Nebrojeno sam puta u glavi napisala ovaj post. Sadržaj je pratio dnevne događaje i promjene.... u glavi bih ga i dovršila, ali kada bih sjela pred tipkovnicu riječi su gubile smisao. Za kompjuterom sam uglavnom bila poslovno, uvijek u žurbi, slabo sam čitala i ostale lijepe blogove.... na neki način sam se isključila. Što zbog pomanjkanja vremena, što zbog pomanjkanja volje. Pa malo samokažnjavanja, sve u jedan...I opet sam u duhu prošla jedno čišćenje... kako to opisati.... dogodile su se oluje u mom inače uzburkanom životu. Jedna bolest koja nije imala ime pojavila se iznenada, preko noći i počela voditi naše živote. Svi smo joj se manje ili više pokorili i svaki je na svoj način slijedio tijek. U mom biču izmješale su se emocije od najveće bijede do beskrajnih veličina Isusovog milosrđa. Opisujući svoj život ne mogu izostaviti Boga. Ne, to ne ide. U svakome danu ja ga tražim i vidim ga u sitnicama i krupnim stvarima.
Kako se bolest razvijala dobijala je i svoje ime... nije lijepo pa ga niti ne izgovaram. I sada dok sjedim ovdje i slušam veseli smjeh moje djece i mojih roditelja kako odzvanjaju kućom zaboravljam na bolest, tj. bolest gubi svoj ružni smisao. Ili prije taj smjeh nije bio tako iskren, ili ga ja nisam primijetila. Bolest je ta koja je smjeh učinila zvonkijim, jer pred njenom prijetnjom sitnice su poprimile važnu konotaciju.... igra i smijeh postali su vrlo bitni, počeli smo ih poštivati. Ako I gledam tako kako u svima nama, svakome u nekoj njegovoj mjeri doza ljubavi raste. Gledamo se očima, ne više u prolazu, već dublje. Osluškujemo smijeh i radujemo se njegovom zvonkom zvuku. Ovdje smo i sada za one kojima smo okruženi. I to ne riječima, već djelima. U tim trenucima kada mi je bilo teško, kada me život bacio na rub i moja je vjera potamnjela, došao je moj neprijatelj Crni. Pravio se da je dobar i da brine za mene. Uporno mi je šaputao: Gledaj, ti nikome ne trebaš. Nisi ništa posebno. Svi oni imaju prijatelje, ti nisi jedna od njih. Ti si bolja, oni nisu vrijedni tebe. Ne trebaš niti ti njih. I malo pomalo u meni stvara svoje tlo i prostor za bitku. I pobjeđuje, onoliko koliko sam mu dopustila, dok se nisam trgnula i izgovorila litaniju pobožnosti: daj da želim da su oni svetiji od mene, a ja sveta koliko mogu. Oslobodi me od želje da budem voljena, od želje da budem zapažena, uzdignuta. I pomalo se vrača mir u moje srce.... ispunjeno ljubavlju i prijateljima.
I stavljam pred Isusa svoje srce, takvo kakvo je. I molim ga za ozdravljenje i duše i tijela meni dragih osoba. I molit ću za njih dok ću imati daha.
I na kraju, jedna napomena. Većina nas zna kako je magdalena provela Božić. I gledam kako svi djed mrazovi šeću po TV-u i predstavljaju Božić. I pomislim.... eto Crni hoće djeda mraza, a vidi . Rodio se Isus, kao što se rađa u svakom čovjeku. Rodio se pod sjajem zvijezde repatice, okružen molitvom i ljubavlju. Čudom okrunjen, u običnu kuću odveden, ne u palaču , ne u urbanu vilu. Ne , tek obična obitelj puna ljubavi i vjere. U nazaretsku obitelj pokraj Zagreba. Među oca i majku koji nemaju niti stalno zaposlenje niti predvidivu budućnost. Samo im je vjera i velika ljubav garancija za sutra. Tog neće nestati. Kakav bi to divan film bio, koliko bi se suza tu proplakalo, kao što se i je u stvarnom životu...Kakva proslava Božića, koje rođenje Isusovo... I sama vođena tim čudom dižem oči prema nebu i zavaljujem, i gotovo ne vjerujem veličini Božje milosti, dok za istu molim...
Post je objavljen 04.01.2009. u 16:46 sati.