Marketing
O djeci
Neki dan sam u razgovoru sa prijateljicom zaključila da sam ja majka za djecu do 5 godina. A dalje ona mene odgajaju. I moram priznati, zna biti jako naporno.Zapravo nemam pojma kako dalje kada jednom počnu misliti svojom glavom a ja više nisam centar svijeta.A onda su tu naravno još i dodatne poteškoće tipa krivog hoda, straha od doktora, učiteljice i sličnih autoriteta, zubiči koji nemaju gdje da izrastu.... onak, kad bi sam o tome razmišljala završila bih duboko u slijepoj ulici. Moj glas kojeg ne čuje, njen pogled kad me gleda kao da sam s marsa i da, idem joj na jetra, jer stalno prigovaram. A i ja sebi idem na jetra, jer od previše priče ionak nikakva korist.
Znam! Treba postaviti granice. Gdje li sam to pročitala? Nema problema... evo granica..... samo kod bake je drugačije, kod djede nema riječi koja počinje sa g a kamoli granica, a tata..... on ima svoje strahove, pa nema vremena za moje brige... On i kad vidi psa da trči na susjednoj livadi već brine hoće li pobjeći od svog gazde, preći cestu i doći baš tamo gdje je dijete, eto, potrčalo....
Gledam svoju šogoricu, ona je totalno flegma. Dobro ili loše? Njena starija kćer proživljavala je slične strahove i krivi zubiči i budila se ponoći sa vriskovima..... ali eto, dijete je sada 15 godina i izrasla je. Odu, pa zajedno popiju kavu, pričaju, baš su si ono super. A ja ne mogu tako. Filtriram njene strahove, ljutim se zbog neposluha, i na kraju krajeva ne želim da moja 15 godišnjakinja bude poput moje nećakinje. Da li je to normalno? Pojma nemam.
Molim za njih, preporučam ih Bogu, upoznajem ih sa Isusom i marijom, uglavnom se volimo i nema uvjeta za ljubav, onog što je mene sputavalo ćitav život. Ali prečesto nema niti mira, derem se jer me inače nitko ne čuje, često zadajem kazne ne koje će biti svrha nego za koje znam da neću popustiti kad me pogleda onim velikim tužnim predivnim plavim očima. I njeno veselje kada me zagrli, mene i dijete koje nosim a već ga sada tako ljubi. Ma divno je biće, moja starija kćer, ona nosi zlatno srce i veliku nesigurnost u sebi. Ona treba oslonac i ljubav, ali treba i granice. Zbog nje, ne zbog mene. I ona i ja zajedno istražujemo, svaka od nas traži svoje mjesto pod suncem. Svoja je, a tako moja. A kako je onda biti srednje dijete, dijete koje se zna izboriti za pažnju i zavući pod kožu. Dijete koje je po prirodi flekisbilno i lako uklopivo u sustav. Da li je onda to dijete u sjeni? Ili je ova druga u sjeni jer se manja zna izboriti za sebe. Ili nema sjena, osim ako one nisu u nama? Nadam se da je tako, jer ako je u nama mrak, kako ćemo posvjetliti, a ako svijetlimo neće biti mjesta mraku.
Valjda.
izbjegavam sve stručne knjige o djeci, filozofske i psihološke. Nekad sam ih čitala, ali nemam volje za te nakarade. Svi su tako pametni, imaju rješenje za svaki problem, i spavanje i samostalnost i granice sve se da riješiti na 200 stranica mekog ili tvrdog uveza. A5 formata. Ali kad odložimo knjigu i pogledamo u oči djece, iza prkosa i inata ljubav, onda smo valjda stigli na sigurno....
Post je objavljen 13.08.2009. u 12:43 sati.