tvojim tragom https://blog.dnevnik.hr/tvojimtragom

Žena je prekrasno biće. Vrlo je različita od muškarca. A ipak je nastala od Adamova rebra. Možda je to veza. Ona ne mora biti slična muškarcu, već ga nadopunjuje. Ta mi se teza sviđa pa ću nastaviti na toj osnovi.

Kada sam bila mlađa, u vrijeme srednje škole emancipacija mi je bila glavna misao koja me obuzimala. Nekakva karijera mi je bila važna. Ja ću biti uspješna žena jer ću imati dobar posao, u ono doba mislila sam da ću imati svoj odvjetnički ure i tako. Brak sam zamišljala kao neku opciju gdje muškarac i žena žive zajedno, on nju obožava i kuha joj, oboje rintaju kao robovi da imaju puno novaca, onda će u onih nekoliko dana godišnjeg obilaziti svijet. naravno da će imati djecu, to je tako kada si u braku. Djecu ćemo ostavljati kod naših roditelja dok mi putujemo, tako da se odmorimo od njih i provodimo vrijeme sami, jer je to važno za brak. Ne znam od kuda sam naišla na tu ideju mog budućeg života, ali ja i moje 3 prijateljice smo maštale o takvoj budućnost. U vrijeme studija ta mi se shema i nije promijenila. Odustala sam od odvjetničkog ureda jer mi se nije dalo štrebati knjižurine na pravnom faksu, pa sam se prebacila na mnogo praktičniji faksić, višu koja će zadovoljiti neke apetite u meni, podloga za moju buduću karijeru koja mi se u ono doba smiješila i bila mi ponuđena na tanjuru. Bila sam mlada, slobodna i puna krivih snova, i sada razmišljam tko mi je nametnuo takve ideje. Obitelj. Mediji. Društvo. Uspjeh je značio biti šef i imati puno novaca. Zapravo mi već tada novac i nije bio bitan. Ali bila je dobra spoznaja znati da ga imam. Bilo mi je bitno da imam auto, a to što sam hodala svuda pješice bila je moja dobra volja. Sada uviđam da je nada mnom uvijek bdio jedan anđeo zaštitnik.

Kada sam se napokon udala očekivala sam nastavak nekog sretnog filma (pitam se zašto svi sretni filmovi imaju kraj upravo na vjenčanju i tako dodatno grade ideju da je brak nešto jednostavno ). Dakle, udala sam se, moj muž me sada treba nositi na rukama, trpjeti moju ovisnost i podložnost mojoj primarnoj obitelji, jer ja trpim njegovu, imat ćemo dijete, on će sudjelovati oko djeteta barem 50 %, odlazit ćemo u šetnje, putovat ćemo i bit će nam divno. U nekom trenutku sam ipak odustala od onoga da moramo raditi ko ludi da bi imali puno novaca, jer tada mi je novac bio još manje bitan. A i podsvjesno sam se prilagođavala mome mužu koji nije ljubitelj lutanja uokolo. No, kada su se svi moji snovi o braku srušili kao kule od karata, ja sam se našla u beznađu. Zašto? Jer nisam stajala na tvrdom temelju. Kao da sam cijelo vrijeme hodala po ledu, i sada se srušio. Grčevito sam hvatala zrak, mlatila rukama dok sam sve dublje padala u bezdan. I onda se javlja ona dvojakost molitve. O Bože, ja sam dobra, idem ti na mise, molim se, promjeni mog muža, želim da me poštuje, voli, cijeni ono što ja radim. Da se brine za dijete bar onoliko koliko se ja brinem , a i na način na koji ja želim..... I tako to traje godinama. Prijatelji.....onda shvatiš da nemaš prijatelja jer se sa svojom prevelikom boli i nemaš kome obratiti. Znači, davala sam u prijateljstva samo onaj dio sebe koji bi im se svidio. Ostatak, tugu i patnju pohranjivala sam u sebi. I to se gomilalo. Sve se nakupilo, i brak, i djete koje zahtjeva moju pažnju 18 sati na dan, i malo djete koje ne spava noću, i posao koji je postajao sve naporniji, i roditelji koji su iz nekog nepoznatog razloga isto polagali prava na moj život želeći provoditi svoj život preko mog života.... i ja koja sam kao zombi tražila izlaz. Hodaš noću , ništa ne vidiš pa udaraš glavom u zidove, tlapnja i traženje mraku.

I onda moj prvi doticaj sa živim Kristom! Mada sam vjernik cijeloga života ja zapravo nisam imala iskren odnos sa Bogom. Kao djevojka, kada nemaš mnogo problema puno je lakše biti iskreni vjernik, ali kada te okruži život.... onda je potreba dubok odnos s Bogom. Svakome. Samo netko to shvati prije a netko kasnije. Zavisi koliko nas Bog mora duboko gurnuti da bismo shvatili da ne možemo sami. A onda shvatimo da ne možemo niti promijeniti onoga kraj sebe, već jedino sebe. I bio je to divan osjećaj. Plodovi koji su se po tome prikazivali bili su čudesni. Ali, i opet je tu moja vjera zakazala. Nije bilo sigurnosti, nije bilo ufanja u Boga.U meni je rastao strah da će sve postati kao prije. Da ću izgubiti sve što sam dobila. Istom brzinom kojom je rastao strah tako se i sve vraćalo na staro. A za sve sam okrivila opet mog muža koji se zatvorio od mene poput kamene tvrđave. Znao je reći da sam histerična, a ja bi se strašno uvrjedila na to. Gledajući unazad, histerična je bilo blago rečeno. Bila sam alergična na svaku njegovu riječ i pokret. Vagala sam i ono što je neizrećeno. A tako sam se ponašala i sa svojima, samo se njima nisam usudila prigovarati, nego sam samo gomilala u sebi. Više nisam mogla izdržati. Željela sam lupati glavom po zidu. Bila sam sigurna da ću završiti na psihijatriji.

Onda sam počela pomalo izbacivati svoju priču. Krenula sam prvo na hagio terapiju. Tamo mi je gosođa Biserka rekla da nisam kriva što se ne osjećam voljena. Time je dodala veliku šaku soli na ranu. Objašnjavala mi je da moram razgovarati sa svojim mužem, da mu objasnim da nije bitno sada što suđe nije oprano, već je bitno da se mi družimo. Ma koliko to lijepo i jednostavno zvuči, u ono doba to je za mene bila naučna fantastika. I smatram da me sasvim krivo uputila.Jer da je bilo tako jednostavno pili bismo mi kavu već odavno. Onda sam se našla sa jednom "prijateljicom" koja ima više od 20 godina bračnog staža i sretna je u braku, imaju troje djece, vjernica je..... ona se kao čudila mojoj priči, i također mi objasnila da nema druge, da ga moram natjerati da priča sa mnom, da se vidi kako dalje..... Zapravo sam podsvjesno birala ljude za koje sam mislila da će mi pomoći u Božjem duhu. Možda ukazati na moje pogreške, jer ja ih nisam vidila..... No svi su prihvaćali njegovu krivnju. Tako je prošao i razgovor sa kumom, koja me ipak uspjela u datom trenutku uvjeriti da sam ja normalna, a ne luda, a to mi je bilo tad potrebno. Jedino je moj brat stalno ponavljao da ga trebam prihvatiti. I prihvaćanjem svog muža on će se mijenjati. Vjerojatno je i molio za mene, jer ne znam kako drugačije bih prešla tu agoniju. To je stanje svjesti u kojem sam bila u stalnom samosažaljenju. Fokusirana na sebe i sve ono što ja činim. Kao da mi je netko stavio maramu na glavu i nije dozvoljavao da okrenem glavu. Gledajući cijelo vrijeme u jedan problem nisam vidjela da se godišnja doba izmjenjuju niti čuje pjev ptica. Rješenje nisam nazirala. No, kako to ipak biva, Bog se brine za svoje. Vidio je moje srce, i moju patnju, poslao mi je anđele u obliku prijetelja. Otvorila sam se napokon prijateljici koju poznajem jako dugu, ali nikad nisam pričala o svom braku na taj način. Prije joj nisam nikada govorila jer je nisam htjela opterećivati a i poznavala je mog muža i imala dobro mišljenje o njemu pa ga nisam htjela kvariti (kako nisam imala povjerenja u nju). A možda mi i ona nije mogla pomoći prije.....

Dakle, po čemu ćemo prepoznati prijatelja. On nas ne gleda s visoka, i ne povlađuje svemu što kažemo. Pokušavaju sagledati problem sa svih strana i tako nam pomoći. Oni suosjećaju sa našom boli i patnjom i mole za nas. Ukazuju nam i na svjetlo i na dobre strane. Sjećam se kad me jednom pitala A što je najgore što ti radi. Zbunila sam se. Pa sve je loše. Najgore je to što ne radi. Ali kada to izgovoriš to izgleda tako maleno i beznačajno da sam silno željela pronaći nešto gore od toga..... A nisam mogla, jer nije bilo. Ona me i ubacila u ovaj virtualni svijet, a tu sam pronašla mnoge dobre duše, posebice jednog anđela koji me izvukao i pomogao sagraditi kuću na čvrstom temelju. Treba se otvoriti, riskirati da ćemo biti ismijani..... možda ćemo samo biti prihvaćeni. Blago onome koji ima prijatelja.

Što se sada promijenilo u mom životu? Ma čitav koncept je drugačiji. Prvo sam razvrstala prioritete. Obitelj koja mi je uvijek bila na prvom mjestu sada je zauzela ekskluzivno prvo mjesto, bez mogućnosti trpanja u drugi plan pod bilo kojim uvjetima. Moj muž je mojim prijhvaćanjem postao dio mene, od kada sam prihatila njega takvog kakav je i on je spustio svoje zidove i postao je naš zaštitnik. Kao žena koja je 7 godina patila jer je mislila da nije prva u muževom životu, sada sam postala žena koja je uvjerena da je muž voli i da će je zaštititi pod bilo koju cjenu. A to mi daje osjećaj sigurnosti i slobode. Bog mi je dao srce koje je puno šire od onog prethodnog, i oči koje vide u puno većem krugu. Dao mi je smješak na usta i kada nije situacija ugodna, bilo poslovno bilo privatno. Dao mi je moć rasuđivanja i prepoznavanja križa. Sada ljubim svoj križ, grlim ga i nosim. I sretna sam da mi je namjenio ovaj križ, a ne neki drugi. I nije sada život bez poteškoća. Svaki dan je kušnja i neka nova situacija. Ali, moja dubinska povezanost sa Bogom, moje molitve koje Ga sada dotiću pomažu da se ide dalje. Svaki dan riješava se briga za danas. Ne gomila se u problemčugu koju pokušavam sama riješiti. Zbilja želim biti centar svoje obitelji. Mirna i staložena. I muž i djeca da se sa veseljem vraćaju kući, i da je to oaza mira. Da djeca vide ljubav svojih roditelja i da uče o ljubavi. Da Biblija zauzima 1. mjesto u našim životnim traganjima, a nedjeljnja misa da je sastavni dio našeg života. I da osejćam zahvalnost uvijek ispočetka za svaki trenutak koji mi Bog dariva. Da sam kući kada djeca dođu iz škole, da im posvetim dovoljno pažnje a da se uspijem izboriti za svoje vrijeme. Pa bilo ono samo bijeg na misu u tjednu, knjiga prije spavanja, ili rijetka sreća kada obje male spiju, a ja i muž možemo na miru nešto gledati ili pričati. Gledati Isusa u svakom čovjeku. Ne bojati se ljudi samo zato jer bi me mogli povrjediti. Kada me povrjede a to je ne minovno, da ne osuđujem, nego molitvom i prebolim i pomolim se za onoga koji me povrjedio. Zvuči jednostavno, ali nije.