Marketing
panajachel, gvatemala
Kad smo se pripremali za ovaj put, mislila sam da ce biti tesko doci iz Meksika u Gvatemalu. Nema direktnih buseva pa sam se pitala kako cemo se onda snaci. Na kraju se sve ispostavilo jako jednostavno. Cim smo dosli u San Cristobal, vidjeli smo svuda oglase za shuttle-ove (citaj: minibuseve) za razlicita mjesta u Gvatemali, pa tako i za mjesto u koje smo mi zeljeli ici. U jednoj od milijun putnickih agencija, rezervirali smo jedan od tih shuttleva. Slijedece jutro tocno u 7 h cekamo mi minibus, kad se pojavi netko s autom i kaze nam da idemo autom jer nas ide samo cetvero. To nam se nije bas svidjelo jer 4 ljudi u autu + vozac je poprilicno puno, nemas mjesta za noge, ne mozes se prakticki ni pomaknuti, itd. Ali sto se moze. Ovo je Centralna Amerika, ne mozes previse toga ocekivati. Drugo dvoje ljudi je zapravo bilo troje jer je to bio bracni par s djetetom. Nizozemci. Njih smo vec prije u nekom busu bili sreli. Nije mi jasno da se njima da putovati s malim djetetom. Mala ima mozda godinu i po, jedva moze hodati, jos nosi pelene i ne govori. I oni tako nju svuda vucaju po npr. ogromnoj vrucini u Palenque-u, kroz prljavstinu, iz jednog busa u drugi. Meni to nikad ne bi palo na pamet. Ona se poslije nicega nece sjecati, a samo se maltretiras i maltretiras nju.
Dok smo se vozili vidjeli smo u daljini sve vece planine i znali smo da je to Gvatemala. Obuzelo nas je neko uzbudenje koje nas uvijek uhvati kad idemo u novu zemlju. Na granici je moj hrvatski pasos izazvao par osmijeha. Mislim da se ne dogodi toliko cesto da jedan Hrvat tu prijede granicu. Nakon granicnih formalnosti vozac nas je obavijestio da je njegov dio posla gotov i da dalje idemo minibusom. To nam nitko nije rekao unaprijed. Tipicno. Minibus smo jos nekoliko trenutaka trebali cekati. Nekoliko minuta se pretvorilo u vise od 1 sat. Vrucina je bila nesnosna, a uz to smo trebali cekati negdje na nekakvoj trznici. Ogromna guzva, stalno te dolaze pitati zelis li promijeniti novce, jednom rijecju: totalno necivilizirano. Strpljenje nije moja najjaca strana pa sam se samo tako izivcirala. Mislim da se trebam nauciti biti malcice strpljivija ako zelim jos vise putovati. Dobro znam da su ovakvi trenuci tipicni za putovanje u jednu manje razvijenu zemlju, ali ipak se svaki put izivciram.
Krajolik do naseg prvog odredista u Gvatemali, gradica Panajachel (citaj Panahacel) je bio impresivan. Na sve strane se uzdizu planine, a cesto puta ti se pred ocima pruzi nevjerojatan pogled. U Panajachelu smo otisli u isti hotel kao i nasi suputnici Nizozemci. Hotel je bio super. Sobe su rasporedene u kucicama oko vrta s tropskim raslinjem. Ovdje smo proveli dvije super noci. Moj hrvatski pasos je i u hotelu izazvao divljenje. Sve ove godine otkad imaju hotel jos nikad nisu imali nijednog gosta iz Hrvatske! Bili su stvarno odusevljeni sa mnom.
Panajachel je mali gradic smjesten na jezeru Atitlan, po mnogima jednom od najljepsih jezera na svijetu. Jezero je okruzeno s 3 vulkana i mnogobrojnim planinama. 60-tih i 70-tih godina ovo je bilo jedno od omiljenih prebivalista hipija. Oni su vjerovali da se u jezeru nalaze posebna energetska polja. Necu ulaziti u to da li je to istina ili ne, ali hipijevski duh se ovdje jos osjeca. Mase ljudi s dreadlocksima i tipicnoj hipijevskoj odjeci hodaju ulicama. Dosta hipija su ovdje ostali zivjeti i otvorili su restorane i hotele. Zbog toga se ovdje s jedne strane osjeca internacionalna atmosfera, kao da nisi u Gvatemali. S druge strane vidis jako dobro da si u Gvatemali zbog ogromnog broja ljudi u tradicionalnoj nosnji koji ti neprestano probaju prodati svoje proizvode. Velika vecina stanovnistva na jezeru Atitlan je direktan potomak Maja. Usprkos suzivotu sa Zapadnjacima koji su se ovdje za stalno nastanili, sacuvali su svoje obicaje i identitet.
Ovu stranu Gvatemale najbolje smo mogli vidjeti kad smo isli na eskurziju po jezeru. Prilikom ove ekskurzije posjetili smo tri sela smjestena na razlicitim dijelovima jezera. Ovo se na kraju pokazalo malo previse i bas smo se iscrpili. Mslim da je bilo dovoljno posjetiti jedno ili eventualno dva sela, ali dobro, nismo to mogli znati unaprijed. Najzanimljivo selo je bilo Santiago de Atitlan. Stanovnici ovog sela su katolici, ali istovremeno prakticiraju svoju majansku religiju. Kad udes u crkvu, vidis kipove raznih svetaca obucenih u razlicitu odjecu. Cak je i Isus na krizu pokriven svakakvim odjevnim predmetima kao npr. rozim ogrtacem i crvenim salom! Ne znam koja je poanta toga, ali meni je bilo smijesno. Izgledalo je kao nekakva parodija na Katolicku crkvu. Dosta ljudi u ovom selu je ubijeno, cisto zbog njihovog majanskog porijekla. Cak i jedan americki svecenik koji je ovdje dosta godina sluzio je ubijen zbog toga sto je postivao obicaje lokalnog stanovnista. On je danas pokopan u svom rodnom gradu u Americi, ali srce mu je pokopano u crkvi u Santiagu de Atitlan. Prilicno bizarno, ali na neki nacin ipak impresivno.
Jedino sto je nas boravak u Panajachelu donekle pokvarilo je kisa koja je svako popodne padala. Popodneva smo zato proveli u vrtu naseg hotela citajuci i pijuckajuci stagod. To u biti ni nije bilo tako lose. Najlosije od svega je da je zbog kise cesto lebdjela magla oko jezera zbog cega vulkani nisu bili bas vidljivi. Steta.
Post je objavljen 07.06.2006. u 01:48 sati.