Marketing
chichicastenango, gvatemala
Iz Panajachela smo isli na eskurziju u Chichicastenango, ili kako ga Gvatemalci skraceno zovu Chichi. To je malo selo oko sat voznje od jezera Atitlan, a najpoznatije je po pazaru koji se odrzava dva puta tjedno, cetvrtkom i nedjeljom. Slucajnost je htjela da se bas u nedjelju nademo u ovim krajevima, pa iako nismo bas neki ljubitelji pazara, odlucili smo pogledati sto je to tamo toliko posebno.
Detalj s pazara.
Imali smo sto i vidjeti. Pazar je ogroman, a na njemu se prodaje sve sto mozes zamisliti, od prehrambenih proizvoda do suvenira za turiste. Guzva je neopisiva, a svi stekati se nalaze nabacani jedan pored drugoga, da jedva imas prostora za hodanje. Osim toga se pokazalo da majansko stanovnistvo Gvatemale bas i nije najpristojnije. Svi se guraju, laktare, usred gomile nose svakakve kosare bilo na glavi ili na ledima i nikome ne pada napamet reci "pardon". Uz to je sve blatnjavo i prljavo, a ipak se usred pazara nalazi par stekata gdje se hrana kuha i jede na licu mjesta. Ne bi mi palo na pamet tamo jesti! Svuda mozes kupiti voce, najvise ga vole izrezati i tako voce tu stoji i ceka muhe koje se brzinom munje skupljaju, pa se ponekad na jednoj feti npr. dinje nalazi po 20--tak muha. Gvatemalci se oko toga ne uzrujavaju i kupuju to voce kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Comedor (tradicionalni srednjoamericki restoran) usred pazara.
Pazar se cini klaustrofobican, iako je na otvorenom i ja moram ponekad ici na malo sire ulicice gdje se normalnije moze disati da dodem sebi. U nekim trenutcima mi je stvarno dosta i ne mogu doci sebi koliko je ovo sve necivilizirano. Bez obzira na kojem se dijelu pazara nalazis, ti si kao turist laka meta i konstantno te svi salijecu: zene koje zele prodati svoje stolnjake, djeca koja te pitaju hoces li im kupiti slatkise ili coca colu, stare krezube bakice koje prose. U pocetku si pristojan i stalno govoris: "no, gracias", ali u jednom trenutku to vise ne mozes podnijeti. Osjecas se kao da te muhe napadaju i najradije bi sve te ljude ispleskao.
Posjetili smo i crkvu u Chichi-u. Cim joj se priblizis, ceka te jedinstven prizor. Na skalama ispred crkve se prodaje cvijece i druge stvari. Neki covjek zapalio vatru podno skala, nemam pojma zasto ni sto radi. Pred ulazom u crkvu nekoliko ljudi mase sa zdjelicama iz kojih se siri miris tamjana i dim. Kad udes u crkvu, prvo dobijes napadaj gusenja od ogromne kolicine tamjana koja se tu koristi, a na sve strane uzdize se dim. Na obje strane crkve nalaze se brojni kipovi katolickih svetaca, a usred crkve vidis nekakvu majansku lutku, sto li, ispod koje su nabacali borove iglice i latice cvijeca. Ljudi su ovdje takoder pripadnici mijesane katolicko-majanske religije kao i na jezeru Atitlan. Ukratko, kad sve ovo vidis, ne znas vise ni gdje si ni sto se s tobom dogada. Cini ti se kao da si se vratio u proslost i kao da se u crkvi vrse nekakvi obredi crne magije ili nesto slicno.
Ulaz u crkvu.
Groblje u Chichi-u je takoder zanimljivo. Vec sam prije bila na grobljima gdje su grobnice velike kao kuce, ali ovo je prvi put da vidim grobnice obojane zivim bojama. Cini se da se ljudi ovdje ne boje smrti.
Veselo groblje u Chichi-u.
Isli smo rucati u jedan kafic koji se cinio donekle normalan. Ali cak i dok jedes stalno te napadaju sa svih strana, pogotovo mala djeca koja ti stalno zele prodati nekakve lutkice. Dok smo jeli, pisali smo nas daljnji putni plan na komad papira. Jedna mala curica je dosla do nas i cinila se fascinirana nasom kemijskom olovkom. Pitala nas je moze li ona nesto za nas nacrtati. Dali smo joj komad papira, a nakon toga joj se pridruzio jedan djecacic i oboje su kao zacarani poceli nesto crtati. Pitala sam ih znaju li napisati svoje ime. Mali, koji je bio malo stariji, je uspio napisati svoje ime, ali mala je imala puno problema sa svojim imenom, a zvala se Olga. Posebno slovo 'g' joj je zadavalo probleme. Tko bi rekao da djeca ovdje imaju takva imena. Mali se zvao Sipiano. Iznenadilo me je s koliko zadovoljstva su njih dvoje isli crtati, kao da rade nesto posebno. Za djecu u nasim zemljama to je potpuno normalno, ali za njih nije. Oni nemaju vremena za crtati, jer moraju prodavati pitaj boga kakve tricarije ne bi li zaradili par kuna za svoju obitelj. Totalno tragicno. Prije nego smo otisli, dali smo im oboje po jednu kemijsku. Slijedeci put kad idem u neku nerazvijenu zemlju, definitivno cu kupiti sarene bojice i papire u bojama i podijeliti ih djeci koju na putu susretnemo. Mogu zamisliti koliko bi ih to odusevilo, kad ih jedna obicna plava kemijska moze toliko ocarati.
Ana i Sipiano.
Iako je Chichi u nekim momentima bio jako naporan, ovaj izlet je sa socioloskog stajalista bio vise nego zanimljiv. Vidjeti kako ovi ljudi zive, sto ova djeca rade, kakve religijske rituale oni imaju.... Mozda je za nas to sve neprihvatljivo i necivilizirano, ali je definitivno vrijedno za iskusiti.
Post je objavljen 09.06.2006. u 17:22 sati.