Iz svega glasa vapijem Jahvi,
iz svega glasa Jahvu zaklinjem.
Pred njim svoju izljevam tužaljku,
tjeskobu svoju pred njim razastirem.
Ako duh moj i klone u meni,
ti put moj poznaješ.
Na putu kojim prolazim
potajnu mi zamku staviše.
Obazrem li se nadesno i pogledam:
nitko ne zna za mene.
Nemam kamo pobjeći,
nitko za život moj ne mari.
K tebi, Jahve, vapijem;
govorim: ti si mi utočište,
ti si dio moj u zemlji živih.
Poslušaj moje vapaje,
jer sam veoma nevoljan.
Izbavi me od gonitelja mojih,
jer od mene oni su moćniji.
Izvedi iz tamnice dušu moju
da zahvaljujem imenu tvojemu.
Oko mene će se okupiti pravednici
zbog dobra što si ga iskazao meni.
Kako je jučer bio jedan od onih dana, zbilja mi je duša bila tjekobna i stisnuta. Zraka mi je nedostajalo i nisam znala kuda bih sa sobom. Djeca su se igrala i ja legnem na kauč, uzmem Bibliju i otvorim.... Psalam 141.... ajme , pomislih, ovo kao da moja duša izljeva riječi, samo se ona ne bi znala tako izraziti. I nastavih ćitat.... psalam 142.... Od rijeći do rijeći koja mi je bila potrebna, i molitva i utjeha.... i tako dalje sve do Joba... rijeć po rijeć nahrani dušu moju i predadoh se ruci sigurnoj.
Post je objavljen 24.04.2008. u 23:26 sati.