I pere me ovih dana neka tjeskoba, tmurno, suho razdoblje. Nakupilo se loptica i uporno ih sama pokušavam posložiti. I sjetim se svaki dan, ne zaboravljam, skupim ja te loptice i predam ih svom Bogu i kažem mu : Evo, mili Oče, sve sam stavila u paket, sama ih niti posložiti ne znam : Molim te, ti to riješi kako je volja tvoja“ I nakon trenutnog olakšanja, vraća se osječaćaj tjeskobe, i zamrači mi dušu moju, pritisne i drži. Pa mi se plače, pa me sreča razhrli, pa me opet nešto baci nazad..... Kao čovjeku, mom ljudskom životu, lako je zapasti u tu fazu. Nije to suhoća, jednostavno , ne znam to niti opisati ljudskim jezikom. Zalomi se par situacija, pa se neke stvari poklope i već smo na dnu. Onda kada te sve „loše“ stvari satvim na papir, i proćitam ih, pa si zamislim da se to događa nekom drugom a ne meni, mislim, ajme, pa šta bi ta osoba htjela. Samo život. I to me inspirira da udahnem punim plućima, i prelije me mir. I opet se pomaknem stepenicu dalje. Pa makar ću za pola sata pasti dvije stepenice niže, sada znam formulu. Što češće predavati „paket“ svom Gospodinu, podsjetiti samu sebe da nićim ne razbijam glavu. Djelujem gdje mogu i moram, i gledam u jučer.... Neću gledati u sutra. Danas živim, dan po dan. Lakše mi je. Jučer je iza mene, pa volim čirnuti u njega. Ah, ono od jučer je prošlo, to smo riješili. Gle! Uvijek se rješi. Pa što ako nekada krivo. Ako se neki izbor ne pokaže najbolji.... ništa važno. Jer važno je da sam tu, na mjestu svoje obitelji, majka i supruga. Važno je i dar od Boga moja djeca, zdravlje koje imamo. Važno je da smo skupa, i da imamo obitelj. Važno je da mi je Marija majka, i da se mogu u njene ruke skoniti kada god mi zatreba žuđeni majčin zagrljaj. Važno je da sve predam Bogu, da se ne mučim bespotreno i gubim vjeru na taj način. Važno je da ću samo preko Isusa doći k Ocu i važno je da znam da su mnogi prošli ovim putem prije mene. Da nisam sama.
Post je objavljen 23.04.2008. u 11:14 sati.