tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

petak, 25.01.2008.

slava Božja

Ćitam knjigu koja mi pomaže rasti u vjeri, knjiga kao izmišljena za mene jer stvari koje proćitah u njoj su davno u mojoj duši, ali ih ja ne znam izgovoriti. I tako dan po dan , dok ćitam pomalo, i često ispočetka, pročitah o slavi Božjoj. Neću to ni sada znati ponoviti, ali onako kako sam ja shvatila je da je sve Bog stvorio na slavu svoju. I On, naš ljubormorni Bog, želi da ga mi slavimo. Zato smo tu. E, sada, što znači slaviti Boga, kako ga mi slavimo? Kako ga ja slavim? Pomislim u sebi pjesmom. Eto , moje siromašno srce ponudilo mu je samo pjesmu, rjetke dane kada od srca pjevam slaveći Gospoda. A onda dalje u tekstu čitam da čim nešto ili nekog volimo više od Boga, ne dajemo mu dovoljnu slavu. Sve što ljubimo više, na što smo navezani udaljava nas od Boga. Kako istinito!
Sjetim se redom svojih najvećih ovisnosti i u tren shvatih koliko me svaka od njih udaljava od Boga, jer dok trošim vrijeme na prolazno, Vječni Bog čeka. A zašto, pitam se? Zar bih ostavila prijatelja da me čeka? Ne bih. Zar bih ostavila neznanca s kojim sam dogovorila sastanak zbog nekog razloga, zar bih ga ostavila da me čeka?..... ne bih! Ali zašto onda moje ja ostavlja svojeg stvoritelja tako dugo samoga, da čeka. Zašto ga ne slavim? Jer rekao je Pavao, sve što činite, i pijte i jedite na slavu Božju! I dok čitam te retke, moj mozak već razmišlja o programu na televiziji...što ima sad da se malo opustim prije spavanja. i ostavljam knjigu, zaboravljam moliti, zaspim, i opet ispočetka ujutro, novi dan, jeva ustajem iz kreveta i ne stignem odraditi sve ujutro što sam htjela, kasnim u vrtič, kasnim na posao, kasnim s .... I dođem do kraja gdje ne znam što više reći. Kao nekada davno kada sam znala istinu i vidjela je preko ceste, ali nisam znala preći cestu sama, tako i danas stojim ovdje, pred novom, starom spoznajom i čekam da mi neko pomogne preko, ili uz još veće veselje, bude tu, pa pređe sa mnom.

utorak, 22.01.2008.

put starosti

Imam nova iskustva. Bila sam u bolnici, psihijatrisjskoj bolnici. Išla sam u posjet svojoj baki. Ima 86 godina. Smještena je u bolnicu prije 6 dana. Ima još dvije starice u sobi. Ali drugo.... drugo su mladi ljudi. Jedna žena, oko 60 godina naslonjena na radijator i gleda uokolo. Milslim da promatra. I u trenu vidjeh sebe, samu, naslonjenu tako kako se i sama stalno nslanjam negdje, kako traži....ili samo promatra. Mirna je. Drugi lutaju po dvorani pod do vrata koja su pod ključem. Šeću , govore, psihotični su-kaže glavna sestra. Moja baka smireno sjedi, promatra nas, ne poznaje me. Ali veseli se da sam došla. Kratko traje veselje. Sve joj je dosadno, ne zna odgovore na naša dosadna pitanja. Pita svog sina da gdje je on, šta radi, zašto ne dolazi, uopće ga ne prepoznaje. A onda ju više niti to ne zanima. Onda nas glavna sestra izbacuje van, baka odlazi s nama u hladnu čekaonu. I još je više izgubljena. Natrpana je ljekovima, teško govori... Odjednom se sjeti i želi poći kući. Traži tog istog sina kojeg maloprije nije poznala da je vodi kući. On joj objašnjava da mora ostati tu još tjedan dana, da joj bude bolje. Opet nestaje, i sve joj je svejedno.
Pitam se koji je Božji plan sa tim dušama koje su zgubile vezu sa ovim svjetom, asocijalnog ponašanja, jake demencije, nesposobni živjeti bez tuđe pomoći 24 sata....Da li su te duše dane nama na kušnju ili su one time kušane. Da li je to ispit, ili samo starost, Alzheimer, samo još jedna moderna bolest 21. st?

ponedjeljak, 21.01.2008.

novi početak

Ne tako davno tapkala sam u ovom životu tražeći put koji bi bio lakši, manje bolan, bezbrižan. I tako, hodajući, bolje rećeno pužući susretala sam mnoge ljude i pitala ih za put; a kojim putem sada? Neki su bili divni i rekli mi tamo je Kraljestvo, idi u onom smjeru. A drugi bi mi pokazali sasvim drugi put, puno ravniji i širi, no kada bih god probala tim ravnim širokim putem, nikamo nisam stizala. Samo sam besciljno lutala. Svi moji napori da ugodim ljudima oko sebe propadali su u bezdan samo jednom krivo izgovorenom rjeći, a nekada samo zbog krivog pogleda....
Bila sam siroče na putu, niti me ko poznavao, niti sam se ja poznala. I kada bih upoznala djelić sebe više sam se mrzila zbog svojih slabosti i bila nesretna, nego bih se veselila zbog spoznaje o tome da znam tko sam. I prošlo je trideset i sitno godina. A, onda jednom kada mi se rasula kuća do temelja i niti jedna cigla nije ostala na cigli, kleknula sam na tlo i tužna, očajna kupila ostatke. Nisam ih znala niti sastaviti. Tada je do mene došao anđeo. Zapravo anđelica. Nije imala krila, niti je bila odjevena u bijelo. Samo je uzela moju ruku, čvrsto, i povela me dalje. Rekla je da bacim sve cigle koje sam sakupila i ostavim ih na podu, neka, voda će ih odnjeti. Nisam se lako predala, željela sam te cigle, jer su bile jedino što sam mislila da znam što je. A pojma nisam imala. Onda me Anđelica vodila do jedne čvrste stjene . Ja sam se bunila, željela sam se vratiti na pjesak, da tamo sagradim ponovno kuću. Ona je odmahnula glavom i čvrsto mi pokazala golu stjenu. Odlučno mi je rekla: ovdje sagradi svoju kuću od materijala kojeg ćeš ovdje nači. Nisam vidjela izbor pa sam je poslušala. U početku je kuća bila šupljikava i propuštala na sve strane. Nije bilo prozora, pa je bilo propuha i tuge. I nemira. Ali kada bi nastao mir bio bi to najdivniji mir koji se ne može opisati ljudskim riječima. A onda bi došla opet bura. Jaka, vjetrovi i gromovi. Ajme, prepala sam se da će se kuća raspasti. Ali nije. Ostala je čvrsta stajati na stjeni.
Danas stoji čvrsta još uvijek. Sad ima i vrata i prozore, i ako su dobro zatvoreni nema propuha, samo mir. Dani su različiti, svaki je obojan drugom bojom. Ali, oni nisu presudni. moj anđeo mi je pokazao komad neba,na vrhu strmine koja je trnovita. Na vrhu puta kojim je prije 2000 godina koračao Onaj kojemu sada težim. Kojemu želim služiti ovdje na zemlji, da bi po Njemu jednom upoznala Oca.
Hvala mom anđelu koji mi je na glas rekao sve ono što sam znala, što svi znamo, ali ne želimo poslušati jer tako je varava sigurnost koju nam pruža široka cesta koja vodi u ponor.
Eto me ovdje, na blogu, i pojma nemam kako ću ga urediti. Ali se veselim da sam ovdje, i da ću ovdje biti 100 % ja. Veselim se susretu sa raznim ljudima i putu kojim ćemo hodati zajedno, po trnju, ali prema svjetlu.
Hvala mom anđelu koji me ovdje doveo.

nedjelja, 20.01.2008.

dakle.....

Ovo će biti lijepi blog. Jednom. Nakon dva neuspjela posta, sigurna sam da će ovaj objaviti, jer neće biti pametan niti dug kao prethodni. Samo pozdrav mojoj prijateljici kojoj sam posvetila prvi post.

	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život