tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

subota, 29.08.2009.

Vapaj duše

Pamtim trenutak našeg prvog susreta.
Osjetila sam Tvoju blizinu ali te nisam poznavala.
I sve pogreške koje su uslijedile nemaju težinu, jer nije mi bilo dano da vidim. Ili samo nisam htjela gledati.
Onda su se stvari posložile, milost me dotakla i sumnje su nestale.
Susret sa Tobom postao je trajan, bez straha da ću te ikad izgubiti, samo novi strah: hoću li te iznevjeriti.
A onda privikavanje, da iznevjerim te nekoliko puta dnevno, ali milosrdni Otac oprašta... Koliko može oprostiti, pitam se.
Dan poput ovog u kojem je duša prazna. Kako li može biti prazna kada u mom biću žive dvije duše.
A opet, taj osjećaj nevrijednosti raste, ne bez razloga. Molitva mi daleko, a opet stalno u meni. Svetopisamska riječ mi tako nerazumljiva, gotovo besmislena. Razum zna da nije, ali duša ne upija, ne čuje, ne zanima je.
I onda onaj varavi osjećaj samoće i nerazumijevanja.
Svjesno zahvalna za sve u svom životu, ipak puna straha za dalje.... Kako? Zašto? Čemu?
I što je uopće ispravno, i .....
Prihvati, Oče, vapaj moj. Moja duša silno čezne za tobom. O, ljubim zakon tvoj, stalno o njem razmišljam, ali ne razumijem, gubim se .
Ali ljubim te dušom i uzdam se.... i strepim.
Kada bih to znala riječima izreč pitam se bi li tko uopće razumio...
Razumijem li ja, a zašto i bih.
Mila majko, u tvoj se plašt sakrivam i u njem tražim utjehu.
Proći će ovi dani, postat će nevažni.
Možda već sutra......

srijeda, 26.08.2009.

Duša i mi

Ima dana kad je duša prazna.... onda traži ili se zadovolji sa ništa. Oba su puta jednaka, ali je nama lakše kada tražimo. Kako je lijepo ne misliti ništa..... Ponekad kada nas velike brige more voljeli bismo da je ništa. Sami ne bismo dobro izabrali za sebe. Život bez problema je nevrijedan jer bi izgubio smisao, važno je opredjeliti se i prihvaćati što nam život daje. Vjerovati da je Bog onaj koji nam kroji put i stavljati sve u Njegove ruke. Suze i smjeh. Ljubav i ljutnju.... Srdite se ali ne griještie! kaže sv. Pavao. A ta mi je posebno draga, pogotovo kad se svađam sa mužem. No kada se strasti stišaju ostaje pitanje do koliko se srditi, jer pod utjecajem srdžbe činimo i govorimo ružne stvari. A onda, opet, takve su svađe i riječi i djela besmislena, a opet ih činimo.
Što uopće ćinimo sa viškom svog vremena? Ja imam malo viška, tek po koji ukradeni trentak poput ovog. U meni se bore grizodušje i borba za slobodom: novo otkriće; tetris igrica na kompjuteru. Ovisnost? Zbilja mi se svidla ta igrica, nikada nisam igrala do prije mjesec dana, ali eto, kada imam trenutak počnem sa tetrisom. I malo prije sam, ali idemo dalje. No ne mogu odoljeti pitanju ćemu taj tetris da mi krade ovo minijaturno vremena što imam. Zašto trošiti vrijeme na gluposti! A i tv je glupost. Kava sa prijatljima? Moj omiljeni apaurin kada sjednem u društvu dragih ljudi i popričam, bljuzge, svakodnevnica.... ali znam da ako mi se valja problem za vratom da su to ljudi koji će me saslušati, pomoći, utješiti, savjetovati. A i djeca se tako lijepo zajedno igraju.
Postoje djelovi dana, izmjenjuju se. Ponekad nam je potrebno i dovoljno samo duhovno, ponekad sasvim pobjegnemo u svijet, nakratko i uvjerimo se da tamo ali baš ništa ne štima. A onda kombinacija, posao-svjetovno, škola isto tako, ali ljudi koji nas okružuju.... duhovni na taj ili onaj način. Teško mi je i zamisliti život bez njih.
Dan za danom i nova pitanja. Gledam u supruga kojem je oćito sve jasnije. Ili je samo praktičan. Ćemu bespotrebne brige, ta sve su nam vlasi izbrojene. Ćemu strahovi. A opet, samo smo ljudi.
I onda sklapam ruke u molitvi.... a molitva, ima li ona žara? Ljubav prema Bogu, ako je iskazujemo. Vjerom i djelima. Kojim djelima, pitam se. Kako moliti? Litanije, krunicu, Očenaš, ili samo riječi upućene Stvoritelju. Svim srcem. Da, ali kada žara nema, osjeća li Bog da ga ljubimo.

četvrtak, 13.08.2009.

O djeci

Neki dan sam u razgovoru sa prijateljicom zaključila da sam ja majka za djecu do 5 godina. A dalje ona mene odgajaju. I moram priznati, zna biti jako naporno.Zapravo nemam pojma kako dalje kada jednom počnu misliti svojom glavom a ja više nisam centar svijeta.A onda su tu naravno još i dodatne poteškoće tipa krivog hoda, straha od doktora, učiteljice i sličnih autoriteta, zubiči koji nemaju gdje da izrastu.... onak, kad bi sam o tome razmišljala završila bih duboko u slijepoj ulici. Moj glas kojeg ne čuje, njen pogled kad me gleda kao da sam s marsa i da, idem joj na jetra, jer stalno prigovaram. A i ja sebi idem na jetra, jer od previše priče ionak nikakva korist.
Znam! Treba postaviti granice. Gdje li sam to pročitala? Nema problema... evo granica..... samo kod bake je drugačije, kod djede nema riječi koja počinje sa g a kamoli granica, a tata..... on ima svoje strahove, pa nema vremena za moje brige... On i kad vidi psa da trči na susjednoj livadi već brine hoće li pobjeći od svog gazde, preći cestu i doći baš tamo gdje je dijete, eto, potrčalo....
Gledam svoju šogoricu, ona je totalno flegma. Dobro ili loše? Njena starija kćer proživljavala je slične strahove i krivi zubiči i budila se ponoći sa vriskovima..... ali eto, dijete je sada 15 godina i izrasla je. Odu, pa zajedno popiju kavu, pričaju, baš su si ono super. A ja ne mogu tako. Filtriram njene strahove, ljutim se zbog neposluha, i na kraju krajeva ne želim da moja 15 godišnjakinja bude poput moje nećakinje. Da li je to normalno? Pojma nemam.
Molim za njih, preporučam ih Bogu, upoznajem ih sa Isusom i marijom, uglavnom se volimo i nema uvjeta za ljubav, onog što je mene sputavalo ćitav život. Ali prečesto nema niti mira, derem se jer me inače nitko ne čuje, često zadajem kazne ne koje će biti svrha nego za koje znam da neću popustiti kad me pogleda onim velikim tužnim predivnim plavim očima. I njeno veselje kada me zagrli, mene i dijete koje nosim a već ga sada tako ljubi. Ma divno je biće, moja starija kćer, ona nosi zlatno srce i veliku nesigurnost u sebi. Ona treba oslonac i ljubav, ali treba i granice. Zbog nje, ne zbog mene. I ona i ja zajedno istražujemo, svaka od nas traži svoje mjesto pod suncem. Svoja je, a tako moja. A kako je onda biti srednje dijete, dijete koje se zna izboriti za pažnju i zavući pod kožu. Dijete koje je po prirodi flekisbilno i lako uklopivo u sustav. Da li je onda to dijete u sjeni? Ili je ova druga u sjeni jer se manja zna izboriti za sebe. Ili nema sjena, osim ako one nisu u nama? Nadam se da je tako, jer ako je u nama mrak, kako ćemo posvjetliti, a ako svijetlimo neće biti mjesta mraku.
Valjda.
izbjegavam sve stručne knjige o djeci, filozofske i psihološke. Nekad sam ih čitala, ali nemam volje za te nakarade. Svi su tako pametni, imaju rješenje za svaki problem, i spavanje i samostalnost i granice sve se da riješiti na 200 stranica mekog ili tvrdog uveza. A5 formata. Ali kad odložimo knjigu i pogledamo u oči djece, iza prkosa i inata ljubav, onda smo valjda stigli na sigurno....

<	kolovoz, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život