tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

četvrtak, 28.02.2008.

Kako izmjeniti muža I

Kako izmjeniti muža. To je naslov knjige koju sam pročitala nedavno. Dao mi ju je kapelan kada sam na ispovjedi rekla da imam želju više služiti mome mužu, a da sam slaba. Služiti i biti ponizna, to su mi želje kojima težim u svom srcu, međutim , daleko sam od tih ideala..... Služiti i biti ponizan.... kako je to strano ovom modernom svijetu, ovom hladnom svijetu.... Zamislimo povijest na način da je Isus izbjegavao situacije u kojima će biti ponižen. A on je znao sve i svaki svoj korak on je poznao. Imam toliko misli u glavi, počevši od odnosa mojih roditelja, brakova svih koje poznajem, mojega prijašnjeg života, odgoja, načina života, prijateljstva.... sve ima jedan zajednički nazivnik: moramo izmjeniti sebe.
Žene: Bog je stvorio ženu da Adamu ne bude dosadno. Ma koliko je Adam slab, kako god bilo to sa Adamom.... Eva je prva zagrizla jabuku i bila neposlušna Bogu, a i svome čovjeku. A onda je Adama navela na grijeh. On je popustio. Lako. Na Evin nagovor. Svojevoljno, ali na njen nagovor. Nekako sam tu shvatila sve ono što mi nikako nije bilo jasno. Koliko je muškarac navezan za svoju ženu, a koliko je bitno da ona njemu bude poslušna. A on Bogu.No u današnje vrijeme više nitko nikome nije poslušan. Gledajući brak mojih roditelja ne mogu prestati razmišljati koliko bi moj život bio drugačiji i lakši da je moja mama bila podložnija tati. I da je imala više sluha za njega i njegove ideje. I da ga je hvalila i priznavala ono što on čini. Mada sve što je on činio nije bilo uvijek dobro, ali ....što je važnije: mir i sloga u kući, ljubav i toplina, ili materijalna sigurnost i vječna borba za prevlast, želja jednog i drugog za priznanjem, za biti poštivaniji od onog drugog.... Iznosim činjenice iz njihova života jer sam eto ja mogla napraviti istu pogrešku. Od prevelike želje da me muž poštuje i cijeni sve što radim zaboravila sam njega poštivati, nisam vidjela sve dobro koje on radi za mene i našu djecu. Sve njegovo postajalo je nevažno jer sam se ja bila orjentirala samo na sebe. A u očima svijeta ja sam bila i žrtva i nesretnica. Pa sam se mogla još više žaliti. Jednom mi je jedan svečenik rekao, ha žene često trpe, muževi su teški, imat ću plaću na nebu. Gledajući sada znam da je on bio najbliži istini. Ali to nije utjeha niti je to shvatljivo jednoj emancipiranoj ženi. Nije poanta u trpljenju! Trpim i dalje kada ne mogu obuzdati svoj ponos niti čovjeka u meni. Ali kada se prepustim ljubavi.... miru od Boga, onda moje srce ne pati kada se ponizi, kada sebe izguram u treći plan, ne onda sam sretna jer sam njega usrečila. A on-moj muž- mi vraća, više nego sam se ikada nadala da mogu dobiti. i što je najzanimljivije prvi put u životu osjećam da radim ispravno, i nije me briga što će neko reč. Jer sam slobodna. A djeca........ kako ona osjećaju mir u roditeljskom domu. Kako se raduju .... kako se mijenjaju prema njemu, preslikavaju majčino povjerenje prema ocu.... Ma imala bih još mnogo pisati o toj temi, ali nikako misli pretočiti u cjelovite rečenice, zato neka ostane samo ovo pismo, kao podjsetnik za mene ako to ikada zaboravim

utorak, 26.02.2008.

Sloboda je moći ljubiti

Svako ljudsko biće teži slobodi. Od malena. Svi mi želimo biti slobodni. ćudnovato je tumačenje te slobode. Što je zapravo sloboda? Moja frendica kaže za susjedu koja je 30 godina i neudata, izgleda super, ima dobar auto, dobru plaću.... kaže za nju Kaj joj fali, slobodna je i može kam hoće. Druga mi prija kaže, da sam bar imala svoj stan prije nego sam se udala, sad bih znala da je to moje. Teži li ona nekoj slobodi? Ili je to materijalna sigurnost. Ali, ako težimo materijalnom "backupu", toj sigurnosti, jesmo li onda slobodni. Mislim da ne, da smo zarobljeni. Sloboda govora, sloboda vjeroispovjesti, sloboda činiti što želiš gdjegod želiš.... demokracija, kapitalizam.... da li nas ta sloboda čini sretnom. Ili sloboda nema veze sa srečom. Ali ako nismo slobodni, tada smo nesretni. Ja znam da je sloboda divna. Ja je izuzetno cijenim. Ja s sam bila rob. A sada sam slobodna. Radila sam stvari koje su očekivali od mene, i svi smo bili nezadovoljni, oni zbog kojih sam to činila, a ja zato što sam radila što su oni htjeli. A sada želim činiti samo ono što Gospodin želi da činim, i sve više se odljepljujem od starih shema, i sve sam sretnija, jer su plodovi divni. Obilati. Po tome znam da je djelovanje dobro. U toj slobodi sve mi je manje stalo do mog zadovoljstva, jer želim utrnuti samu sebe. A činim li druge sretnim, moja je sreča dvostruka. Ljubav.....prema Bogu i bližnjemu. Samo nas ljubav može osloboditi i natjerati da činimo pravu stvar. A ljubav zapravo nije emocija, već odluka. Ja odlučujem da ću tebe brate / sestro ljubiti. Danas. Ne zato što si dobar prema meni. Šta bih dobra tada činila. Ne, ja te želim ljubiti jer si ti djete Božje, jer te ljubavlju želim obgrliti, nahraniti, vratiti ti dostojanstvo koje svi gubimo u ovom modernom svijetu. Da li je lako ljubiti? Nije. Ali je lakaše ljubiti nego čekati da budemo ljubljeni. Ili ljubiti samo one koji nas ljube i mjeriti svaku kretnju prema nama pa im suditi. Ljudi su čudna biča. Ali i ja sam bila čudna, pa me ljubav promijenila. Šta da je Bog odustao od mene, ja bih bila prašina, sjena živog bića. Nema odustajanja, i kada je teško treba ljubiti. Smijemo se naljutiti, nismo savršeni. Ali moramo oprostiti i ići dalje. I ljubiti. I čekati jer će nam biti vraćeno. Ako ne na ovome svijetu, onda na onome.

srijeda, 20.02.2008.

Upustila sam se u borbu.... borbu koju možda ne znam voditi. Ona je možda strašno nebitna, i kada se god odmaknem od nje ona me uvuče nazad u svoj vrtlog. Onda se prvo razvije moja taština, moja gordost do neba. ...Zatim se srce ispuni tugom, jer.... tko se mača lača od mača i pogiba... Onda stanem pa gledam iz drugog kuta i uvidim da to i nije borba, već sam je ja stvorila, a pomela me kao vrtlog. Onda, kad na kraju ležim u prašini sama, srce mi ispuni neizmjerna tuga.... Htjela bih da je puno jednostavnije. Da nije ubijanje te moje taštine tako bolno, da se znam pomaknuti i prije borbe i da se ne dam povuči u vrtlog. Željela bih imati osmjeh na licu, on najbolje liječi tugu u srcu. Život je ipak pozornica, real teatar.... u svakom činu drame mi možemo izači sa bine i sjesti u pozorište i pogledati što se tamo zbiva. A onda polako i mirno razmislit, pa se vratiti i odigrati tu ulogu bolje. Interesantno je gledati ljudsku nezahvalnost do kojih razmjera seže. Gledam svoju nezahvalnost. Primila sam obilje milosti od svog Gospodina... bila sam , i još sam često Toma. Težim Petru, ali bih voljela biti Ivan.... jer ga je Isus najviše ljubio. Da li je moguće da mi je srce toliko gladno. Kada me zasljepe osjećaji, moja ljudskost u meni, sva procvilim od želje biti ljubljena. A nema razloga tome kada znam da me On ljubi. Da mi dariva Duha svetoga uvijek ponovo i da me hrabri i uzdiže. Sve znam .Znam . Ali u trenucima kada to ne osjećam, eto jala, stvori se rupa u mom srcu , rupagkao kad zemlja uslijed potresa se raskoli i spuca posred površine. Pazi moje uvjete! Baš želim da me ljubiš sada i na ovaj način , kroz ove ljude ili onaj događaj. Koliko bih naštetila svojoj duši kada bi Bog uslišavao svim mojim molitvama, koliko bih naštetila novom čovjeku u meni. I kad god šećem po tom pozorišu gdje sjede gledatelji uvijek gledam na koju fotelju ću sjesti, pored koje osobe.... Navezana na sve i svašta.... nikako zadovoljna. Osjećam se poput lonca iz kojeg kipi, pomalo curi na sve strane i stvara nered. Nije da se to ne može obrisati, ali je nepotrebno.

petak, 15.02.2008.

mobitel

Jutros mi je došla poruka.... Ak ti je zgodno daj me nazovi na mobitel.... I već dulje vrijeme razmišljam baš o tom mobitelu i tko koga s mobitela zove. I u što smo se mi ljudi pretvorili. To je poruka od moje frendice koju sam jučer zamolila za poluslugu, i sad time ona ima pravo da ja nju zovem, jer ja nju trebam. Kao. Jedna druga prijateljica me nije 3 godine nazvala, nego samo šalje poruke na mobitel, opširne, ali samo poruke. Kadikad bi me naove, ali onda s posla.... valjda štedi telefosnki račun doma.... Gledam prekjučer u nekom kafiću sjede dva tipa srednjih godina, i svaki ima mobitel u ruci.... jedan razgovara na mobitel a drugi ukucava poruku (ili možda igra igricu, tko bi znao). Najbolje su mi mame koje guraju kolica sa djetetom i imaju mobitel na uhu. Ili one koje u parkiću s jednom rukom ljuljaju djete a s drugom prislanjaju mobitel na uho... to je umiječe, kordinacija pokreta je zavidna.
Dakle ima dvije stvari kojih se grozim kod mobitela.... čudnovata mjesta na kojima telefoniramo( s mobitelom nikada nisi sam) i ta škrtost . Svi se rado služimo mobijem, ali ne volimo kupovati kartice za mobi. A dva tri podulja telefonska poziva i ode cjela kartica. Od frendice mala ide u osnovnu školu i od prvog razreda ima mobitel. Halo! Ja u to doba nisam imala niti fiksni. A društveni život mi je bio sasvim solidan i bez mobitela. Uvijek smo se našli u ugovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu..... i preživjeli. A sada ja dobivam poruke, daj me nazovi... jer ti mene trebaš pa ti troši kune. Sav marketing ovog svieta, reklame za vip, simpu i druge mobitele idu na srozavanje ljudskog dostojanstva i otuđenost.... pa makar ona reklama grli sve zajedno i kao povezuje, ti mobiteli nas čine vrlo usamljenima i razdvajaju. Kao i televizija, kompjutor i slične moderne tehnoloogije. Malo me strah pomišljati gdje je kraj tome, što će biti za 10 godina, hoćemo li se uopće poznavati...

ponedjeljak, 11.02.2008.

svečenik

Što je dužnost svečenika? Osim da služi misu i da ispovjeda? Naravno, znam da ima administracije u njihovom poslu, više za župnika, manje za kapelana, vjenčanja, krštenja, sprovodi... Ali, da li je njihova zadaća loviti ljude u Kristovu mrežu kako je Isus rekao Petru. Da li to čine samo preko propovjedi? U trenutku dubine u ispovjedaonici? Samo ako si član pastoralnog vječa? Nekada sam se zbog toga ljutila na njih. Davno je to bilo. Sada su za mene oni pretvornici, izuzetno bitni, produžena ruka Gospodnja... No, zašto nikako ne mogu pronači uzoritog svečenika. Duhovnika. Kada bih imala pitanje, problem, da se imam kome obratiti. Da te ne primi kao stranca samo zato što te ne poznaje. Da li se uopće svečenicima postavljaju duhovna pitanja, pitanja o kojima ja raspravljam sa svojim prijateljima.... da li su svečenici zato među nama? ili opet pretjerujem i tražim previše. Ja ne čitam na misi, idem u dvije crkve, na različite mise, ispovjedam se kod različitih svečenika.... Zbilja me ne mogu upamtiti, i zato me moj župnik i kapelan ne poznaju. Ali kada sam došla sa problemom brzo su me se riješili. Ja sam taj problem riješila, ali nedostajalo mi je ljudskosti i topline. Kapelan je možda i primjetio moju zbunjenost (doduše ja sam uvijek zbunjena), ali otišla sam i pustio je moju dušu da ode sa mnom. Znam, ako ne kažem jasno što me muči, kako će on znati... ali , kad bih znala reći jasno možda me ne bi mučilo. No, imala sam potrebu za duhovnikom prije koju godinu. Obratila sam se jednom dragom svečeniku koji me i vjenčao i krstio djete.. tada nisamo učinili točno kako je on odredio u svjetovnom pogledu, pa nije više pomagao. A duhovno nije niti pokušao jer je problem shvatio kao samo svjetovni problem.
Sva ova priča ima samo jedan zajednički nazivnik... Tko me vodi? Kome se obratiti u duhovnoj pustoši, kada zapneš na ovom put ka Kristu. Dođi mom župniku, divan čovjek, on će ti reči, ma glavno da si s Bogom ruku pod ruku. I točka hr rekla bi moja kčer. znam da trebamo moliti za svečenike i slažem se s time.... ali tražim dobrovoljca unutar crkve koji će pomoći malome čovjeku, ne materijalno već duhovno. Tražim jednostavan put župljana u gradu ka svojim svečenicima. Postoji li taj put?

petak, 01.02.2008.

o talentima

Moja kčer ima sluha, krasno pjeva sa tim malim glasičem, pamti melodije, prepoznaje tonove, što reći... talentirana je. Isto tako krasno crta. Divnog li ćuda, niti ja niti muž nemamo takvog talenta, a ona eto, oba. Promatram ljude oko sebe, zanimljivo je kako se oni ponašaju. Mnogi imaju skrivene talente koje vjerojatno nikada neće iskorisiti. Neki misle da imaju talenat za nešto sa ćime se mnogi ne bi složili. Život je zanimljiv, gotovo kompliciran kada ga gledamo iz tog kuta. Moj tata ima talenta za inovacije, i uporno ih prakticira, a nama se svima diže kosa na glavi kada on ide smišljati neku od svojih "naprava". No to njega veseli, i sav mi je super kako je predan tome. moj muž izrađuje antene, to je hobi, ne znam da li ima talenta za to jer nisam kompetentna, ali znam da iziskuje mnoga znanja koja ja nemam, i da imamo dobru sliku na tv. Isto tako on zna lijepo pojasniti što je za mene veliki talent jer ja kad krenem objašnjavati najčešće se zapetljam i teško me shvatiti. Brzopleta sam i nemam mira. Jurim kroz ovaj život i rijetko zastajkujem, no često promatram. I divim se ljudima oko sebe. Često želim nešto reći a ne znam se izraziti, kada kažem izgubi mi se poanta. Lijepo je kada ljudi imaju što za reći, pa to kažu. Postoje ljudi koji pričaju i oni koji slušaju. Kada bismo svi znali pričati tko bi onda mogao slušati. Ista stvar i sa pjevanjem. No, postoje i drugi talenti, zapravo vrline koje nam je Bog dao , svakome posebno i osobno koje bismo MORALI korisiti. Pa eto, danas razmišljam koje je talente meni podario a da ih nisam počela koristiti. Gleda li na moju nesavršenost blagonaklono, ili ipak očekuje od mene malo više ozbiljnosti i discipline. Da li se ujutro ne mogu ustati zbog ljenosti ili samo zbog kroničnog umora. Da li traži od mene više samodiscipline. Moj brat kaže za mene da se ne volim i da se previše kritiziram. To uopće nije točno. Ja sam prema sebi vrlo popustljiva, i posvuda se švercam, ali sam istodobno svjesna da to nije bio najbolji način. I tražim skrivene talente. A možda oni uopće nisu skriveni, možda su tu a ja ih ne vidim zbog svoje prevelike taštine koja mi prekriva horizont. Bojim se da od pretjeranog razumjevanja sebe ne padnem još koju stepenicu niže, ali s druge strane znam da me Bog stvorio takvu, jer cijeli sam život takva. Sve bih htjela, rado, ali kad dođe pred kraj, teško mi je povuč zadnju crtu. Voljela bih da mene vuku, da imam nekog tko će mi reći sada i tako, da nema toliko odluka koje moram sama donositi. Voljela bih iči nekim lakšim putem, a možda moram baš ovim. A možda samo krivo radim.
A možda je dosta pitanja za jedan post.
Veselim se kritici nepoznate koja ipak voli vaditi moje citate..... Bar netko da ponavlja moje riječi....

<	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Srpanj 2011 (2)
Veljača 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Kolovoz 2009 (3)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (4)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Linkovi

Ema
magdalena
Blog.hr
FRANJEVAČKI PUT
meani
dido
mamaposebnogdjeteta
kruno
ljubljena
CRUCE

I DOK SAM TRAŽILA SAVRŠENU KRŠĆANSKU ZAJEDNICU SVATIH DA KADA BI POSOTJALA SAVRŠENA ZAJEDNICA JA NE BIH MOGLA PRIPADATI TAKVOJ JER SAMA NISAM SAVRŠENA
Prema riječima Ricka Warrena iz knjige Svrhovit život