|
To travel is to live.
Hans Christian Andersen
The World is a book, and those who do not travel read only a page.
St. Augustine
Twenty years from now you will be more disappointed by the things that you didn't do than by the ones you did do. So sail away from the safe harbor. Catch the trade winds in your sails. Explore. Dream. Discover.
Mark Twain
Travel is more than the seeing of sights; it is a change that goes on, deep and permanent, in the ideas of living.
Miriam Beard
Don't tell me how educated you are, tell me how much you have traveled.
Mohammed
The journey is my home.
Muriel Rukeyser
I haven't been everywhere, but it's on my list.
Susan Sontag
|
03.06.2006. subota
palenque II
Drugi dan u Palenque-u je srecom bio mali svjeziji. Ujutro je bilo totalno oblacno, vec sam mislila da ce nas zadesiti ogromna tropska oluja, ali na kraju je ipak ostalo potpuno suho. Ovaj dan smo iskoristili za eskurziju u okolici grada. S grupom u kojoj je bilo ljudi razlicitih nacionalnosti (Francuza, Nizozemaca, Izraelaca i Spanjolaca) posjetili smo tri razlicita mjesta.
Prvo smo isli na slap Misol-Ha koji se strmoglavljuje s 25 metara visine. Slapu je nazalost nedostajalo vode (ovo je tek pocetak kisne sezone), ali i ovako je izgledao impresivno, pogotovo zbog dzungle u kojoj se nalazi. Najljepse je bilo da smo mogli hodati iza slapa.
Slap Misol-Ha.
Nakon toga smo isli na jezero Agua Clara. Iako ime upucuje da bi voda tu trebala biti potpuno bistra (agua clara=bistra voda), to definitivno nije bio slucaj. Voda nije mogla biti mutnija nego sto je bila. Iznad jezera se nalazio viseci most i ja se, kao prava kukavica, nisam usudila preko njega hodati. Pokusala sam, ali ipak nisam mogla. Nisam se bojala visine, ali most se nevjerojatno ljuljao i na nekim mjestima su bile rupe i to je za mene bilo previse. Bart ga je presao, kao uostalom i svi ostali ljudi. Ma ja volim biti posebna 
Most preko kojeg se nisam usudila hodati.
Trece i posljednje, a ujedno i najzanimljivije odrediste ovog dana bili su slapovi Agua Azul. Ovdje cemo se moci kupati, tako su nam rekli i svi su ponijeli kupaci. Kad smo dosli tamo, uvjerila sam se da Meksikanci stvarno ne znaju dati ime odredenim mjestima. Agua Azul znaci "plava voda" i pitam se odakle im takvo ime, s obzirom da je boja slapova daleko od plave. Ona je naime smeda i meni se onda cini logicnim dati ime Agua Marron (=smeda voda). Nema sanse da se ja kupam u nekakvoj smedoj, muljavoj, blatnjavoj, prljavoj vodi. Jadransko more me je previse razmazilo i jako sam izbirljiva sto se tice mjesta kupanja. Vecina je dijelila moje misljenje, ali ipak je bilo ljudi koji su se na kraju dana tu i okupali. Ocito je da se oni nikad nisu okupali u Jadranskom moru.
Usprkos boji slapovi su bili stvarno impresivni. Sto se vise penjes, to slapovi postaju zesci. Pri vrhu se nalazi vidilica s kojeg se pruza savrsen pogled na slapove i okolnu dzunglu.
Slapovi Agua Azul.
U ovom podrucju Meksika zivi jos uvijek puno cistokrvnih Indijanaca. Tako smo vidjeli dosta djece koja su medusobno pricala na nekom drugom jeziku, a ne spanjolskom. To smo bili uocili vec na rusevinama. Oni su ocuvali svoj tradicionalni nacin zivota. Zive vise-manje u dzungli, mnogi hodaju bosi, nose tradicionalnu odjecu. Najcesci proizvod koji prodaju su banane, i to ne obicne, nego male banane. Njih smo probali u Peruu i bile su ljigave. Dok ih jedes, dobijes neki odvratni osjecaj u zubima. Ali cak da smo te banane zeljeli najvise na svijetu, nije bilo moguce kupiti ih od svakoga tko nam ih je ponudio, inace bi kupili 100 kila! Nevjerojatno je da svi prodaju isto, zasto ne pokusaju jos s nekim drugim vocem ili bilo cim drugim? Fascinantno je vidjeti male curice koje hodaju s kosarom punom banana na glavi ne pridrzavajuci je rukom. Ponekad se zaustave i popricaju s nekim, a kosara i dalje stoji na glavi i ne pomice se. Nepojmljivo mi je kako im to uspijeva. Valjda to rade vec od malena pa su tehniku dobro savladale.
U jednom trenutku nas je okruzilo nekoliko djece koja su nas pitala imamo li karamele ili bonbone ili neki drugi mali pokloncic za njih. Bilo mi je zao sto pri ruci nisam imala nista sto bih im mogla dati, ali s druge strane je ovakva situacija stvarno tragicna. Ova djeca su se naucila dobiti ponekad nesto od turista i to je skroz ok, ali oni sad sami napadaju turiste trazeci da im daju nesto. Oni prakticki vec sad prose, a sto ce biti tek kasnije kad odrastu? Ova djeca ne pricaju s tobom zato sto im je to zanimljivo ili da ubiju vrijeme, nego zato sto se nadaju dobiti nesto od tebe, novac ili neki slatkis, ili da ces bar kupiti nekoliko banana od njih. Meni je to pretragicno, ali u neku ruku to ipak shvacam jer oni nemaju nista. Popricala sam malo s jednom curicom jer me je zanimalo idu li ova djeca uopce u skolu. Rekla mi je da imaju skolu u selu i da zna citati i pisati. Pokazala mi je gdje joj je kuca i rekla da ima jos 5 sestara. Nadam se da je govorila istinu i da ova djeca bar uce citati i pisati. Stvarno se nadam. Usput, dok je sa mnom pricala na glavi joj je stalno stajala kosara s bananama. Nevjerojatno.
Nas boravak u Palenque-u je definitivno bio zivopisan i ostavio je u svakom pogledu dubok dojam na mene. Zadnje jutro prije nego smo krenuli dalje, imali smo priliku pozdraviti se s nasim dobrim prijateljem gusterom. Jos smo lezali u krevetu kad ja ugledam nesto ispod vrata WC-a i shvatim da je to guster koji malo po malo ulazi u nasu sobu. Odmah skocim s kreveta, Bart u pocetku ne vidi nista, ali guster se onda potpuno izvuce ispod vrata. Mislim da je malo veci od nase prosjecne gusterice i crne je boje. Ja sam se totalno uspanicila i vec sam zamisljala kako ce guster trcati po cijeloj sobi i po nasim stvarima. Ipak se nisam usudila nista napraviti nego sam samo stajala pored vrata od sobe spremna pobjeci ako bude potrebno. Tada se Bart iznenada ohrabrio, uzeo kantu za smece i pomocu nje otjerao gustera ponovo u WC. I tako smo se zahvaljujuci Bartu mogli u miru spakirati i napustiti ovaj hotel koji cemo sigurno jos dugo pamtiti.
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
opis bloga
Blog o svemu sto se dogada u mom zivotu, a pogotovo o putovanjima.
tko sam ja?
Ja sam Nina, u srpnju sam napunila 31 godinu i stjecajem okolnosti zivim u Nizozemskoj. Zivim zajedno s mojim zivotnim suputnikom koji se zove Bart i pretpostavljam da svatko, zahvaljujuci njegovom imenu, moze pogoditi da se radi o jednom Nizozemcu. Zivimo u Rotterdamu u kuci koju vec godinama preuredujemo, s polovicnim uspjehom.
Radim kao reintegracijski konzulent. S obzirom da takvo sto ne postoji u Hrvatskoj, objasnit cu o cemu se radi. Moji klijenti su ljudi koji su zbog svakojakih problema vec godinama nezaposleni. Ja im sredujem volonterske poslove s ciljem da se oni ponovo naviknu na radni ritam, steknu malo radnog iskustva i malo se aktiviraju u potrazi za pravim poslom.
Diplomirala sam na Ekonomskom faksu u Splitu, a sad studiram nesto kao socijalno pravo u Rotterdamu. U rujnu mi pocinje druga godina.
Najveci hobi mi je putovati, a osim toga volim alternativnu mjuzu, ici na koncerte i rock festivale, uciti strane jezike, druziti se s ljudima iz cijelog svijeta, more, knjige, dobre filmove, itd, itd.
|
|
