|
|
28.06.2006. srijedakraj putovanja
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Rusevine Chichen Itza su najposjecenije rusevine Maja, vjerojatno zbog svog smjestaja blizu velikih kupalista. Nalaze se u sredini Yucatana i udaljene su oko 200 km od Playe del Carmen. Voznja do tamo je bila najdosadnija na cijelom ovom putovanju. Yucatan je potpuno ravan, uz obalu su pjescane plaze, a unutrasnjost je pokrivena sumom/dzunglom. Dosadno za poludjeti, pogotovo u usporedbi s nekim drugim krajolicima koje smo do sada vidjeli. Na rusevine smo srecom stigli prije najvece navale turista pa smo cak uspjeli napraviti par slika bez copora ljudi na njima. U meduvremenu smo veliki poznavatelji rusevina, ali svaki put me ponovo iznenadi kako su svake rusevine ipak posebne, prepoznatljive i drukcije od ostalih. Ovdje je specificno da su ukrasi na zidovima i zidni reljefi ostali ocuvani bolje nego igdje drugo, a osim toga se ovdje nalazi najvece igraliste gdje su Maje igrali svoju omiljenu igru loptom. Ova igra je bila zajednicka vise-manje svim predspanjolskim narodima koji su zivjeli na podrucju Centralne Amerike. Nisu poznati svi detalji o pravilima igre, a najvise rasprava se vodi o tome tko je bio zrtvovan: gubitnici ili upravo pobjednici? Steta je da se kod Chichen Itza nigdje ne mozes popeti. Prije je bilo moguce popeti se na najvecu piramidu El Castillo, ali to su ukinuli jer su konstatirali da se piramida unistava od penjanja tolikog broja ljudi. Piramida El Castillo.  Nekoliko sati kasnije kad smo vec bili spremni za otici, shvatili smo kako to izgleda kad busevi, busevi i busevi puni turista stignu na isto mjesto. Svuda ogromne grupe ljudi, hodaju kao stada ovaca iza svojih vodica, ne mozes nigdje ni minutu biti sam. Uzasno. 'Kos' na majanskom igralistu.  Zidni reljefi.  Na putu natrag, buduci da smo zahvaljujuci autu mobilniji, odlucili smo posjetiti nesto specificno za Yucatan. Iako je krajolik tu, kao sto sam vec rekla, jako dosadan, ipak ima Yucatan nesto zanimljivo. To su tzv. cenote - spilje s jezerima podzemne vode. Nalaze se na cijelom poluotoku, a bas negdje izmedu Chichen Itze i Playe del Carmen nalaze se dvije koje bi prema pricama trebale biti stvarno zanimljive. Sisli smo s autoceste i bez vecih problema nasli put do prve cenote. Nakon sto smo se rijesili mnogobrojne male djece koja su nudila cuvati nam auto za par pesosa (da nam ga nitko ne bi ukrao), spustili smo se u spilju. E, to je bilo stvarno spektakularno. Svugdje stalaktiti i stalagmiti, a na vrhu spilje otvor kroz koji ulazi danje svijetlo. U sredini jezero podzemne vode kristalno cisto i plavo. Vidjela sam puno malih crnih riba kako na povrsini plivaju, ali to me nije sprijecilo da se ovdje okupam. Bilo je savrseno. Voda je bila malo prohladna, dobro doslo osvjezenje nakon vrucine u Chichen Itza. Ovo je najbolje kupanje koje sam imala u Meksiku. Plivas u spilji, iznad glave ti stalaktiti (ili su to stalagmiti?), polumrak, to je sve skupa bilo donekle zastrasujuce, ali upravo zbog toga toliko posebno. Kasnije smo posjetili i drugu cenotu i ovdje se isto okupali. Ova je u sredini imala stablo koje se uzdizalo sve do otvora u plafonu. Moram reci da se Bart bio malo uspanicio zbog riba (pa tko bi rekao da je on ikad u zivotu ronio?!?), ali nisu bile velike pa se nisam toliko uzrujala. Kad bi mi se nasle na putu, pocela bi malo lupati po vodi, pa bi se razbjezale. U svakom slucaju je posjet cenotama bio nezaboravan. Prva cenote.   Druga cenote sa stablom u sredini.  Na putu do cenota smo imali jos jedan lijepi mali dozivljaj. Prolazili smo kroz jedno selo i ja svuda vidim natpise: "cocos frios". Znam da to znaci 'hladni kokosi', ali nije mi jasno sto oni tocno pod tim misle. Iz znatizelje smo se zaustavili, dok su nas stanovnici sela temeljito proucavali, i narucili dva. Hladni kokosi su bili doslovno hladni kokosi: ohladeni kokosovi orasi koje ti na licu mjesta otvore, stave slamke u njih i tvoje je pice gotovo. To je bio prvi put da sam pila kokosovo mlijeko. Sto se mene tice, nije imalo ni okus kokosa ni mlijeka, nego je bilo vodnasto. Jednom drugom prilikom smo jeli kokos izrezan na komade. Prvi zalogaj me totalno iznenadio. Ocekivala sam nesto socno, kad ono kokos je super tvrd, a najzanimljivije od svega je da ima vise-manje manje okus bajame. To me zapravo ne bi trebalo toliko iznenaditi, kokos je vrsta oraha, ali ipak je bilo cudno. Ovakvi mali dozivljajcici me uvijek oduseve i vec samo zbog njih se vise nego isplati putovati. Nase kokosno pice.  |
|
Uz meksicku karipsku obalu pruza se veliki koraljni greben gdje se, tako bar kazu, moze dobro roniti ili 'snorkel' (nemam pojma kako se to kaze na hrvatskom, ono malo ispod povrsine mora zaroniti s cvikama za plivanje i cijevi za disanje? U ostatku teksta zvat cu ga 'snorkeliranje'). Nisam nikad u zivotu ronila, a priznajem da se ronjenja bojim (kao i mnogih drugih stvari sto se ispostavilo tijekom ovog putovanja) zbog vise razloga. Kao prvo bojim se gusenja i cini mi se totalno klaustrofobicno s bocom kisika nalaziti se ispod mora. Kao drugo cini mi se prestrasno naci se okruzen velikim ribetinama. Bart je jednom prije u zivotu prije puno godina (kad je imao 18) ronio i snorkelirao u Australiji. Rekao je da se u pocetku bojao, ali da mu je to sve u svemu bilo super iskustvo u zivotu. Stalno sam se dvoumila bi li nesto takvo trebali napraviti u Meksiku. Ronjenje sam odmah odbacila jer je to malo prenapredno za mene, ali mi se cinilo da to snorkeliranje ne bi bilo lose. Ipak, kako se nas dolazak na more sve vise priblizavao, sve veca panika me hvatala. Pomisao da se s malim brodicem vozim par kilometara od obale i da se tu na otvorenoj pucini bacim u more i pocnem gledati ribe i ostale bestije me uzasavala. Predlozila sam Bartu da za eksperiment odemo u jedan vodeni park gdje takoder mozemo snorkelirati, ali u kontroliranim uvjetima i odmah uz obalu, pa da onda vidim usudim li se stvarno ici do koraljnog grebena. Park Xel-Ha.  Iako smo znali da ce biti puno turista i male djece, odlucili smo otici u Xel-Ha, jedan takav vodeni park. Za masne pare (60-tak dolara) dobijes all-in kartu koja ukljucuje: svu hranu i pice, opremu za snorkeliranje (cijev za disanje koju mozes zadrzati, cvike i peraje), rucnike, voznju vlakicem unutar parka, itd. Totalno uzbudena krenula sam s Bartom u lagunu gdje si posvuda vidio ljude kako plutaju na povrsini zaronjene glave. Bart mi je objasnio sto tocno trebam raditi. U pocetku mi je sve islo naopako. Zaboravila bi da trebam disati kroz cijev i pocela bi se gusiti. Ili bi preduboko zaronila pri cemu bi se cijev napunila vodom i ja bi se ponovo pocela gusiti. Nakon sto sam vjezbala disanje kroz cijev izvan vode, islo mi je malo bolje. U pocetku nisam puno toga mogla vidjeti. Voda je bila dosta mutna i cinilo se da nema bas nekih riba. A onda sam iznenada na udaljenosti od nekoliko centimetara vidjela jednu ribu veliku oko 30-tak centimetara. To me sokiralo i odmah sam izronila. Bilo bi zanimljivo da me je netko snimao sa skrivenom kamerom jer to bi bilo za puknuti od smijeha. Svaki put kad vidim ribu prenem se i skocim kao da me je nesto oprzilo. Koliko god sam svjesna da mi ove ribe nista nece napraviti, uzasavaju me. Tako su velike! Nemam strah od vode i na moru sam odrasla, ali nisam se navikla na ovakve ribetine. Ispostavilo se da je i Bart u meduvremenu razvio strah od riba i ako je to uopce moguce, bojao ih se jos vise nego ja. Kasnije dok smo se setali kroz park, vidjeli smo na nekim mjestima ogromne kolicine riba i nisam mogla zamisliti tu zaroniti. Sve one plivaju skroz pri povrsini i ako im bacis hranu, doslovno skoce u zrak i potuku se za tu hranu. Strava i uzas! Jos jedan detalj iz Xel-Ha.  Inace je park bio stvarno ok. Osim snorkelirati, mozes raditi i druge stvari. Jednostavno se kupati, spustati se na plutajucim kolutovima niz rijeku, kajakirati, uvuci se u spilju, setati kroz park koji je smjesten u dzunglastom okruzenju, itd. Nakon sto smo sve druge aktivnosti isprobali, otisli smo jos malo snorkelirati. Ovo je pogotovo za Barta bilo previse. U jednom trenutku se nasao potpuno okruzen ribama i to ga je unistilo. Odmah je izisao iz vode. Ja sam se ostala jos malo kupati, ali vise nisam ronila. Ako ribe ne vidis, osjecas se bar malo bolje. Cak iako znas da se one tu nalaze. Ribe u Xel-Ha.  Mislim da je svima lako pogoditi da na kraju nismo isli na koraljni greben. Zahvaljujem bogu da smo prvo otisli u Xel-Ha, jer uz greben ima naravno puno vise i puno vecih riba i mi to u ovom trenutku ne bi mogli podnijeti. Inace u Xel-Ha mozes plivati s delfinima, ali za to moras jos dodatno platiti i to dosta. Ali cak da je bilo i besplatno ne bi to napravila. Ako se bojim ribe od 30 cm, kako bi mi tek bilo naci se licem u lice s ogromnim delfinom? Ipak, nadam se da cu se jednog dana osloboditi ovog straha jer koraljni greben mora biti prekrasan. Vidjela sam slike: sve te boje, sarene ribe i druge morske zivotinje. Svi ljudi koji su tamo ikad ronili ili snorkelirali smatraju to prekrasnim i jedinstvenim iskustvom. Ponekad je stvarno steta biti kukavica. Pokusat cu malo vjezbati u Dalmaciji: imam vec cijev za disanje, moram samo kupiti cvike pa cu probati. Nadam se samo da necu vidjeti puno ribe, inace cu se mozda poceti bojati Jadranskog mora  Usput, Xel-Ha je, kao i Tulum, bio pun iguana. Moguce je da smo ovdje vidjeli jos vece primjerke. Iako je park pun ljudi, iguane ipak lijepo stoje nasred puta. U meduvremenu sam se toliko navikla na njih da mi je cudno kad ih nema. Ovaj primjerak je bio stvarno ogroman.  |
|
Nas prvi izlet autom iz Playe del Carmen bio je Tulum, male rusevine Maja smjestene na karipskoj obali. Dosli smo rano ujutro prije navale hordi turista. Rusevine ovdje su male i nisu toliko impresivne kao neke druge koje smo vidjeli, ali su jedine koje su smjestene na brezuljku s pogledom na more i to ih ipak cini posebnima. Osim lokacije, ima jos nesto u Tulumu sto ga cini posebnim. Dok smo stajali na jednoj stijeni okruzeni grmljem i dok je Bart nesto slikao, ja sam malo gledala okolo, kad mi pogled iznenada padne na nesto sto me je grozno uplasilo. Bio je to guster, ali ne onaj mali obicni. Ne, ovaj je bio debel i dug sigurno 40-tak centimetara. Nevjerojatno, ovo putovanje je stvarno u znaku gustera. Viknula sam i potrcala u suprotnom smjeru od njega. Kad ga je Bart vidio, i on se uplasio. Rusevine Tulum.  Jedinstvena lokacija Tuluma.  U dnu slike mozete vidjeti jednu iguanu.  Ono sto u tom trenutku nismo znali je da je Tulum pun ovakvih gustera koji se zapravo zovu iguane. Zive po cijelom Yucatanu i tamo su to toliko obicna stvorenja kao sto je nama npr. galeb. Nakon tog prvog primjerka vidjeli smo ih jos puno, a neki su bili stvarno ogromni. Nakon sto si ih vec 20 vidio, vise ih se toliko ne bojis. Mirne su to bestije kojima je najdraze stajati na suncu i ne pomicati se s mjesta, tako da ih je lako slikati. Na nekim mjestima na Yucatanu je moguce slikati se s pitomim primjercima, stave ti ih na ruku ili gdje hoces i tako te slikaju. Vjerujte mi, mi to nismo napravili. Sto kazete o ovom primjerku?  Nakon sto smo rusevine i iguane dobro pogledali, odlucili smo otici se okupati. Trebalo nam je neko vrijeme da nademo plazu. Problem u Tulumu je, kao i na cijeloj obali Meksika, da hoteli imaju vlastite privatne plaze koje su ogradene i gdje se samo gosti hotela mogu kupati. Samo neke plaze su javne i trebas ih znati naci. Nakon sto smo se neko vrijeme vozali i vidjeli desetke hotelskih naselja, nabasali smo na jednu javnu plazu koja je stvarno bajkovito izgledala. Bijeli pijesak jos finiji nego u Playi, puno palminih stabala, a na sredini plaze mali kafic sa slamnatim krovicem. Najbolje od svega je da iza plaze, za razliku od Playe, nema nikakvih zgrada. Vidis samo palme i iza njih sumu, a to je puno ljepse nego kad u pozadini stoje svakakve ruzne grdosije od hotela. Kad bi ja tamo bila na vlasti, zabranila bih da se grade visoke betonske zgradurine i gradevinsku dozvolu bih davala samo onim projektima koji bi se dobro uklapali u okolis. Ali sto ces, to je realnost. Tamo gdje dolazi puno turista uvijek ce se graditi ruzne zgradetine. Tako je svuda, u Meksiku, u Spanjolskoj, u Francuskoj, a nazalost i u Hrvatskoj. Plaza u Tulumu.    |
|
Flores i Tikal su zadnja mjesta u Gvatemali koja smo posjetili. Svidjela nam se Gvatemala (osim kise!), ali nismo imali vremena za posjetiti jos nesto. Steta. Iz Floresa smo se avionom vratili u Meksiko. Odlucili smo ici avionom jednostavno zato sto je to puno brze. Letjeli smo u Cancun i tamo smo stigli vec za otprilike sat i po vremena. Avion je bio dosta mali sa samo dva reda stolica sa svake strane i nekakvim cudnim propelerima, ili kako se to vec zove. Kad sam sve to tek vidjela, poprilicno sam se uplasila. Ja mrzim letjeti, a sto je avion manji, to mi je gore. Iako se avion nekoliko puta dosta tresao, let je prosao bez vecih problema. Usput, zaposlenik zracne kompanije s kojom smo isli (Taca) nas je zamalo opeljesio za 60 dolara. Rekao nam je da trebamo platiti nekakav porez. Ja sam se zacudila, ali sam bila spremna platiti. Buduci da vise nisam imala gotovine, otisla sam na bankomat dignuti novce. Medutim se ispostavilo da ovaj bankomat (prvi i jedini na cijelom ovom putovanju) ne prihvaca strane kartice. Kreditnom karticom se nije moglo platiti i zaposlenik Tace nam je rekao da onda trebamo otici do grada i tamo dignuti novce (!?!). Bart se tada totalno izivcirao. Poceo se derati na zaposlenika Tace. Rekao mu je da smo karte kupili preko Interneta i da su svi porezi vec bili ukljuceni u cijenu. Zatrazio je razgovarati s njegovim nadredenim na sto se zaposlenik poceo znojiti. Ponovo je poceo pregledavati nase karte da bi nakon nekoliko minuta ustanovio da smo mi stvarno sve poreze vec platili. I tako smo se mogli bez daljnjih problema ukrcati u avion. Srecom da bankomat na aerodromu nije radio, inace bi vjerojatno bili platili, a zaposlenik Tace bi tih 60 dolara lijepo spremio u vlastiti dzep. Cancun je veliko ljetovaliste na Karipskom moru, koji uopce nismo vidjeli, osim aerodroma. Dugo smo razmisljali gdje bi se smjestili za vrijeme naseg boravka na obali. Cijela obala je krcata turistima, pogotovo Amerikancima i pogotovo u Cancunu. Na kraju smo odlucili ici u Playa del Carmen. Tamo isto ima masu turista, ali cinilo nam se bolje nego Cancun. Odlucili smo ovih zadnjih 7 dana malcice luksuznije zivjeti, boraviti u jednom mjestu i odatle ici u razgledavanje okolice. Iznajmili smo auto i uzeli sobu koja je kostala 40 dolara za noc (dvostruko skuplja (ili cak i vise!) nego sve ostale sobe do sada). Ali isplatilo se. Autom ipak imas malo vise komoda, a soba je bila stvarno dobra. Prostrana, veliki kingsize super udoban krevet, veliko kupatilo i veliki balkon. Udaljenost od mora: 3 minute. Hotel je imao i bazen, ali tamo nikako nismo isli. Nisam neka Zapadnjakinja, pa da se za vrijeme ljetovanja na obali kupam u bazenu. Ne shvacam onda poantu za uopce ici na obalu, ako se neces kupati u moru. Playa del Carmen je nekoc bila malo ribarsko seoce, a sad je puna ogromnih hotela i hotelskih naselja, na sto sam ja posebno alergicna. Mase ljudi uzmu all-in paket u jednom od tih naselja sto znaci da mozes piti i jesti neograniceno u hotelu, mozes tamo ici na plazu i na bazen i zapravo ni ne moras nikako napustiti to naselje, sto dosta njih ni ne cini. I onda oni kazu da su bili u Meksiku (!?!), a jedino sto su vidjeli su ostali debeli Amerikanci kako se prezderavaju u hotelskom restoranu. Playa je u svakom slucaju zivahan gradic i ok je provesti u njoj nekoliko dana. Smjestena je tocno u sredini meksicke karipske obale tako da je iz nje jako lako posjetiti neke zanimljivosti u okolici. Detalji s plaze u Playi del Carmen.   Oduvijek sam sanjala doci na tropsku obalu i kupati se u toplom tropskom moru i evo to sam sad i napravila. Ali moram iskreno priznati da stvarnost nije toliko savrsena kao sto razglednice i TV to prezentiraju. Plaze su stvarno lijepe, to ne mogu opovrgnuti, bijeli sitni pijesak, palme svuda, ali kao sto sam vec prije rekla: mene je Jadransko more razmazilo. Zelite li se kupati u cistom prozirnom moru, otidite jednom na Zlatni rat u Bolu. To je pravi raj. Bez pijeska. Pijesak je toliko naporan, ulazi ti u svaku poru na tijelu. Jeste li ikad pokusali namazati se mlijekom za suncanje dok ti je na dlanovima i na cijelom tijelu svuda zalijepljen pijesak? Nije to ugodan osjecaj, a pogotovo ako ti je koza izgorena, sto je kod nas bio vise nego slucaj. Jos jedan veliki nedostatak pijeska je da onemogucava moru da bude prozirno, a pogotovo u krajevima gdje je valovito. Pa, ovdje je stalno bilo valovito, i dok se zvuk zapljuskivanja valova cini jako romatican, prestane ti biti romanticno cim ides u more. U plicaku muljevito, neprozirno, od valova ne mozes normalno ni plivati. More je toplo tako da se mozes bez problema baciti u njega, ali te zapravo bas ne osvjezava. Ponekad je jednostavno pretoplo, mislim da mora biti minimalno 28 stupnjeva. Osim (ne)cistoce mora iznenadila me je tisina na plazi. Ja sam ocekivala ludu zabavu na plazi tijekom cijelog dana i noci, ali ne, cim padne mrak sve se zatvara, na plazi je mracina i to je to. Pa ljudi moji ovo su Karibi! Gdje su noci pune salsa muzike, plesanja na plazi i pijuckanja koktela? Ne znam, mozda je u visokoj sezoni drukcije, ali ja sam ocekivala nesto drugo. A valjda su moja ocekivanja bila bazirana na previse gledanja TV. Iako se mozda cini da se previse zalim, ima nesto sto me je ovdje odusevilo. Boje na nebu predvecer pri zalasku sunca. Sve nijanse ljubicaste i plave. Ma jednom rijecju savrseno, cinilo mi se kao da hodam usred neke umjetnicke slike. Mozda ovo zvuci glupo, ali nebo mi se ovdje cinilo tako blizu kao da bih ga rukom mogla dotaknuti ako otplivam malo dalje u dubinu. Vidjeli smo i jedno vjencanje na plazi. Navecer, s tim bojama na nebu, svi svatovi obuceni u bijelo ili druge svijetle boje, postavili im stolove sa svijecama na plazi. Iako ja definitivno nisam ljubiteljica vjencanja, ovo je izgledalo stvarno predivno. Pomislila sam u tom trenutku da bi nesto ovakvo meni odgovaralo, a ne obicno dosadno standardno vjencanje. Predvecerje.  Navecer se sva dogadanja sele na Petu aveniju. To je velika ulica zatvorena za promet koja se pruza cijelom duzinom Playe del Carmen paralelno s morem. Ovdje se nalaze na stotine kafica, restorana i svega ostalog sto ti srce zeli. Iako je Playa nevjerojatno turisticki nastrojena (zamislite: ovdje svi Meksikanci govore bar malo engleski!), ako se par ulica udaljis od mora, vidis da si jos uvijek u Meksiku. Vecina turista se ionako nikad ne udaljava toliko od mora. Velika je razlika izmedu stranaca koji se ovdje nalaze i onih koje smo na ostatku naseg puta susreli. Ono su bili pravi svjetski putnici u potrazi za pravom slikom zemlje u kojoj se nalaze, u potrazi za onim sto tu zemlju cini upravo onim sto jest. Ovo ovdje su turisti koji misle da se svijet nalazi izmedu zidova njihovih hotelskih naselja. Ja volim za sebe misliti da pripadam prvoj skupini. Tipicna suvenirnica.  Ducancic u kojem mozes kupiti sve moguce vrste i marke tekile.  |
Zbog svih tehnickih problema koje je blog.hr u zadnje vrijeme imao, nije mi uspjelo napisati i objaviti sve sto sam htjela. U meduvremenu je dosao zadnji dan ovog putovanja (snik, snik  ) i veceras letimo natrag u Amsterdam. Tamo stizemo po lokalnom vremenu sutra navecer. Imam jos dosta toga za napisati, ali to cu cini se morati napraviti doma. U svakom slucaju vas jos cekaju price sa zadnjih dana naseg putovanja koje smo proveli na meksickom poluotoku Yucatan. Usput, hvala svima koji moje postove citaju. I citamo se onda ponovo za koji dan. |
|
Jedini razlog zasto je zanimljivo posjetiti Flores je cinjenica da se nalazi 60-tak km udaljen od Tikala i da je Tikal odavde lako posjetiti. Za 5 eura kupis povratnu kartu za minibus koju onda tokom cijelog dana mozes koristiti. Minibusevi idu svakih sat vremena, pa sam mozes odluciti koliko tamo zelis ostati. Tikal je jedan od najznacajnijih starih gradova Maja. Nakon sto sam odlucila posjetiti Meksiko (upravo zato sto sam zeljela vidjeti rusevine starih civilizacija), otkrila sam da se u Gvatemali nalaze jedne od najpoznatijih rusevina. Upravo zbog ovoga sam i odlucila otici i do Gvatemale. Maje su zivjele na podrucju danasnjeg juznog Meksika, Gvatemale, Hondurasa, Belizea i El Salvadora. U svim ovim zemljama jos uvijek se mogu naci bezbrojni ostaci njihove civilizacije, cesto skriveni u dzungli i potpuno ili djelomicno pokriveni bujnom vegetacijom. Tako se i u dzunglama Gvatemale kriju mnogi drevni gradovi Maja, a od njih je najznacajniji Tikal. Nakon sto smo se nesto duze od sat vremena vozili u minibusu i pritom zgazili jednog psa (ovo je vec drugi put da je nase prijevozno sredstvo zgazilo psa, sto nije cudno jer je psima ovdje najdrazi hobi lijepo lezati nasred ceste ili se eventualno baciti pred jurece auto), stigli smo na ulaz u park. Ocekivali smo odmah blizu ulaza vidjeti neke gradevine, ali to ovdje nije bio slucaj. Hodali smo puteljkom kroz sumu, zapravo dzunglu okruzenom visokim isprepletenim stablima i stalno sam ocekivala da mi neka bestija skoci pred noge. Bart me je stalno pitao vidim li ista i moj je odgovor svaki put bio 'ne'. Nisam vidjela nista osim ogromnog zida stabala u svim smjerovima prema kojima sam gledala. Nakon sto smo vec prilicno dugo hodali, Bart je iznenada povikao da nesto vidi. Kad sam bolje pogledala, vidjela sam i ja obrise jedne gradevine kroz stabla. Tek kad smo se jos priblizili, vidjela sam koliko je piramida zapravo bila visoka. Templo I.  Templo II. S lijeve strane mozete vidjeti skale putem kojih smo se popeli.  Bio je to Templo 1 (Hram 1), visok 44 metra i jedan od 6 hramova koji se ovdje nalaze. Osim njih, ima jos mnogo drugih gradevina u piramidastom i drugim oblicima. Hramovi su najbolje ocuvani, a oni su upravo i najzanimljiviji. Templo I se skupa s Templo II nalazi na tzv. Velikom trgu i ovaj dio Tikala je potpuno rasciscen od dzungle. Moguce je popeti se na Templo II putem drvenih skala postavljenim sa strane piramide odakle ti se pruza pogled na Veliki trg. Popeli smo se i na Templo IV, najvisi od svih hramova (64,6 m) odakle mozes vidjeti da se na sve strane pruza dzungla, a tu i tamo ugledas vrh jednog hrama. U meduvremenu sam postala pravi specijalist u penjanju na piramide! Templo IV, najvisi od svih hramova. Okruzen je skelama jer je u dosta rusevnom stanju, ali ga sad trenutno pokusavaju renovirati.  Skale do vrha Templo IV.  Tikal je poseban zbog svojih gradevina, ali i zbog svog smjestaja usred dunzgle. Svaki put moras hodati kroz dzunglu i dobro se namuciti i naznojiti okruzen rojevima komaraca prije nego budes nagraden pogledom na jedan od hramova. To Tikalu daje neku misterioznost. Hodas i hodas i nemas pojma sto te iza slijedeceg ugla ceka i to je upravo ono sto otkrivanje Tikala cini jako uzbudljivim. Evo jedna zanimljivost. Ovo je tipican oltar Maja koji smo vec na mnogo mjesta vidjeli. Oni su ovakve oltare koristili kao zrtvenike. Majama je bilo potpuno normalno prinositi ljudske zrtve, a najznacajnije im je bilo izvaditi njihovo srce. Ovakvi oltari cesto imaju udubljenje za bolje otjecanje krvi.  Za vrijeme naseg posjeta Tikala imali smo dosta problema s kisom. Bili smo navikli da kisa u Gvatemali pocne padati tek popodne, ali ovdje je iznenada pocela vec u 11 sati. Bili smo uzasno razoracani i cak smo mislili vratiti se u Flores i slijedeci dan ponovo pokusati. Srecom da to nismo napravili, jer je slijedeci dan kisa padala gotovo cijeli dan pocevsi od 7 ujutro. Usprkos svemu, Tikal smo uspjeli u potpunosti vidjeti, jer kisa nije padala bez prestanka. Padala bi recimo 1 sat, a onda bi 1 sat bilo suho i tako je to islo cijeli dan. Vrucina je ovdje, usprkos kisi, bila nesnosna. Sve vrvi komarcima, u zivotu ih nisam vidjela toliko na jednom mjestu. Buduci da sam ja njihova omiljena meta (ako u rasponu 10 km ima samo jedan komarac, cak i tada ce on mene uspjeti naci i izgristi), slijedeci dan sam bila pokrivena njihovim ugrizima. Vec u Palenque-u sam imala problem s komarcima, ali to nije bilo nista u usporedbi s Tikalom. A cak sam koristila i sredstvo protiv komaraca i stalno se mazala, ali to mi nije puno pomoglo. Nadu oni ono jedno mjesto koje nisi dobro namazao ili te bodu cak i kroz odjecu. Izgrizli su me cak i po celu. I tako, od tog dana cijelo tijelo me svrbi da je to gotovo neizdrzivo. Ponekad nocu ne mogu dobro spavati zbog svog tog svraba. Pogled s Templo IV: dzungla i vrhovi piramida.  |
|
Nakon Antigue smo krenuli u dzungle Gvatemale. Put je bio dosta dug (9 h), pa smo odlucili ici luksuznim autobusom. Na kraju se ispostavilo da je ovaj autobus mozda bio luksuzan 70-tih godina kad je napravljen, ali sad je u prilicno trosnom stanju. Ipak, stolice su puno udobnije nego u obicnom autobusu i imas puno vise mjesta za noge. Bilo je malo ljudi pa smo se lijepo mogli rasiriti na dvije stolice i to je bilo skroz ok. Ono sto je bilo manje ok je klima u autobusu. Prvo je uopce nisu upalili, tako da je bilo vruce, a onda su je iznenada toliko raspalili da smo se svi smrzli. Vec smo navikli da vozaci u Meksiku i Gvatemali vole raspaliti klimu pa uvijek imamo duge hlace, jaketu i demper s nama, ali ovo nije bilo normalno. Ruke i noge mi se zaledile, sva cvokocem, a vanka je vjerojatno 30 stupnjeva! Nenormalno. Pa zar tim vozacima nije hladno? Pa i oni sjede u istom busu! U 6 ujutro smo stigli na odrediste, u gradic Santa Elena smjesten na jezeru Peten Itza u gvatemalskoj provinciji Peten. Santa Elena je mostom povezana s Floresom, malim otocicem u jezeru. Flores je zapravo nase odrediste, ali busevi idu samo do Sante Elene. Pitala sam se kako cemo prijeci most po noci, ali, kao i svaki put, to se pokazalo vrlo lakim. Na stanici nas je docekao kombi koji nas je odvezao do hotela u koji smo zeljeli ici (oni dobivaju proviziju za svakog gosta koji dovedu, zbog toga su tako usluzni). Prodao nam je i kartu za minibus za ekskurziju na koju smo kasnije tog istog dana isli. Pritom nas je pokusao opljackati, ali smo mi vec u vodicu procitali kolike su uobicajene cijene, pa je na kraju snizio cijenu. Uvijek trebas biti dobro pripremljen, inace te svuda peljese. Flores nije zanimljiv grad. Mali je i tamo nemas bas nesto zanimljivo za dozivjeti. Samo mu je lokacija dobra, podsjeca malo na Primosten. Nas hotel bio je bezveze, ali jeftin. Kreveti u svim hotelima do sada, bez obzira na cijenu, su bili stvarno dobri, ali krevet u ovome hotelu vec je odavno prosao svoje najbolje godine. Svuda se osjecaju federi, jedva mozes spavati na njemu. Jedino dobro u ovom hotelu bila je terasa s pogledom na jezero i sela prekoputa. Usput, nakon sto smo se s vlasnicom slozili oko sobe, ja sam iznenada u kutu pokraj plafona ugledala, pogodite sta? Gustera! Ovaj je bio drukciji od onoga u Palenque-u, neke ljigave svijetlosmede boje. Rekla sam vlasnici da se mi njega bojimo. Ona i vozac kombija, koji je jos uvijek tu bio, su nas blijedo pogledali i rekli nam da nam on nista ne moze. Da su zapravo korisni jer jedu kukce, a pogotovo komarce. Da ovakvih gustera ima svuda u Floresu i da uopce nije neobicno ako ti se u sobi nalaze. Kad su shvatili da se mi, usprkos svim ovih logicnim obrazlozenjima, gustera i dalje bojimo, vlasnica je predlozila ukloniti ga i to je odmah i napravila. Nakon toga, na svu srecu, nismo vise vidjeli nijednog gustera, ali smo bili dosta paranoicni. Svaki put kad sam usla u sobu ili u WC, prvo sam pogledala vidim li ista. Bilo je to naporno. U Floresu smo proveli dva jako kisovita dana. Prvi dan smo isli u Tikal (o tome vise slijedeci put), a drugi nismo radili nista, upravo zbog kise. Nije nam se dalo nigdje ici kad kisa pada kao iz kabla. Zato smo se ovaj dan odmarali, citali, visili na terasi u hotelu, u kaficima ili bili na Internetu. Ponekad nam ovakav opustajuci dan dobro dode jer nam nas nacin putovanja ne da bas puno prilike da se odmorimo. Nismo skoro nista slikali u Floresu. Bilo bi eventualno zanimljivo slikati ga iz pticje prespektive, ali u gradu nema nikakve vidilice ni nista tome slicno. Provincija Peten jako je ravna, nigdje planine (za razliku od ostalih dijelova Gvatemale u kojima smo bili), samo sume i dzungla. Evo bar jedne slike s terase naseg hotela: pogled na jezero Peten Itza.  |
|
U Gvatemali ima puno vulkana od kojih je nekoliko aktivnih. Jedan od njih je vulkan Pacaya. Nalazi se relativno blizu Antigue i Guatemale City i vrlo ga je lako posjetiti na organiziranoj ekskurziji. Jos nikad se nisam popela na vulkan, cak nisam ni pomislila to uraditi, ali kad sam cula da je iz Antigue moguce ici na ovakvu ekskurziju, to mi se ucinilo jako zanimljivim. Krenuli smo u 6 ujutro u maloj grupi: Bart i ja, jedna cura iz Njemacke i dva Spanjolca iz Barcelone. Prvo su nas kombijem odveli do jednog sela smjestenim na obroncima vulkana. Usput, iznenadilo me je da je nas vozac citao knjigu, a jos vise kad sam vidjela koju knjigu je citao – Dnevnik Anne Frank! U selu nas je cekao lokalni vodic koji nas je odmah obavijestio da u ovom trenutku nije moguce popeti se sve do kratera jer bi to bilo preopasno. Vulkan je naime u zadnje vrijeme preaktivan. Poceli smo se penjati. Prema vodicevim rijecima uspon ce trajati najduze 1 sat i 15 minuta. Na kraju je trajao jos i krace, nesto duze od jednog sata, ali to je definitivno bilo jedno od najvecih mucenja koje sam u zivotu dozivjela. Vec nakon 5 minuta ostala sam potpuno bez daha, a noge su me toliko zaboljele da sam ih jedva mogla micati. Bart i dva Spanjolca prakticki trce uzbrdo kao zecevi, a ja umirem. Srecom da je mala Njemica isto bila crknuta, pa nisam bila jedina jadnica bez ikakve kondicije. Imali smo dosta pauza i to me je spasilo, a i oslanjala sam se ponekad na Barta, inace bi se skljokala. U pocetku smo hodali kroz sumu, a onda smo dosli do visoravni pokrivenom travom. Hodali smo tu neko vrijeme dok je trava bivala sve rijeda. Uskoro smo mogli vidjeti samo crnu zemlju s tu i tamo ponekom travkom. Bilo je prohladno i kako je bilo jos rano ujutro, posvuda se vidjela jutarnja izmaglica. Vodic je hodao dosta ispred nas i u jednom trenutku se zaustavio na vrhu jednog brezuljka cekajuci nas. Mi se isto popeli na vrh brezuljka i iznenada nam pred ocima pukao pogled: svuda siva osusena lava okruzena maglom, a u pozadini se uzdize vrh vulkana. Ostali smo bez rijeci. Stali smo tu neko vrijeme, nigdje se nista ne cuje, samo fijukanje vjetra koji se iznenada uzdigao, nigdje nikoga (imali smo srecu biti prvi koji smo se to jutro popeli), stvarno nevjerojatan prizor. Osjecala sam se kao da sam u Lord of the Rings i to kad su vec dosli blizu Mordora. Pejzaz podno vulkana.  Pogled na vulkan.  Tada je vodic rekao da se mozemo spustiti i hodati malo po toj osusenoj lavi. Hodati po osusenoj lavi?!? To mi se cinilo poprilicno opasnim, ali ako vodic kaze da nije opasno, valjda ce sve biti ok. Kad smo tu poceli hodati, cujemo kako nam stalno nesto krcka ispod stopala, a najbolje od svega je da iznenada pocnes osjecati toplinu. I to sve vecu i vecu. Pod stopalima takoder osjecas sve vecu vrucinu i ja sam se stvarno uplasila da ce mi izgoriti patike. To se ponekad i dogodi, rekao nam je vodic, da ti se jedan dio djonova malo otopi. Nevjerojatno. Ipak smo i dalje nastavili slijediti vodica koji nam je pokazao jednu rupu. Rupa je bila jako mala, ali medu svim tim sivilom, vidis jasno crvenilo koje se iz rupe siri. Pa to je lava! Ne mogu opisati kako sam se u tom trenutku osjecala – kao da gledam u utrobu Zemlje. Ponovo sam ostala bez rijeci i stala sam tu kao zacarana. Vodic je rekao da nam ima jos toga za pokazati. Slijedili smo ga i onda smo iznenada ugledali ono zbog cega smo tu i dosli: velika pukotina u osusenoj lavi, a u njoj tece prava rijeka lave. Rijeka vruce crvene uzarene lave. Svi smo stali kao ukopani i zabuljili se u taj prizor ne vjerujuci svojim ocima. Nisam ocekivala lavu vidjeti ovako izbliza. Stojimo tu dok zapravo znas da ti ispod stopala tece lava. Vrucina je na tom mjestu bila skoro nepodnosljiva. I koliko god se cijele ove situacije bojim, osjecam se fenomenalno. Ovako nesto jos nikad nisam dozivjela. Iznenada mi je zao da ne mozemo ici sve do kratera. Gledamo prema gore, prema vrhu vulkana, i vidimo pukotinu na vrhu iz koje se siri dim. Tamo je krater. Zamisli da u njega mozes pogledati. Pa to bi tek bilo stvarno gledanje u utrobu Zemlje! Ako dobro pogledas, vidjet ces lavu u maloj pukotini.  Ovdje je lava vise nego vidljiva.  Iako nismo isli sve do kratera, ovo je iskustvo bilo jedinstveno i neponovljivo. Ne moze se usporediti s nicim sto sam do sada vidjela. Tu cjelokupnu scenu mozes dozivjeti samo na licu mjesta, nije dovoljna fotografija ili opis. Trebas upotrijebiti sva cula: gledati prizor ispred sebe, osjecati vrucinu na cijelom tijelu, a pogotovo na stopalima, slusati vulkan iz kojeg se neprestano cuju male eksplozije, a okolo svuda tisina. Da, ovo je definitivno bio jedan od najboljih dozivljaja u mom zivotu. |
|
Dolazak u Antiguu bio je mozda najgori trenutak na ovom cijelom putovanju. Stigli smo oko 7 navecer. Kisa pada kao iz kabla. Ulice u Antigui su napravljene na zanimljiv nacin da se ogromne lokvetine vode skupljaju tocno na sredini sto prelazak ulice suhih nogu cini nemogucim. Po ovakvom vremenu smo isli traziti hotel. Nasli smo jedan bezvezan, ali nam se po kisi nije dalo traziti drugi. Tek kasnije smo shvatili da soba cak nema ni prozor! Kad smo se smjestili, otisli smo malo do grada. Kisa jos uvijek pada, ulicna rasvjeta losa, nigdje nema ni pasa. Na glavnom trgu tragican prizor. Mracno, mokro, blatnjavo, dvoje djece beskucnika pripremaju svoj krevet za tu noc, jos nekoliko beskucnika tumara okolo. Patike mi skroz promocile, kosa mi mokra, osjecam se bijedno. U tom trenutku sam skoro dobila zivcani napadaj. Bartov najdrazi komentar u ovakvim trenutcima je: "Pa ti stvarno mrzis putovati!" To definitivno nije istina, ali ponekad nista ne ide onako kako zelis, osjecas se fizicki lose ili si dozivio par neugodnih iskustava i tada sam sebe zapitas zasto sebi to sve radis. Zasto sebe mucis na ovakav nacin. Ali to uvijek traje kratko i prije nego se snades, ponovo se dogodi nesto zbog cega shvatis zasto zapravo volis putovati. Ali treba biti realan i znati da putovanja nisu samo med i mlijeko i da i putovanja, kao i zivot opcenito, imaju svoje 'ups and downs'. Detalj s glavnog trga u Antigui.  Slijedece jutro smo otisli pogledati grad. Odmah nam je upalo u oci da je Antigua jako oronula i da po cijelom gradu ima dosta rusevina crkava, samostana i slicnih gradevina. Nakon sto smo malo proucili povijest grada, sve nam je bilo jasnije. Antigua je u proslosti bila glavni grad Gvatemale, ali ju je 1773. zadesio ogroman potres. Grad je bio toliko unisten da je odluceno napustiti ga i osnovati novi glavni grad koji je to jos i danas: Ciudad de Guatemala ilitiga Guatemala City. Mnogi ljudi su medutim odbili otici iz grada i Antigua nije nikad u potpunosti napustena. S vremenom se sve vise ljudi ponovo doselilo u grad, ali nikad nije bilo dovoljno novaca za obnovu. Zbog toga jos uvijek svugdje ima toliko rusevina. Antigua je sad pod zastitom Unesca i malo po malo se grad pokusava obnoviti uz ocuvanje svih njegovih kolonijalnih bogatstava. Jedne od mnogih rusevina.  Napusteni samostan casni klarisa.  Antigua je danas popularan centar za ucenje spanjolskog jezika zbog cega ima puno stranaca u gradu. A zbog toga ima puno dobrih i svestranih kafica i restorana, knjizara s engleskim knjigama, a mozda najvaznije od svega: ovdje te skoro nitko ne salijece sa svojim prodajnim proizvodima i to je nakon nekoliko zadnjih dana provedenih medu nametljivim indijanskim stanovnistvom pravo olaksanje. Pomalo prihvacamo lose vrijeme u Gvatemali: vec unaprijed znas da ce popodne padati kisa. Ono sto me smeta je da u vodicima to nije dovoljno naglaseno. Ako vodicima vjerujes, mislis da ce mozda padati kisa, a mozda i nece, a ako pada, padat ce samo sat ili dva, ali to nije tako. U Antigui kisa jos vise pada nego na jezeru Atitlan, svaki dan SATIMA pada kisa. Zato bih svakome preporucila nikad ne ici negdje za vrijeme kisne sezone, niti na pocetku niti na kraju kisne sezone, nego istraziti kad je tocno suho razdoblje i onda ici. Kisa ti moze dosta pokvariti planove, a da ne govorim o raspolozenju. Kisa ovdje pada popodne, pa sve sto zelimo pogledati radimo ujutro. Tipicna scena u Antigui kad pada kisa.  Iz Antigue smo posjetili i Guatemalu City, ali samo na kratko. Culi smo da se u ovom gradu nema nista posebno za vidjeti, ali da ubijemo dosadno kisno popodne i s obzirom da je Guatemala City samo 1 h udaljena od Antigue, odlucili smo posjetiti Arheoloski muzej nadajuci se da ce biti slican onome u Meksiko City-u. Muzej nazalost nije bio nista posebno, jako je mali i ne moze se usporediti sa svojim meksickim konkurentom. Izlet se ipak isplatio, ako zbog nicega drugoga, onda zbog voznje u tipicnom gvatemalskom busu popularno zvanim 'chicken bus'. Ove buseve smo vec vidjeli kroz cijelu zemlju. To su stari skolski busevi koje su Amerikanci prije tko zna koliko godina odbacili, a Gvatemalci ih jos uvijek naveliko koriste. Voznja je bila zanimljiva. Iskljucivo lokalno stanovnistvo, nemas nista prostora za noge (sto nije cudno buduci da su skolarci obicno puno manji od nas), bus se drnda na sve strane, a dobili smo i priliku kupiti 'cudesno ravnalo' - moze se koristiti kao i svako drugo ravnalo, ali ga jednim cudesnim pokretom mozes pretvoriti u narukvicu. Prodaja ovakvih tricarija u sredstvima javnog prijevoza uvijek me odusevi, a jos vise da postoje ljudi koji to stvarno i kupe. Gvatemalski chicken bus.  Iz Antigue smo isli na jednu ekskurziju zbog koje smo ovamo zapravo i dosli, ali o tome vise slijedeci put. |
|
Iz Panajachela smo isli na eskurziju u Chichicastenango, ili kako ga Gvatemalci skraceno zovu Chichi. To je malo selo oko sat voznje od jezera Atitlan, a najpoznatije je po pazaru koji se odrzava dva puta tjedno, cetvrtkom i nedjeljom. Slucajnost je htjela da se bas u nedjelju nademo u ovim krajevima, pa iako nismo bas neki ljubitelji pazara, odlucili smo pogledati sto je to tamo toliko posebno. Detalj s pazara.  Imali smo sto i vidjeti. Pazar je ogroman, a na njemu se prodaje sve sto mozes zamisliti, od prehrambenih proizvoda do suvenira za turiste. Guzva je neopisiva, a svi stekati se nalaze nabacani jedan pored drugoga, da jedva imas prostora za hodanje. Osim toga se pokazalo da majansko stanovnistvo Gvatemale bas i nije najpristojnije. Svi se guraju, laktare, usred gomile nose svakakve kosare bilo na glavi ili na ledima i nikome ne pada napamet reci "pardon". Uz to je sve blatnjavo i prljavo, a ipak se usred pazara nalazi par stekata gdje se hrana kuha i jede na licu mjesta. Ne bi mi palo na pamet tamo jesti! Svuda mozes kupiti voce, najvise ga vole izrezati i tako voce tu stoji i ceka muhe koje se brzinom munje skupljaju, pa se ponekad na jednoj feti npr. dinje nalazi po 20--tak muha. Gvatemalci se oko toga ne uzrujavaju i kupuju to voce kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Comedor (tradicionalni srednjoamericki restoran) usred pazara.  Pazar se cini klaustrofobican, iako je na otvorenom i ja moram ponekad ici na malo sire ulicice gdje se normalnije moze disati da dodem sebi. U nekim trenutcima mi je stvarno dosta i ne mogu doci sebi koliko je ovo sve necivilizirano. Bez obzira na kojem se dijelu pazara nalazis, ti si kao turist laka meta i konstantno te svi salijecu: zene koje zele prodati svoje stolnjake, djeca koja te pitaju hoces li im kupiti slatkise ili coca colu, stare krezube bakice koje prose. U pocetku si pristojan i stalno govoris: "no, gracias", ali u jednom trenutku to vise ne mozes podnijeti. Osjecas se kao da te muhe napadaju i najradije bi sve te ljude ispleskao. Posjetili smo i crkvu u Chichi-u. Cim joj se priblizis, ceka te jedinstven prizor. Na skalama ispred crkve se prodaje cvijece i druge stvari. Neki covjek zapalio vatru podno skala, nemam pojma zasto ni sto radi. Pred ulazom u crkvu nekoliko ljudi mase sa zdjelicama iz kojih se siri miris tamjana i dim. Kad udes u crkvu, prvo dobijes napadaj gusenja od ogromne kolicine tamjana koja se tu koristi, a na sve strane uzdize se dim. Na obje strane crkve nalaze se brojni kipovi katolickih svetaca, a usred crkve vidis nekakvu majansku lutku, sto li, ispod koje su nabacali borove iglice i latice cvijeca. Ljudi su ovdje takoder pripadnici mijesane katolicko-majanske religije kao i na jezeru Atitlan. Ukratko, kad sve ovo vidis, ne znas vise ni gdje si ni sto se s tobom dogada. Cini ti se kao da si se vratio u proslost i kao da se u crkvi vrse nekakvi obredi crne magije ili nesto slicno. Ulaz u crkvu.  Groblje u Chichi-u je takoder zanimljivo. Vec sam prije bila na grobljima gdje su grobnice velike kao kuce, ali ovo je prvi put da vidim grobnice obojane zivim bojama. Cini se da se ljudi ovdje ne boje smrti. Veselo groblje u Chichi-u.  Isli smo rucati u jedan kafic koji se cinio donekle normalan. Ali cak i dok jedes stalno te napadaju sa svih strana, pogotovo mala djeca koja ti stalno zele prodati nekakve lutkice. Dok smo jeli, pisali smo nas daljnji putni plan na komad papira. Jedna mala curica je dosla do nas i cinila se fascinirana nasom kemijskom olovkom. Pitala nas je moze li ona nesto za nas nacrtati. Dali smo joj komad papira, a nakon toga joj se pridruzio jedan djecacic i oboje su kao zacarani poceli nesto crtati. Pitala sam ih znaju li napisati svoje ime. Mali, koji je bio malo stariji, je uspio napisati svoje ime, ali mala je imala puno problema sa svojim imenom, a zvala se Olga. Posebno slovo 'g' joj je zadavalo probleme. Tko bi rekao da djeca ovdje imaju takva imena. Mali se zvao Sipiano. Iznenadilo me je s koliko zadovoljstva su njih dvoje isli crtati, kao da rade nesto posebno. Za djecu u nasim zemljama to je potpuno normalno, ali za njih nije. Oni nemaju vremena za crtati, jer moraju prodavati pitaj boga kakve tricarije ne bi li zaradili par kuna za svoju obitelj. Totalno tragicno. Prije nego smo otisli, dali smo im oboje po jednu kemijsku. Slijedeci put kad idem u neku nerazvijenu zemlju, definitivno cu kupiti sarene bojice i papire u bojama i podijeliti ih djeci koju na putu susretnemo. Mogu zamisliti koliko bi ih to odusevilo, kad ih jedna obicna plava kemijska moze toliko ocarati. Ana i Sipiano.  Iako je Chichi u nekim momentima bio jako naporan, ovaj izlet je sa socioloskog stajalista bio vise nego zanimljiv. Vidjeti kako ovi ljudi zive, sto ova djeca rade, kakve religijske rituale oni imaju.... Mozda je za nas to sve neprihvatljivo i necivilizirano, ali je definitivno vrijedno za iskusiti. |
|
Kad smo se pripremali za ovaj put, mislila sam da ce biti tesko doci iz Meksika u Gvatemalu. Nema direktnih buseva pa sam se pitala kako cemo se onda snaci. Na kraju se sve ispostavilo jako jednostavno. Cim smo dosli u San Cristobal, vidjeli smo svuda oglase za shuttle-ove (citaj: minibuseve) za razlicita mjesta u Gvatemali, pa tako i za mjesto u koje smo mi zeljeli ici. U jednoj od milijun putnickih agencija, rezervirali smo jedan od tih shuttleva. Slijedece jutro tocno u 7 h cekamo mi minibus, kad se pojavi netko s autom i kaze nam da idemo autom jer nas ide samo cetvero. To nam se nije bas svidjelo jer 4 ljudi u autu + vozac je poprilicno puno, nemas mjesta za noge, ne mozes se prakticki ni pomaknuti, itd. Ali sto se moze. Ovo je Centralna Amerika, ne mozes previse toga ocekivati. Drugo dvoje ljudi je zapravo bilo troje jer je to bio bracni par s djetetom. Nizozemci. Njih smo vec prije u nekom busu bili sreli. Nije mi jasno da se njima da putovati s malim djetetom. Mala ima mozda godinu i po, jedva moze hodati, jos nosi pelene i ne govori. I oni tako nju svuda vucaju po npr. ogromnoj vrucini u Palenque-u, kroz prljavstinu, iz jednog busa u drugi. Meni to nikad ne bi palo na pamet. Ona se poslije nicega nece sjecati, a samo se maltretiras i maltretiras nju. Dok smo se vozili vidjeli smo u daljini sve vece planine i znali smo da je to Gvatemala. Obuzelo nas je neko uzbudenje koje nas uvijek uhvati kad idemo u novu zemlju. Na granici je moj hrvatski pasos izazvao par osmijeha. Mislim da se ne dogodi toliko cesto da jedan Hrvat tu prijede granicu. Nakon granicnih formalnosti vozac nas je obavijestio da je njegov dio posla gotov i da dalje idemo minibusom. To nam nitko nije rekao unaprijed. Tipicno. Minibus smo jos nekoliko trenutaka trebali cekati. Nekoliko minuta se pretvorilo u vise od 1 sat. Vrucina je bila nesnosna, a uz to smo trebali cekati negdje na nekakvoj trznici. Ogromna guzva, stalno te dolaze pitati zelis li promijeniti novce, jednom rijecju: totalno necivilizirano. Strpljenje nije moja najjaca strana pa sam se samo tako izivcirala. Mislim da se trebam nauciti biti malcice strpljivija ako zelim jos vise putovati. Dobro znam da su ovakvi trenuci tipicni za putovanje u jednu manje razvijenu zemlju, ali ipak se svaki put izivciram. Krajolik do naseg prvog odredista u Gvatemali, gradica Panajachel (citaj Panahacel) je bio impresivan. Na sve strane se uzdizu planine, a cesto puta ti se pred ocima pruzi nevjerojatan pogled. U Panajachelu smo otisli u isti hotel kao i nasi suputnici Nizozemci. Hotel je bio super. Sobe su rasporedene u kucicama oko vrta s tropskim raslinjem. Ovdje smo proveli dvije super noci. Moj hrvatski pasos je i u hotelu izazvao divljenje. Sve ove godine otkad imaju hotel jos nikad nisu imali nijednog gosta iz Hrvatske! Bili su stvarno odusevljeni sa mnom. Panajachel je mali gradic smjesten na jezeru Atitlan, po mnogima jednom od najljepsih jezera na svijetu. Jezero je okruzeno s 3 vulkana i mnogobrojnim planinama. 60-tih i 70-tih godina ovo je bilo jedno od omiljenih prebivalista hipija. Oni su vjerovali da se u jezeru nalaze posebna energetska polja. Necu ulaziti u to da li je to istina ili ne, ali hipijevski duh se ovdje jos osjeca. Mase ljudi s dreadlocksima i tipicnoj hipijevskoj odjeci hodaju ulicama. Dosta hipija su ovdje ostali zivjeti i otvorili su restorane i hotele. Zbog toga se ovdje s jedne strane osjeca internacionalna atmosfera, kao da nisi u Gvatemali. S druge strane vidis jako dobro da si u Gvatemali zbog ogromnog broja ljudi u tradicionalnoj nosnji koji ti neprestano probaju prodati svoje proizvode. Velika vecina stanovnistva na jezeru Atitlan je direktan potomak Maja. Usprkos suzivotu sa Zapadnjacima koji su se ovdje za stalno nastanili, sacuvali su svoje obicaje i identitet.   Ovu stranu Gvatemale najbolje smo mogli vidjeti kad smo isli na eskurziju po jezeru. Prilikom ove ekskurzije posjetili smo tri sela smjestena na razlicitim dijelovima jezera. Ovo se na kraju pokazalo malo previse i bas smo se iscrpili. Mslim da je bilo dovoljno posjetiti jedno ili eventualno dva sela, ali dobro, nismo to mogli znati unaprijed. Najzanimljivo selo je bilo Santiago de Atitlan. Stanovnici ovog sela su katolici, ali istovremeno prakticiraju svoju majansku religiju. Kad udes u crkvu, vidis kipove raznih svetaca obucenih u razlicitu odjecu. Cak je i Isus na krizu pokriven svakakvim odjevnim predmetima kao npr. rozim ogrtacem i crvenim salom! Ne znam koja je poanta toga, ali meni je bilo smijesno. Izgledalo je kao nekakva parodija na Katolicku crkvu. Dosta ljudi u ovom selu je ubijeno, cisto zbog njihovog majanskog porijekla. Cak i jedan americki svecenik koji je ovdje dosta godina sluzio je ubijen zbog toga sto je postivao obicaje lokalnog stanovnista. On je danas pokopan u svom rodnom gradu u Americi, ali srce mu je pokopano u crkvi u Santiagu de Atitlan. Prilicno bizarno, ali na neki nacin ipak impresivno.  Jedino sto je nas boravak u Panajachelu donekle pokvarilo je kisa koja je svako popodne padala. Popodneva smo zato proveli u vrtu naseg hotela citajuci i pijuckajuci stagod. To u biti ni nije bilo tako lose. Najlosije od svega je da je zbog kise cesto lebdjela magla oko jezera zbog cega vulkani nisu bili bas vidljivi. Steta.   |
San Cristobal.  Patio naseg super hotela.  Kanjon Sumidero.   |
|
Nase slijedece odrediste bio je San Cristobal de las Casas, mali gradic u brdima meksicke provincije Chiapas. Udaljen je od Palenque-a samo 200-tinjak kilometara, ali ipak nam je trebalo skoro 5 h da do njega stignemo. Nigdje autoceste, puno okuka, svuda lezeci policajci. Uz to smo imali dva vozaca ludaka kojima je najomiljenije bilo pretjecati ogromne kamione usred okuke gdje nista ne mozes vidjeti. Nekoliko puta sam se stvarno uplasila da cemo pasti u provaliju ili se zabiti u nadolazeci kamion. Pravo je cudo da smo uspjeli stici u jednom komadu. Cim smo izasli iz autobusa okruzila nas je hrpa ljudi nudeci nam sobe u hotelima. Ovo je zapravo bio prvi put da nam se to dogodilo otkad smo u Meksiku i mogu vam reci da ima to svoje prednosti. Svi se prakticki tuku da uzmes njegovu sobu, a ti kao pravi kralj mozes birati sto zelis. Nakon svog jada i bijede u Palenque-u htjeli smo ovaj put imati malo bolju sobu. To nam je na kraju i uspjelo. Hotel je super izgledao, a i soba je bila dobra, sve besprijekorno cisto, uredno, lijepo namjesteno i ugodno. Imali su i praonicu pa su nam lijepo za nekoliko eura oprali i osusili robu. Imali smo samo jedan mali incident: zenska na recepciji mi je pokusala ukrasti 50 pesosa. U prvi mah nisam nista skuzila, otisla sam u sobu i tek kasnije mi je sinulo da mi je vratila premalo novaca. Otisla sam na recepciju pozaliti se i uz puno racunanja na digitron (je, je, stvarno je tesko izracunati koliko je 500 minus 425) dobila sam svoj novac. Primjecujem da se sve vise usudim zaliti se ako je to potrebno. Ako te ljudi pokusavaju opljackati, pa zasto bi se ti onda sramio nesto o tome reci? Oni su ti koji se trebaju sramiti. San Cristobal je lijepi mali gradic sa sarenim kucama i crvenim krovovima. Osjeca se neki planinski ugodaj, pa me je zbog toga bas podsjetio na neke gradove u Peruu. Grad je dosta civiliziran (pogotovo za razliku od Palenque-a), imas vise izbora sto se tice hrane (da ne moras stalno jesti tortilje u svim oblicima i velicinama), uredan je i cist. Ali ima i jedna negativna strana koja se primjecuje vise nego u ostalim dijelovima Meksika u kojima smo do sada bili: ljudi su nametljivi. I to ne svi ljudi, nego pripadnici indijanskih naroda. Kad god hodas ulicom, zaskoci te netko u tradicionalnoj odjeci pokusavajuci ti prodati svakakve gluparije, a obicno nekakve tekstilne proizvode. Ono sto je najgore je da ne prihvacaju "ne" kao odgovor, nego te pola sata moljakaju da ipak nesto kupis. Jednu vecer mi je jedna krezuba bakica pokusala prodati nekakav stolnjak, sto li, koji je prvo kostao 140 pesosa. Kad je vidjela da smo nezainteresirani, pocela je snizavati cijenu i dosla do 110. Nama je to sve bilo prenaporno pa smo otisli na drugu stranu trga. Iznenada iza sebe cujem "90" pa "80" i mislim se sto je to sad, kad skuzim da to bakica iza nas trci i jos uvijek snizava cijenu svog stolnjaka. Ovi ljudi jednostavno ne razumiju da mi ne zelimo njihov glupi stolnjak. Ili jedan covjek koji nam je minimalno 10 puta u 1 dan pokusao prodati kabanice. Pa on ima svakakve boje, pa ovo, pa ono. Stvarno prenaporno. Govoreci o kabanicama.... U San Cristobalu smo po prvi put primjetili da smo u Meksiko dosli u kisnoj sezoni: oba dana koja smo bili tamo padala je kisa. Obicno bi pocela popodne oko 5-6 sati i onda padala neko vrijeme. Posebno je drugi dan bio kisovit, kisa je padala cijelu vecer. Srecom da je vecinu dana bilo suho, pa smo imali dovoljno vremena razgledati sve sto smo htjeli. Iz San Cristobala smo isli na eskurziju u kanjon Sumidero - kanjon rijeke Grijalve. Dobro nas je propuhalo, a i izgorili smo, ali bilo je zanimljivo. Kanjon je na nekim mjestima i do 1000 m visok. Obicno u rijeci ima dosta krokodila, ali zbog visokog vodostaja tesko ih je vidjeti (tako nam je rekao vodic). Uspjeli smo vidjeti dosta malih krokodilcica od kojih su neki bili dugi samo nekoliko centimetara, ali steta da nismo vidjeli nijednog velikog. Iako bi ja vjerojatno umrla od straha da se to stvarno i dogodilo. San Cristobal je za sada nase posljednje odrediste u Meksiku. Oko tjedan dana cemo provesti u Guatemali da bi nakon toga nase putovanje zavrsili na najjuznijem dijelu Meksika - poluotoku Yucatanu. Slike iz San Cristobala jos slijede. |
|
Drugi dan u Palenque-u je srecom bio mali svjeziji. Ujutro je bilo totalno oblacno, vec sam mislila da ce nas zadesiti ogromna tropska oluja, ali na kraju je ipak ostalo potpuno suho. Ovaj dan smo iskoristili za eskurziju u okolici grada. S grupom u kojoj je bilo ljudi razlicitih nacionalnosti (Francuza, Nizozemaca, Izraelaca i Spanjolaca) posjetili smo tri razlicita mjesta. Prvo smo isli na slap Misol-Ha koji se strmoglavljuje s 25 metara visine. Slapu je nazalost nedostajalo vode (ovo je tek pocetak kisne sezone), ali i ovako je izgledao impresivno, pogotovo zbog dzungle u kojoj se nalazi. Najljepse je bilo da smo mogli hodati iza slapa. Slap Misol-Ha.  Nakon toga smo isli na jezero Agua Clara. Iako ime upucuje da bi voda tu trebala biti potpuno bistra (agua clara=bistra voda), to definitivno nije bio slucaj. Voda nije mogla biti mutnija nego sto je bila. Iznad jezera se nalazio viseci most i ja se, kao prava kukavica, nisam usudila preko njega hodati. Pokusala sam, ali ipak nisam mogla. Nisam se bojala visine, ali most se nevjerojatno ljuljao i na nekim mjestima su bile rupe i to je za mene bilo previse. Bart ga je presao, kao uostalom i svi ostali ljudi. Ma ja volim biti posebna  Most preko kojeg se nisam usudila hodati.  Trece i posljednje, a ujedno i najzanimljivije odrediste ovog dana bili su slapovi Agua Azul. Ovdje cemo se moci kupati, tako su nam rekli i svi su ponijeli kupaci. Kad smo dosli tamo, uvjerila sam se da Meksikanci stvarno ne znaju dati ime odredenim mjestima. Agua Azul znaci "plava voda" i pitam se odakle im takvo ime, s obzirom da je boja slapova daleko od plave. Ona je naime smeda i meni se onda cini logicnim dati ime Agua Marron (=smeda voda). Nema sanse da se ja kupam u nekakvoj smedoj, muljavoj, blatnjavoj, prljavoj vodi. Jadransko more me je previse razmazilo i jako sam izbirljiva sto se tice mjesta kupanja. Vecina je dijelila moje misljenje, ali ipak je bilo ljudi koji su se na kraju dana tu i okupali. Ocito je da se oni nikad nisu okupali u Jadranskom moru. Usprkos boji slapovi su bili stvarno impresivni. Sto se vise penjes, to slapovi postaju zesci. Pri vrhu se nalazi vidilica s kojeg se pruza savrsen pogled na slapove i okolnu dzunglu. Slapovi Agua Azul.   U ovom podrucju Meksika zivi jos uvijek puno cistokrvnih Indijanaca. Tako smo vidjeli dosta djece koja su medusobno pricala na nekom drugom jeziku, a ne spanjolskom. To smo bili uocili vec na rusevinama. Oni su ocuvali svoj tradicionalni nacin zivota. Zive vise-manje u dzungli, mnogi hodaju bosi, nose tradicionalnu odjecu. Najcesci proizvod koji prodaju su banane, i to ne obicne, nego male banane. Njih smo probali u Peruu i bile su ljigave. Dok ih jedes, dobijes neki odvratni osjecaj u zubima. Ali cak da smo te banane zeljeli najvise na svijetu, nije bilo moguce kupiti ih od svakoga tko nam ih je ponudio, inace bi kupili 100 kila! Nevjerojatno je da svi prodaju isto, zasto ne pokusaju jos s nekim drugim vocem ili bilo cim drugim? Fascinantno je vidjeti male curice koje hodaju s kosarom punom banana na glavi ne pridrzavajuci je rukom. Ponekad se zaustave i popricaju s nekim, a kosara i dalje stoji na glavi i ne pomice se. Nepojmljivo mi je kako im to uspijeva. Valjda to rade vec od malena pa su tehniku dobro savladale. U jednom trenutku nas je okruzilo nekoliko djece koja su nas pitala imamo li karamele ili bonbone ili neki drugi mali pokloncic za njih. Bilo mi je zao sto pri ruci nisam imala nista sto bih im mogla dati, ali s druge strane je ovakva situacija stvarno tragicna. Ova djeca su se naucila dobiti ponekad nesto od turista i to je skroz ok, ali oni sad sami napadaju turiste trazeci da im daju nesto. Oni prakticki vec sad prose, a sto ce biti tek kasnije kad odrastu? Ova djeca ne pricaju s tobom zato sto im je to zanimljivo ili da ubiju vrijeme, nego zato sto se nadaju dobiti nesto od tebe, novac ili neki slatkis, ili da ces bar kupiti nekoliko banana od njih. Meni je to pretragicno, ali u neku ruku to ipak shvacam jer oni nemaju nista. Popricala sam malo s jednom curicom jer me je zanimalo idu li ova djeca uopce u skolu. Rekla mi je da imaju skolu u selu i da zna citati i pisati. Pokazala mi je gdje joj je kuca i rekla da ima jos 5 sestara. Nadam se da je govorila istinu i da ova djeca bar uce citati i pisati. Stvarno se nadam. Usput, dok je sa mnom pricala na glavi joj je stalno stajala kosara s bananama. Nevjerojatno. Nas boravak u Palenque-u je definitivno bio zivopisan i ostavio je u svakom pogledu dubok dojam na mene. Zadnje jutro prije nego smo krenuli dalje, imali smo priliku pozdraviti se s nasim dobrim prijateljem gusterom. Jos smo lezali u krevetu kad ja ugledam nesto ispod vrata WC-a i shvatim da je to guster koji malo po malo ulazi u nasu sobu. Odmah skocim s kreveta, Bart u pocetku ne vidi nista, ali guster se onda potpuno izvuce ispod vrata. Mislim da je malo veci od nase prosjecne gusterice i crne je boje. Ja sam se totalno uspanicila i vec sam zamisljala kako ce guster trcati po cijeloj sobi i po nasim stvarima. Ipak se nisam usudila nista napraviti nego sam samo stajala pored vrata od sobe spremna pobjeci ako bude potrebno. Tada se Bart iznenada ohrabrio, uzeo kantu za smece i pomocu nje otjerao gustera ponovo u WC. I tako smo se zahvaljujuci Bartu mogli u miru spakirati i napustiti ovaj hotel koji cemo sigurno jos dugo pamtiti. |
|
Nas boravak u Palenque-u (citaj: Palenke) najbolje mogu opisati kao bizaran. Sve je pocelo jos u autobusu. Put od Oaxace do Palenque-a je dug, trebao je trajati 14 h, na kraju je trajao 15 i po. Upravo zbog duzine odlucili smo ici nocnim busom, tako stedimo novac za jednu noc u hotelu, a i ne gubimo bezveze cijeli dan. Nije cudo sto voznja toliko dugo traje, buduci da nema autoceste, a na putu su na svakom mjestu gdje ima bar jedna kuca postavljeni lezeci policajci koji voznju jos vise usporavaju. U autobusu je pored nas sjedio jedan stari koji mi je stalno nesto govorio na spanjolskom, a ja ga ama bas nista nisam razumjela. Moj spanjolski cini se jos nije toliko napredan da razumijem frfljanje meksickih starcica. Ipak, bilo je simpa od njega da mi je svaki put kad sam kihnula rekao "nazdravlje". I tako se mi vozimo kad iznenada usred noci, svi ljudi vise-manje spavaju, pocne autobus jako kociti, a onda se zacuje glasni udarac i nakon toga se zaustavimo. Svi se prenuli, gledaju oko sebe, nikome nista nije jasno. Vozac izlazi nekoliko puta vanka i gleda oko autobusa, ali nama nista ne govori. Nakon toga je nastavio voznju kao da se nista nije dogodilo. Mi umiremo od znatizelje, ali ostali putnici (svi su bili Meksikanci) lijepo ponovo otisli spavati. Iznenaduju me Meksikanci. Ja sam ocekivala da su to temperamentni ljudi koji se oko svake sitnice izivciraju i pocnu se derati, ali do sada se upravo suprotno pokazalo istinitim. Jako su mirni, strpljivi, dosta indiferentni, u miru cekaju svoj red i nitko se oko nicega ne uzbuduje. To stvarno nisam ocekivala. Srecom smo na kraju saznali sto se dogodilo. Prilikom slijedece pauze stojim ispred busa, kad dode do mene vozac i pita me jesam li primjetila taj udarac. Naravno da jesam, pa to bi cak i mrtvi primjetili! Tada mi je on rekao da je to bio magarac. Zgazili su jadnog magarca! Bas me uhvatila neka tuga kad sam to cula. U 8.30 ujutro stigli smo u Palenque. To je jedan kaotican gradic u kojem se u svakoj kuci nalazi restoran, hotel, ducan ili Internet cafe. U njemu se nema nista za vidjeti, ni nista posebno za raditi. Razlog zasto mnogo turista ovdje dolazi su rusevine piramida Maja koje se nalaze u blizini i po kojima je gradic i dobio ime. U biti mislim da ovaj grad sagraden jer su ljudi shvatili da na rusevinama mogu zaraditi novce i onda su na tom mjestu nabacali sto vise zgrada koje su turistima potrebne. Palenque su jedne od najpoznatijih majanskih rusevina. Nakon sto smo pronasli hotel, odmah smo se zaputili na rusevine. Cim smo se iskrcali iz autobusa, primjetili smo da je jako vruce, a svakom sekundom je postajalo sve vrucije. Razlog tome je sto je Palenque smjesten u dzunglovitom krajoliku s vise-manje tropskom klimom. Rusevine su bile prekrasne, ali zbog vrucine nisam mogla u njima uzivati koliko sam htjela. U zivotu nisam osjetila takvu vrucinu, takvu vlagu u zraku. Svaki korak koji sam napravila izazivao je potoke znoja na mom citavom tijelu. Nekoliko puta sam stvarno mislila da cu se onesvijestiti. Ja cesto kazem da je cak i najveca vrucina bolja od hladnoce, ali sad znam bolje. Postoji vrucina koja je nepodnosljiva, kad ne mozes i ne zelis nista raditi, nego samo pronaci prvu prostoriju s klimom i tamo provesti cijeli dan. U Palenque-u je i nocu vruce. Kad smo navecer otisli u hotel, otkrili smo da je nasa soba jedna velika parna kupelj. Iako je cijeli dan bio upaljen ventilator i prozori su bili otvoreni, to nije nista pomoglo. Zakljucili smo da ce u toj sobi biti nemoguce spavati, pa sam otisla na recepciju i pitala bi li mogli dobiti drugu sobu. Uz malo gundanja gazdarica je na to pristala i tako smo dobili sobu koja je bila znatno svjezija. Kasnije se ispostavilo da u ovoj sobi nismo imali vlastiti tus, dok smo u staroj sobi to imali, ali to nam nije bilo toliko vazno. U tom trenutku nam je bilo najvaznije dobro se naspavati, nakon sto smo cijelu noc prije proveli u autobusu. Vlastiti WC smo imali. I tako ja odem u WC i dok sam trazila gdje se pali svjetlo, iznenada mi pogled padne na drzac za sapun. Ugledam tamo nesto i skuzim da je to guster. Odmah sam istrcala iz WC-a i rekla Bartu sto sam vidjela. On sam ide gledati i isto istrci iz WC-a. I sto da kazem... Mi smo kukavice. Mi se bojimo svih bestija, velikih i malih. I iako smo svjesni da nam jedan guster nista ne moze, mi ga se bojimo. Od tog trenutka je WC bio pod opsadom gustera. Isli smo u zajednicki WC, a u nas vlastiti se nismo usudili ni nogom krociti. Gazdaricu se nismo usudili pitati da ga makne, jer nas je bilo sram. Noc je bila dosta naporna jer sam stalno imala osjecaj da mi nesto gmize po tijelu. Slijedece jutro odlucimo ponovo pogledati u WC nadajuci se da je guster u meduvremenu otisao. Bart pogleda i kaze da ga vise ne vidi. Onda udem ja i vidim ga kako se lijepo rasirio na podu u kutu. Ponovo sam istrcala van, zalupila vratima i tada smo odlucili da vise nikako necemo ici u WC, pa kud puklo da puklo. I tako nam je jedan mali guster poprilicno zagorcao zivot. Inace smo u Palenque-u vidjeli i stakora kako nesto gricka nasred ulice i uopce ne bjezi od ljudi. A dok smo jednom prilikom sjedili negdje na klupi, vidjela sam nesto slicno zoharu kako hoda par centimetara udaljen od moje ruke. Ja brze bolje skocim s klupe vec planirajuci pobjeci glavom bez obzira. To se ispostavilo nepotrebnim. Pored nas su sjedile dvije Meksikanke. Kad su vidjele da sam se ja nesto uznemirila, dode jedna do mene da vidi o cemu se radi. Ja joj pokazem zohara, ona ga nekim drvcem baci na pod, skine cipelu i nemilosrdnim udarcem ubije ga na licu mjesta. I tako sam ja mogla i dalje sjediti na klupi, a Meksikanke su se vjerojatno jos danima smijale glupim turistima koji se boje obicnih insekata. Da, boravak u Palenque-u bio je bas zanimljiv. Evo nekoliko slika piramida.     |
|
Nase slijedece odrediste je bila Oaxaca (citaj: Oahaka). To je grad s oko 200 000 stanovnika oko 500 km juzno od Mexico City-a. Nakon dolaska u Oaxacu smo relativno brzo nasli hotel. Hotel s prekrasnim unutrasnjim dvoristem jarkih boja, pun velikih raznobojnih papiga i bujne vegetacije. Soba nazalost nije bila nesto, ali se isplatilo tu prespavati samo zbog tog dvorista. I zbog dorucka kojeg smo tu konzumirali: vocnu salatu s jogurtom, tortu (vrsta meksicke bublice) i mjesani licuado (nesto kao shake s raznim tropskim vocem i mlijekom). Njam, njam. A pogotovo u takvom okruzenju. Ono sto u prvi mah nismo shvatili je da se ovaj hotel nalazi dosta daleko od centra. To smo otkrili tek kad smo po mraku trazili put kroz jako slabo osvjetljene ulice i kad me je pomalo pocela hvatati panika. U biti bez razloga jer je Oaxaca potpuno bezopasan grad, ali nije ugodno hodati nocu po nepoznatom gradu. Zato cemo od sad traziti samo hotele koji se nalaze u samom centru. Patio naseg hotela.  Cijeli grad Oaxaca izgleda kao patio naseg hotela: veseo, saren, jednostavno zivopisan. Centar grada je pod zastitom Unesca. Nazalost nismo bas uspjeli slikati Oaxacu. Naime, cini se da su se demonstracije iz Mexico City-a prosirile na cijelu zemlju. Tamo su demonstracije bar bile ogranicene samo na glavni trg, u Oaxaci je cijeli centar pokriven satorima i satorskim krilima objesenim pomocu konopa na kuce. Ova satorska krila su objesena dovoljno visoko da jedan prosjecni Meksikanac ispod njih moze proci, ali mi smo na nasu vlastitu zalost puno visi od toga, tako da smo jedva mogli hodati ulicom od svih tih prepreka. Predvecer smo vidjeli kako se demonstranti pripremaju za spavanje: stave deku ili rucnik na pod, poredaju se kao srdele i spremni su za spavanjac. Nevjerojatno da je ovako nesto u Meksiku dozvoljeno. Cijeli centar zakrcen, demonstranti vise tu po cijele dane, normalni gradski zivot uopce se ne moze odvijati. Nemam pojma koliko ce ove demonstracije trajati. Kad smo prije nekoliko dana otisli iz Oaxace, bile su jos u punom jeku. Demonstracije u Oaxaci.  Cak i ispred katedrale.  Vidjela sam dosta komunistickih parola na transparentima i nisam mogla da se ne zapitam: " Pa Meksikanci moji, zar niste primjetili da je komunizam vec odavno mrtav?" Usprkos, ili upravo zbog, komunistickih stavova stanovnika Oaxace, jedan konobar me je poprilicno pokusao opljackati. Cijena je bila 120 pesosa, ja mu dam 200, a on meni vrati 30. Ma nije 50 pesosa puno (oko 25 kuna) ali za to mozes kupiti jedan cijeli obrok. A radi se i o principu: sto on misli da sam ja neka glupa turistkinja koju samo tako mozes opeljesiti? Cim sam se pobunila, dobila sam svojih 50 pesosa. A on zbog ovakve akcije nije dobio napojnicu koju bih mu inace definitivno dala. Iz Oaxace smo isli na izlet na Monte Alban - rusevine grada jedne predazteske civilizacije Zapoteka. Isplatilo se vec zbog pogleda na Oaxacu i okolne planine, a i same rusevine su bile dosta zanimljive iako to uopce nismo ocekivali. Isli smo gore vise da ubijemo vrijeme do autobusa, ali na kraju smo imali bas dobar dan. Sunce sija, nebo nevjerojatno plavo, na sve strane ostatci piramida. Bio je to lijep prizor. Pogled na Oaxacu s Monte Albana.  Rusevine Monte Alban.  |
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima. 
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom. Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom. Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina. Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
U meduvremenu su obje firme primile nasu zalbu.