Moja kčer ima sluha, krasno pjeva sa tim malim glasičem, pamti melodije, prepoznaje tonove, što reći... talentirana je. Isto tako krasno crta. Divnog li ćuda, niti ja niti muž nemamo takvog talenta, a ona eto, oba. Promatram ljude oko sebe, zanimljivo je kako se oni ponašaju. Mnogi imaju skrivene talente koje vjerojatno nikada neće iskorisiti. Neki misle da imaju talenat za nešto sa ćime se mnogi ne bi složili. Život je zanimljiv, gotovo kompliciran kada ga gledamo iz tog kuta. Moj tata ima talenta za inovacije, i uporno ih prakticira, a nama se svima diže kosa na glavi kada on ide smišljati neku od svojih "naprava". No to njega veseli, i sav mi je super kako je predan tome. moj muž izrađuje antene, to je hobi, ne znam da li ima talenta za to jer nisam kompetentna, ali znam da iziskuje mnoga znanja koja ja nemam, i da imamo dobru sliku na tv. Isto tako on zna lijepo pojasniti što je za mene veliki talent jer ja kad krenem objašnjavati najčešće se zapetljam i teško me shvatiti. Brzopleta sam i nemam mira. Jurim kroz ovaj život i rijetko zastajkujem, no često promatram. I divim se ljudima oko sebe. Često želim nešto reći a ne znam se izraziti, kada kažem izgubi mi se poanta. Lijepo je kada ljudi imaju što za reći, pa to kažu. Postoje ljudi koji pričaju i oni koji slušaju. Kada bismo svi znali pričati tko bi onda mogao slušati. Ista stvar i sa pjevanjem. No, postoje i drugi talenti, zapravo vrline koje nam je Bog dao , svakome posebno i osobno koje bismo MORALI korisiti. Pa eto, danas razmišljam koje je talente meni podario a da ih nisam počela koristiti. Gleda li na moju nesavršenost blagonaklono, ili ipak očekuje od mene malo više ozbiljnosti i discipline. Da li se ujutro ne mogu ustati zbog ljenosti ili samo zbog kroničnog umora. Da li traži od mene više samodiscipline. Moj brat kaže za mene da se ne volim i da se previše kritiziram. To uopće nije točno. Ja sam prema sebi vrlo popustljiva, i posvuda se švercam, ali sam istodobno svjesna da to nije bio najbolji način. I tražim skrivene talente. A možda oni uopće nisu skriveni, možda su tu a ja ih ne vidim zbog svoje prevelike taštine koja mi prekriva horizont. Bojim se da od pretjeranog razumjevanja sebe ne padnem još koju stepenicu niže, ali s druge strane znam da me Bog stvorio takvu, jer cijeli sam život takva. Sve bih htjela, rado, ali kad dođe pred kraj, teško mi je povuč zadnju crtu. Voljela bih da mene vuku, da imam nekog tko će mi reći sada i tako, da nema toliko odluka koje moram sama donositi. Voljela bih iči nekim lakšim putem, a možda moram baš ovim. A možda samo krivo radim.
A možda je dosta pitanja za jedan post.
Veselim se kritici nepoznate koja ipak voli vaditi moje citate..... Bar netko da ponavlja moje riječi....
Post je objavljen 01.02.2008. u 14:17 sati.