Marketing
kraj putovanja
Nakon sto smo zadnja dva dana proveli izlezavajuci se na plazi, kupajuci se i gledajuci utakmice s Meksikancima i Nizozemcima, dosao je i zadnji dan naseg putovanja. Oko 1 h popodne smo htjeli krenuti na aerodrom u Cancunu, ali se iznenada auto nije htjelo upaliti. Ovaj problem smo vec imali nekoliko dana ranije kad smo isli u Xel-Ha. Bart je tada zvao Budget (rent-a-car firmu gdje smo iznajmili auto) i oni poslali dva tipa da vide o cemu se radi. Tipovi dosli i auto se bez problema upalilo. I tako smo se mi lijepo osramotili. Nakon toga je auto vise-manje funkcioniralo, ali ovaj zadnji dan se stvarno nije moglo upaliti, a nama se zurilo uhvatiti avion. Bart je ponovo zvao Budget i nakon dugotrajne muke, uspio je dobiti nekoga na telefon tko govori engleski. Obecali su stici u roku 20 minuta, to se na kraju pretvorilo u 35. Nakon sto se auto i dalje nije moglo upaliti, dobili smo novo, ali prvo smo morali ici do njihove firme i potpisati neke dokumente.
Kad smo krenuli prema aerodromu bilo je vec prekasno i Bart je vozio i 140 na mjestima gdje je dozvoljeno samo 80. Za vrijeme voznje sam primjetila da je ogledalo na mojoj strani razbijeno, ali nisam tome pridala nikakvu paznju. Kad smo konacno stigli na aerodrom, trebali smo prvo predati auto. Tamo su nas optuzili da smo mi razbili ogledalo (imali smo auto samo 45 minuta!) i rekli nam da moramo platiti za to. Ono sto me je smetalo jos i vise od laznih optuzbi je da nikoga tamo ni najmanje nije bilo briga da nas avion polijece za pola sata i da su sve obavljali sporo kao puzevi. Od njih ocito nikad nitko nije cuo za pristojnost, suosjecanje ili razumijevanje prema klijentima. Nakon sto smo se i Bart i ja oboje poprilicno izderali, otisli smo, a oni su "obecali" naplatiti nam troskove na kreditnu karticu.
Kad smo konacno stigli na salter za cekiranje, shvatili smo da smo po prvi put u zivotu zakasnili na avion. Salter je vec bio zatvoren i morali smo bukirati karte za slijedeci avion koji je isao za sat vremena, naravno uz dodatne troskove. Ispostavilo se da je ovaj avion pun, sto znaci da u Mexico City ne bi stigli na vrijeme za uhvatiti nas avion za Madrid, i dalje za Amsterdam. Rekla sam covjeku na salteru da stvarno moramo ici tim avionom, inace ne mozemo ici dalje u Nizozemsku. Srecom da je ovaj covjek pokazao malo razumijevanja i sazaljenja prema nama. Ubacio nas je na ovaj avion (sto znaci da dvoje drugih ljudi vise nisu imali mjesta) i uspjeli smo na vrijeme stici u Mexico City. Salter za cekiranje je bio skoro zatvoren, da smo stigli 10 minuta kasnije, bilo bi prekasno. Stvarno smo zahvalni zaposleniku meksicke aviokompanije Mexicana koji je to za nas sredio. Zahvaljujuci njemu je na kraju sve dobro zavrsilo, ali kostalo nas je puno zivaca, to mi mozete vjerovati.
Ovo putovanje je u svakom pogledu bilo savrseno, ali su prvi i zadnji dan bili uzasni i to zahvaljujuci spanjolskoj Iberiji i americkom Budget Rent-a-Car. Eto to su oni koji su te uvijek spremni, oprostite na izrazu, zajebati: velike evropske i americke multinacionalne kompanije. Zar nemaju dovoljno love da posalju svoje zaposlenike na tecaj pristojnog ophodenja i ljubaznosti? Uskoro cu postati teski antiglobalist 
U meduvremenu su obje firme primile nasu zalbu.
Ovih dana cu napisati jos par redaka o troskovima i prakticnim stvarima tijekom ovog putovanja i staviti cu jos nekoliko slika. A onda je ovo putovanje stvarno gotovo i jedino sto sad mogu je cekati slijedece koje ce nadam se biti uskoro (mozda cak pocetkom slijedece godine!). Iako sam se tek vratila doma, vec sad razmisljam o slijedecim odredistima. Egipat i Jordan mozda? Ili, ako budemo imali vise novaca, mozda se zaputiti prema jugoistocnoj Aziji i posjetiti Tajland i Kambodzu? Ili Indoneziju. Ili mozda cak i Kinu. U svakom slucaju zelimo krenuti u upoznavanje novog kontinenta. Latinsku Ameriku smo nakon ovogodisnjeg posjeta Meksiku i Gvatemali i proslogodisnjeg posjeta Peruu i dijelovima Argentine i Urugvaja bar za sada dovoljno upoznali.
Post je objavljen 28.06.2006. u 14:40 sati.