Ta divna lubav.... zapravo je o ljubavi toliko pisano, toliko ispjevano da nema tu puno riječi da se doda. Ali istodobno je ta ljubav toliko "isfurana" da se ni tu nema šta nadodat. Želim pisati o ljubavi o kojoj pjeva moje srce. (Opet pjesnički) Ljubav o kojoj nisam čitala u novinama niti je spominju u medijima. Čak se ne osuđujem pisati o Božjoj ljubavi prema nama jer je ona toliko opsežna i čista da je ne želim kaljati ljudskim riječima. Ali želim reći da me upravo ta ljubav naučila ljubiti. Odnosno još učim, nije uvijek lako... ljubiti one koji nas ne ljube na prvom mjsetu. Davati a da nismo primili za uzvrat.... nije lako.... Ali ja se za to odlučujem.
I tako svaki dan ispočetka.
I moram se podsjetiti na to, jer brzo zaboravljam.
Tu prekrasnu emociju ja pretačem u odluku: ja tebe brate/sestro želim ljubiti. Toliko je siromaha u našoj zemlji. Gradu. Ulici. Zgradi. Domu. željni su ljubavi a da toga nisu svjesni. Terapija ljubavlju. Kako ću je ja ovakva malena i nedostojna uopće pružiti? Nemam pojma. Ali odlučila sam da hoću. Probat ću. Svakim danom ispočetka. Malim koracima. Želim to. Molim za to, za snagu da usput pretrpim poniženja, i da me ona ojačaju a ne slome. Želim ustrajati. Apriori ljubiti. I ne tražiti ništa za uzvrat. Ta znam da sam ljubljena. I to saznanje me je spasilo. Prvo sam saznala da me Bog ljubi, znala sam da me djeca ljube. Govorim o onoj ljubavi koja ljubi unatoč svemu, koja nije ničim uvjetovana, ne ljubav kao nagrada; već samo ljubav. A onda sam na Uskrs shvatila da me još netko ljubi upravo takvom ljubavi. Netko koga ja dugo nisam ljubila bezuvjetno, već uvjetovano. I sada dok to pišem dolaze mi suze na oči i srce mi je ispuneno da se sve iz njega izljeva i preljeva . Ta ljubav koje sam iznenada postala svjesna dok sam ga gledala kako sjedi i priča, smije se.... a ja sam se osjetila tako sigurna gledajući ga kroz prozor.... ta ljubav liječi iz korjena. O toj ljubavi vam želim pričati. Tu ljubav želim djeliti po ovom svijetu....
Post je objavljen 29.04.2008. u 13:44 sati.