Snaga Tvokuna https://blog.dnevnik.hr/torakvokun

srijeda, 13.06.2018.

Erin

Prije desetak godina napisala sam priču koju je jedna od profesorica odlučila poslati na natjecanje ! Prošla sam dva kruga i u zadnjem su mi rekli kako ne podržavaju morbidne misli mladeži i to je bilo to! Kasnije su mi govorili da pišem vesele stvari, o sretnim temama i ne znam ni ja što ! Ali u to vrijeme ja nisam znala pisati ništa drugo osim "tužnih" tema. Tekst namjerno nisam ispravljala ni uređivala. Ovako sam ja to napisala prije desetak godina i sada prvi puta zapravo javno dajem ljudima da ga čitaju ! sretan
Znate onu ... prvi se nikad ne zaboravljaju ? Evo ga ... moj prvi ili ajde moja prva winksretannaughty


Erin


Nanio joj je toliko boli, zla...no jednostavno ga nije mogla mrziti! On je bio njena prva ljubav...prva ljubav sa strašnom desnicom!Za udarce su svi znali,ali nitko nije mogao ništa napraviti.Svi su samo šutjeli i hladnokrvno prelazili preko toga...a s vremenom je to postalo normalno...sasvim uobičajeno...Erin viđati sa šljivom na oku,razbijenom usnicom ili slomljenom rukom!Sve je to postalo sasvim normalno...a Erin je svakim danom spremala dijelove svoje osobnosti u ladicu bez dna.Jednostavno se raspadala...i fizički...i psihički.Fizička bol postala je uobičajena i više ju nije dirala,no psihička bol je svakim danom sve više i više rasla!Zaglušivala joj je um,preplavljala misli...više nije znala kako dalje.Za svaki novi udarac ili psovku, počela je kriviti sebe.Svaki puta kada bi joj muž otišao na put,poslovni put,Erin bi spremala kovčege i pokušavala pobjeći....no onda bi se sjetila njegovih šaka i odmah ih sve raspakirala.Jednostavno je bilo prekasno za bijeg od života...sudbine?!?! Je li to samo riječ...ili stvarno postoji neka viša sila koja određuje tko će svaki dan primati cvijeće, bonbonjere, poljupce, zagrljaje ..... jednom rječju ljubav...ili pak batine, psovke?!?!?! Erin je vjerovala u tu «višu silu» i za sve je okrivljavala nju...sudbinu! Često dok bi išla do rijeke po vodu,zamišljala se sa drugim, brižnijim i toplijim muškarcem..u predivnoj kućici, s puno djece koja se smješkaju i igraju u malom dvorištu ukrašenim prekrasnim cvijećem.U tih par minuta bila bi najsretnja žena na svijetu! Sve što je htjela bilo je malo ljubavi. Zar je to previše?!?! Htjeti biti prihvaćen i voljen?!?!
Bila je sretna što nemaju djecu! On jednostavno nije otac kakvog bi poželjela svojoj djeci!Jednostavno ne bi bio...djeca nisu za takvog grubijana!
Svaki puta kada bi se sjetila djece,sjetila bi se i svojih školskih dana....svojih prijateljica koje sve sad vjerojatno sjede zavaljene u meke fotelje oko ogromnog hrastovog stola i piju kavicu.......pričaju o novokupljenim kostimima,odjelima i naušnicama dobivenim od muževa za godišnjicu ili rođendan.Svaki puta prisjeti se što je sve ostavila....i radi čega! Mladenačke ljubavi?!?! Pa, otišla je za prvog koji joj je ponudio brak. A nije Erin bila ružna...neugledna! Naprotiv...bila je prilično pristala mlada dama.Imala je bujnu kesteanjasto smeđu kosu koja joj je dosezala skoro do lakta.Imala je prekrasne, krupne, svjetlucave smeđe oči koje su s toliko entuzijazma i naivnost promatrale i upoznavale svijet.Svemu se divila.Nije bila od onih koji prođu kraj potoka i ne čuju njegovo žuborenje, ili prođu kraj cvijeta i ne osjete njegov prekrasan miris ili očaravajuću boju. Obraćala je pozornost na takve stvari i divila im se! No,sada više ni to nije znala...izgubila je pojam o prostoru koji ju okružuje...zatvarala se u sebe! Nije imala nikoga kome bi se mogla požaliti...reći što joj je na srcu! Svi su gledali svoje probleme i svi su se udaljavali od njih dvoje! Pa, tko bi i htio, pokraj svojih problema, slušati i tuđe?!?!
Tako je jedne večeri sjedila za stolom u maloj kuhinji, s večerom na stolu i čekala ga! Vratio se posve pijan...jedva je stajao na nogama, a hlače mokre i smrdljive od mokraće i vode iz kanala pokraj gostione,prljava košulja,poderan sako...potvrđivali su pretpostavku da uopće nije imao ravnotežu...ni osjećaj za najosnovnije.Unatoč svom tom pijanstvu,bio je u stanju prigovarati...žalio se na večeru! Nije bila po njegovom ukusu.Nadao se nečem boljem! Boljem?!?! Zar je moglo biti išta bolje?!?! Sav novac koji je zaradio je propio...a ono što je Erin ostavila za «crne dane» već je bilo pri kraju...i bolju si večeru nisu mogli priuštiti.Udario je šakom o stol! Jedanput....dvaput....a treći je udarac završio na Erininom licu...četvrti na stomaku....Počeo ju je svojski tući.Erin je samo mogla gorko plakati.Na kraju više nije imala snage ni za to! Odjedanput je vidjela krv kako joj se cijedi niz kosu, po licu, rukama....shvatila je da je to kraj...
Ponovno se sjetila svih svojih otmjenih prijateljica, sjetila se svog zamišljenog muža i njihove djece. Sjetila se kućice,cvijeća...sve joj se to u isti tren odvrtilo pred očima.Zadnja slika...bila je najsnažnija i natjerala ju je da se osmjehne! Tako je, s osmjehom na licu, krvavom kosom, licem i rukama ležala na kuhinjskom podu.Više ništa nije ni vidjela ni čula...do njenog uma nisu više dopirale psovke...nije dopiralo ništa. Zatvorila je oči i pokušala ponovno dozvati onu sliku preplavljenu onime što nikad nije imala......ljubavlju!!!!!


Pišite mi doživljaje molim Vas ! sretan Čak i ako ne volite prozu belj







Oznake: #Erin

13.06.2018. u 13:43 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.