Pamtim trenutak našeg prvog susreta.
Osjetila sam Tvoju blizinu ali te nisam poznavala.
I sve pogreške koje su uslijedile nemaju težinu, jer nije mi bilo dano da vidim. Ili samo nisam htjela gledati.
Onda su se stvari posložile, milost me dotakla i sumnje su nestale.
Susret sa Tobom postao je trajan, bez straha da ću te ikad izgubiti, samo novi strah: hoću li te iznevjeriti.
A onda privikavanje, da iznevjerim te nekoliko puta dnevno, ali milosrdni Otac oprašta... Koliko može oprostiti, pitam se.
Dan poput ovog u kojem je duša prazna. Kako li može biti prazna kada u mom biću žive dvije duše.
A opet, taj osjećaj nevrijednosti raste, ne bez razloga. Molitva mi daleko, a opet stalno u meni. Svetopisamska riječ mi tako nerazumljiva, gotovo besmislena. Razum zna da nije, ali duša ne upija, ne čuje, ne zanima je.
I onda onaj varavi osjećaj samoće i nerazumijevanja.
Svjesno zahvalna za sve u svom životu, ipak puna straha za dalje.... Kako? Zašto? Čemu?
I što je uopće ispravno, i .....
Prihvati, Oče, vapaj moj. Moja duša silno čezne za tobom. O, ljubim zakon tvoj, stalno o njem razmišljam, ali ne razumijem, gubim se .
Ali ljubim te dušom i uzdam se.... i strepim.
Kada bih to znala riječima izreč pitam se bi li tko uopće razumio...
Razumijem li ja, a zašto i bih.
Mila majko, u tvoj se plašt sakrivam i u njem tražim utjehu.
Proći će ovi dani, postat će nevažni.
Možda već sutra......
Post je objavljen 29.08.2009. u 09:45 sati.