvukao" ovaj puta, a moj... moj se lijeći. Dva dana poslije njegov se tata nije više probudio. Bilo me sram mojih misli od neki dan. Bila sam duboko pogođena.... on je još mlađi od mene... Ja, vjernik, bojim se rastanka sa svojim dragima, kako li to proživljava netko tko pripada svijetu. Ne znam gdje on pripada, ne znam mu dušu, ali osjećam njegov svijet koji pleše oko njega, koji se opasno zaljuljao sada. Tuga mi stisla srce dok ga gledam kako se čini jakim. Teško je biti muško. Nema vremena za tugu. Moraš vuči dalje.... posao, obitelj, moraš biti junak da se zaštitiš od morskih pasa.
Ne, nisam spremna za prijateljstva sa muškarcima, ali svi ljudi koje susrećem, ja ih doživljavam. Oni za mene postaju dio mog svijeta. Svi koji su dio mog svijeta imaju neku ulogu, a ja sam glavni lik (i opet mi nedostaje poniznosti). Gledam život kroz svoja dva oka, jedno koje gleda samo ljudski i drugo koje gleda preko rubova i koje je spremno na šire razumijevanje. Gledam kako svi igramo u drami koja se zove ŽIVOT NA ZEMLJI.

ponedjeljak, 19.01.2009.

Komunikacija ipak nije temelj

A htjela sam mu reći.... To veće umorna sjela sam pokraj njega sa namjerom da mu kažem .... da mu iz srca izvadim dio koji me tišti, koji raste i želi da izađe. Ma sami bi početak tebi sigurno bio predug.... tako ženskast i i nerazuman. Sve bi se to dalo svesti na jednu rečenicu... a ja ne mogu u jednoj rečenici... I dok sam tako razmišljala sjedeći pokraj njega začuh mu glas, a i pogled....
A samo sam htjela reći kako mi je srce puno, kako se preljeva, kako je u njemu tisuću misli i zahvala. Kako me sreća preplavljuje kada vidim kako koračamo istom svjetlu i kako me to puni mirom. Kako dijete koje je u našim srcima i mislima, kako sam ga predala Bogu, i kako ne brinem.... ono će doći kada bude najpovoljniji tren. Željela sam mu reći kako molim za to dijete, i kako bih voljela da molimo zajedno, kako želim da to dijete bude Božje od trena začeća i zauvijek. Sve sam mu to htjela reći, ali nisam znala sastaviti samo jednu rečenicu. A onda, te riječi .... zatvorila su moja usta. I sjetim se davnih vremena kada bi takve riječi zatvorile i moj razum i moje srce koje je bilo tako osjetljivo...A danas, mada sam mu htjela reći.... otišla sam a srce mi bi osta u miru i bez gorčine. Do sljedećeg puta kada smislim kako sve to potrpati u jednu rečenicu....

nedjelja, 04.01.2009.

Osvrt na minule događaje

Nebrojeno sam puta u glavi napisala ovaj post. Sadržaj je pratio dnevne događaje i promjene.... u glavi bih ga i dovršila, ali kada bih sjela pred tipkovnicu riječi su gubile smisao. Za kompjuterom sam uglavnom bila poslovno, uvijek u žurbi, slabo sam čitala i ostale lijepe blogove.... na neki način sam se isključila. Što zbog pomanjkanja vremena, što zbog pomanjkanja volje. Pa malo samokažnjavanja, sve u jedan...I opet sam u duhu prošla jedno čišćenje... kako to opisati.... dogodile su se oluje u mom inače uzburkanom životu. Jedna bolest koja nije imala ime pojavila se iznenada, preko noći i počela voditi naše živote. Svi smo joj se manje ili više pokorili i svaki je na svoj način slijedio tijek. U mom biču izmješale su se emocije od najveće bijede do beskrajnih veličina Isusovog milosrđa. Opisujući svoj život ne mogu izostaviti Boga. Ne, to ne ide. U svakome danu ja ga tražim i vidim ga u sitnicama i krupnim stvarima.
Kako se bolest razvijala dobijala je i svoje ime... nije lijepo pa ga niti ne izgovaram. I sada dok sjedim ovdje i slušam veseli smjeh moje djece i mojih roditelja kako odzvanjaju kućom zaboravljam na bolest, tj. bolest gubi svoj ružni smisao. Ili prije taj smjeh nije bio tako iskren, ili ga ja nisam primijetila. Bolest je ta koja je smjeh učinila zvonkijim, jer pred njenom prijetnjom sitnice su poprimile važnu konotaciju.... igra i smijeh postali su vrlo bitni, počeli smo ih poštivati. Ako I gledam tako kako u svima nama, svakome u nekoj njegovoj mjeri doza ljubavi raste. Gledamo se očima, ne više u prolazu, već dublje. Osluškujemo smijeh i radujemo se njegovom zvonkom zvuku. Ovdje smo i sada za one kojima smo okruženi. I to ne riječima, već djelima. U tim trenucima kada mi je bilo teško, kada me život bacio na rub i moja je vjera potamnjela, došao je moj neprijatelj Crni. Pravio se da je dobar i da brine za mene. Uporno mi je šaputao: Gledaj, ti nikome ne trebaš. Nisi ništa posebno. Svi oni imaju prijatelje, ti nisi jedna od njih. Ti si bolja, oni nisu vrijedni tebe. Ne trebaš niti ti njih. I malo pomalo u meni stvara svoje tlo i prostor za bitku. I pobjeđuje, onoliko koliko sam mu dopustila, dok se nisam trgnula i izgovorila litaniju pobožnosti: daj da želim da su oni svetiji od mene, a ja sveta koliko mogu. Oslobodi me od želje da budem voljena, od želje da budem zapažena, uzdignuta. I pomalo se vrača mir u moje srce.... ispunjeno ljubavlju i prijateljima.
I stavljam pred Isusa svoje srce, takvo kakvo je. I molim ga za ozdravljenje i duše i tijela meni dragih osoba. I molit ću za njih dok ću imati daha.
I na kraju, jedna napomena. Većina nas zna kako je magdalena provela Božić. I gledam kako svi djed mrazovi šeću po TV-u i predstavljaju Božić. I pomislim.... eto Crni hoće djeda mraza, a vidi . Rodio se Isus, kao što se rađa u svakom čovjeku. Rodio se pod sjajem zvijezde repatice, okružen molitvom i ljubavlju. Čudom okrunjen, u običnu kuću odveden, ne u palaču , ne u urbanu vilu. Ne , tek obična obitelj puna ljubavi i vjere. U nazaretsku obitelj pokraj Zagreba. Među oca i majku koji nemaju niti stalno zaposlenje niti predvidivu budućnost. Samo im je vjera i velika ljubav garancija za sutra. Tog neće nestati. Kakav bi to divan film bio, koliko bi se suza tu proplakalo, kao što se i je u stvarnom životu...Kakva proslava Božića, koje rođenje Isusovo... I sama vođena tim čudom dižem oči prema nebu i zavaljujem, i gotovo ne vjerujem veličini Božje milosti, dok za istu molim...

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život