Pjesme s drugog kata
28.02.2005., ponedjeljak
|
Kad god se smrzavam na sunčanoj ravnici, pomislim na Rusiju. Makar nikad nisam bio tamo, i makar je ta ravnica Utrina, ali eto. Neki ljudi imaju sreće sa tabletama. Šta duže pišem, manje sam siguran di idu zarezi. Treba mi pravopis. Recimo da netko hoda Gagarinovim putem u nedjelju oko ponoći, klupa je u daljini, kraj klupe je koš. Na toj klupi često sjedi neka stara žena kad je toplije vrime. Taj koš iz daleka može podsjećati na osobu koja sjedi na toj klupi, kad je svjetlo žućkasto, ako je noć, ako je hladno. Recimo da osoba prođe kraj te prazne klupe i onda je netko sa nje oslovi: "Momak!". I tamo, di sekund prije nije bilo nikoga, sjedi mrzovoljan pedesetogodišnjak, tamne kose začešljane unazad, u staroj kožnoj jakni, i gleda vas u oči, ali onako sa strane, lice mu gleda prema igralištu. Palo mi je na pamet sinoć, u nedjelju oko ponoći, na Gagarinovom putu, da bi to bila dobra scena u filmu. A ovde sam pokazao da nije baš neka pisana scena, barem ako je piše netko ko ne zna to dobro napisat.  |
27.02.2005., nedjelja
|
Vidio sam na televiziji da restoran Vila Garić u Podgariću 5. 3. radi prigodnu večer za Dan Žena (kvragu i pravopis, je li se obe dvi riječi pišu velikim slovom ili samo prva?). Pet trećega? Je li to zbog vikenda, ili su makli pa više nije Osmi mart (Mart?)? Za taj dan smo u školi spominjali dva istaknuta ženska lika: Rosu Luxemburg i koga još? Ne mogu se sitit druge. Postoji li još igdi ulica Rose Luxemburg? U Njemačkoj bar? Drago mi je, fala bogu, šta nikome nije palo na pamet da Jurija Gagarina prozove komunističkim simbolom, pa tako Gagarinov put još postoji. Mies van der Rohe je za spomenik Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu napravio jednu izduženu volumensku kompoziciju kubičnih masâ cigalâ. Razlog: "...ali pošto je većina tih ljudi streljana ispred nekoga zida, ja bih zid od opeke sagradio kao spomenik." Postaje mi malo dosadno radit omote načinom kojim sam ih do sad radio. Uvijek i samo od već postojećih svojih fotografija, rijetko od namjenski učinjene fotografije ili poigravanja skenerom ili kakvim jednostavnim crtežom. Nisam dobar crtač, a još sam gori slikar, ako govorimo o klasičnim papirnatim tehnikama. Također, ideje razrađujem u sudarima mutne unapred postojeće slike i foto-objekata na koje nabasam browsajući. I čini mi se da bi trebao promijenit tehniku, ne nužno tehniku izrade omote, možda je dovoljno da promjenim tehniku fotografiranja. Ili nešto. Volim te stvari izrađivat brzo, sa minimumom predrazmišljanja i odsutnošću prethodnih priprema, tako ako propadne nije bitno, i brže dolazim do rezultata. Također, draže mi ih je pripremat na način da ih se može reproducirat; unikati zasjenjuju CD. Zato preferiram radit sa stvarima koje su pri ruci, a imam osjećaj da ih je malo. Slično mi je sa kuhanjem. Radim dosta mali broj jela, ne toliko šta mi se ne da eksperimentirat, nego zato šta bi treba unapred saznat koje mi nove i neuobičajene namirnice trebaju, i onda ih još posebno ić kupit. A meni se to ne da, i onda radim isto. To je ono di nema svemirske brzine. O kugli vam opet govorim. Sreća je bar da fizički ne težim kugli, kao onaj fratar iz Ferićeve priče kojemu je kolega, na izlaganje ovoga kako je kugla simbol Boga zato jer je savršeni oblik, dobacio da zato valjda i sam teži obliku kugle. Ako je savršenstvo najbolje šta može bit, je li to onda znači da je nešto savršeno samo zato jer ne znamo da ima bolje? Možda je savršenstvo najočitiji prikaz šta sve ne znamo. Za nesavršeno ne uprežemo sve svoje snage i naše znanje propušta po rubovima, i tako se u napravljeno uvlači puno toga mimo nas, jer smo rukovali svojom nesveobuhvatnom sposobnošću, i zato su nam slučajnosti promigoljile kroz prste bez da smo ih i osjetili i čekaju nas da shvatimo da su dobre. Za zabavu, Dream Anatomy, o anatomskim prikazima od 15. stoljeća do danas. Recimo, Jacques Fabien Gautier D’Agoty, 1773. :  |
26.02.2005., subota
Sutradan je i editiram malo ovaj post. Kao i ljubav i bol i vrućina i hladnoća, bijes je poslije neshvatljiv i neprisjetljiv. Ostaje sjećanje na izgled i površinu, sam osjećaj je ponovo nepoznat.Sad mi je malo smiješno šta me lajanje moglo izbacit tako iz takta. Lako mi je sad tako razmišljat, kad onaj šuti jutros. Nekako se mislim, koliko je on star i koliko pasi žive? Nije ni bitno, jer kad otiđe jedan, drugi ga zamijeni, i ja nikako da pobjegnem od njih. Zašto neki od njih osjećaju da moraju lajat satima bez prestanka? Dobro, sa malim pauzama, svejedno. Ako se kome da čitat kako pucam na živce, to ide ovde ispod. Pri kraju je tekst smiren i dobar. U PIČKU MATERINU I JEBENI KURČEVI PASI I TAB BOTUNI I SVE U KURAC. Jebena beštija me iritira, mislia sam neke stvari napisat a kručeva životinja ne prestaje i mogu pisat samo o tome kako lajelaje bez prestanka i onda stisnem krivi botun i ova kretenarija od editora se makne i kad se vratim sve šta sam napisa je nestalo u pizdu materinu i sve okoi mene jebemu bogA. JE LI NIJE DOSTA ŠTA SAM NERASŠOLOŽEN I SVE MI JE DOSADNO I NIŠTA se ned ogađa i nigdi ne idem inego me još i ove glupe životinje moraju zajebavat a ja sse nemam di sakrit od toga jebem jebemu jebemu popizdit ću TIŠINA VIOŠE TIŠINA JEBATE BOG Pokušavam se smirit, i taman kad stanem lupat po tastaturi opet počne. Sad je tih. Neću kucnit o drvo, jer bi ga vjerojatno puka šakom i nešto polomia. Mrzim te životinje. Ja bi da ga neko otruje. Eto. Proba sam to ne stavit, jer je to grozna stvar za reć, i ne bi to nikad. Ali ću popizdit od toga. Upropaštava mi ovo malo volje za ičim šta mi je danas ostalo, zabija me u sve dublje u glavu, povlačim se u sebe, pokušavam nać sigurnu točku i nestajem iz sebe i ne ostaje mi ništa u glavi nego taj jebeni iritantni ubitačni zvuk. I nemam NEMAM se di sakrit, nema sigurnosti pred time, svugdi ulazi i nisam siguran ni unutar sebe, prodire mi unutra i ne da mi da mislim da išta išta, briše me potire i gazi. Dosta mi je svega i oću mir, i ne znam šta ću, pokušavam da tipkanjem potirat, ne usuđujem se maknit od kompa jer će on još lajat i lupam i lupam jer ssam ljut i ne znam šta ću i ako zaurlam oeedeaaf ovde šta ću i kako to napravit i šta onda. jebo ovo. dosta. Tih je. Idem probat ponovo. Ma, nemam šta sad za reć. Preksinoć je bilo zabavno, koncerti su bili super. Sinoć je bilo dosadno i koncerti su bili slabi. A ostalo je sve isto. Život mi se izglancava u onu kuglu. Onu po kojoj se kad se ide ravno, ide u krug, i uvijek dođeš na isto mjesto. A ja hoću krenit okomito, a koja svemirska brzina mi treba za to? Visim lijevo-desno između pretpostavki da je svaki komad žala isti, i da je svaki različit. Prva me straši, a druga ne mijenja činjenicu da ja nisam jedan od njih i da ih mogu samo gledat i eventualno bacat u more. Eto to je jedna od onih stvari koje sam se sad sjetio kad je glupa životinja tiha. Možda mi još nešto padne na pamet, a možda i ne. Koga briga. Ma ništa, neka ide ovako. |
25.02.2005., petak
Ja volim apokalipsu. Pogotovo ako kratko traje i za par dana je sve opet ok. Tako svaki put kad počne snig ja se nadam da će ostat, i da će padat tri dana bez prestanka i da nećemo moć izać iz kuće i da će vijesti bit izvanredne. Pa opet ništa.Ionako bi na kraju opet došlo sunce i sve otopilo, a apokalipsa bljuzgavicom nije zabavna. Još gore, došlo bi oblačno vrime i sve otopilo. Postoji premalo mjesta za sakrivanje. Gledam ovaj nesretni Kninski trg i mislim se di se djeca igraju na kukalo. Mogu se sakrit redom: izad neke niske kućice na sredini, izad grmlja kod onoga visokog stabla, sa druge strane mjesne zajednice, u ulazu u podzemnu garažu i među parkiranim autima. I nijedno ne valja jer nijedno nema dobra leđa, i onaj koji kuka vas uvik može vidit odostraga i vikat: "Moj spas za (neko ime)!". Nema suvišnih prostora, a nereda ako ima, onda je krivi, onaj ružni, a ne onaj interesantni nered. Takva mjesta trebaju bit zatvorena, neprogledna, zakučasta, bliska, pristupačna i udaljena, komplicirana i cjelovita. Ima jedno ovde kod mene blizu, mali park između kuće u Gaje Alage i zida onoga skladišta nasuprot. Varoš je raj za na kukalo i istraživanje u ljetne večeri. Bio, možda još je, samo ne znam bi li se penjao preko tuđih teraca sad. Sjećam se svjetlucavog traga puža balavca po starim sikama jednu večer. Svaka napravljena stvar bi morala sadržavati nešto suvišno, tako bi i sve gdje živimo trebalo imati suvišna mjesta da nas iznenade. Zemlja je također bez mjesta za sakrivanje, jer se svako mjesto može nać. Takvog je oblika, kugla blesava (da preduhitrim cjepidlake, spomenut ću ovde negdi i riječ geoid). Jedinog oblika sa kojega se ne može past. Jedini gori bi bila parabola (odnosno, parabolično rotacijsko tijelo), nešto sa čega se ne može prestat padat. Jedan citat, odavde: Lots and lots and lots of messages arrived, too many to post and many of them extremely funny, all of them making it clear that people who write to authors have strongly-held opinions on the subject of sex in stories. (Most people seemed to want rather more than they were getting; which may well be the way of sex, after all.) Preporučujem i ovo. |
24.02.2005., četvrtak
|
Nešto sam dobre volje, pa makar mi crkava magic touch za radit omote, ok ispadaju, ali nekako nije to to. Da vidimo dalje: ni tri mjeseca po diplomiranju još nemam diplome, jerbo se velika predavaonica preuređuje, i tako već dugo, pa nas nemaju di izpromovirat. No, kako smo mi ipak fin faks, nekome od njih je palo na pamet da bi mi i stvarno mogli to malo odradit onako hoch, barem se tako glasine šire. Glasine o ceremoniji u Mimari ili Interkontiju. Uuuu... Ja bi radije u kazalište lutaka. Ili da smo u Splitu, u kino Split. Tamo je kad sam bio mali Škver organizirao Dida Mraza, pa sam doma vuka veliku crvenu kesu punu igračaka. Jutros sam gleda TV pijući svoj jutarnji kraš, puno nešto gledam televiziju ovih dana, strah me da se pretvaram u oca porodice, samo bez porodice, trebam nabavit tabure da na njega stavim noge i ra TELEFON (jebemu) širim novine. I morat ću počet nosit papuče, tako da ih mogu skinit prije nego šta stavim noge na tabure (je li se to zove tabure? ono kockasto ili valjkasto šta luta po ponekim dnevnim boravcima). Kako bilo, na televiziji sam vidio neki spot, ne znam koga, i samo po jednom kadru jednog prozora pogodio da je sniman u Splitu. Ha. I'm so perceptive. Vidim danas u Jutarnjem reklamu za Globus: Kako je ubijao Dragan Jung SOTONA IZ LABINA "Sad si faca Dragane - stenjao je Ante Vukelić dok ga je Jung bjesomučno ubadao lovačkim nožem" Ok, kako da ja sad reagiram? Ovo je tako neshvatljivo glupo da bi se trebao valjati po podu od smijeha, samo šta je istovremeno bolesno. Jednostavno bolesno. Odgovornima bi trebalo počupat prste pa neka onda o tome pišu priče za naslovnicu. Na trećoj stranici iste novine: "Utrostručeni napori da se locira te, ako je moguće, uhiti i izruči Gotovinu ukoliko je on zbilja u Hrvatskoj" Baš utrostručeni? Kako su oni to izračunali? I kako znaju da su ih baš trebali utrostručit, a ne recimo učetveroipostručit? Koja bi bila mjerna jedinica za napor? Evo šta sam napravio danas, nisam pretjerano sretan, al recimo da je stvar sasvim korektna:  |
23.02.2005., srijeda
I bi koncert, i bi dobro. Bilo bi i previše dobro da ja nisam iskusan & blaziran. Hehe. Ovako sam mogao biti kul i uživati. I pit, puno. Izrekao sam barem jednu glupost koja me cijeli dan proganja. Zapravo ne samo izrekao, nego glupo spojio sve komunikacijske kanale. Ma ništa loše, nego jednostavno glupo. I sad se to sjećanje naselilo u moju glavu i ne mogu ga izbacit, i stalno me zaskače pa se trznem od srama svako malo.Da koristim poredbe u pisanju, napisao bi: "stalno me zaskače, kao čovjek odizad drveta", ali pošto ne, onda neću. I ne volim riječ drvo. Volim stablo. Znam da su ljudi koji su to mogli zapamtit isto bili prilično pijani, i koga bi uopće trebalo bit briga, ali ja se sjećam i oću izrezat taj momenat na komade kartona i bacit ih u kantu. Također sam rekao jednu glupost koju druga osoba neće zaboravit. Zato jer ne pije, i zato jer pamti takve stvari. Opet nije ništa nezgodno, samo jako glupo. I isto nije bitno, ali se sebe to pamćenje (imamo li neki sinonim za sjećanje?) stalno prisjeća. Osjećam se malo beznačajno, i imam nekakav neodređeno neugodan osjećaj u vezi posla. Možda me trajanje plaši. Ma bit će da je stvar u tome šta sam nenaspavan i umoran. Pada snig, samo pada krivi snig, ovaj ne ostaje. Nigdi osim na mome prozoru. Ma, topi se i to. Palo mi je na pamet, onaj u Rijeci i oci - taoci iz eviltwinovog komentara jučer. Šta ako je njemu prvo pala na pamet ta rima, i odlučio je da je jako duhovita i da je mora podijeliti sa drugima? Nego, shvatio je da im ona ništa ne bi značila, da ju je šteta tek tako potrošit (zamisli da je izašao tu večer na piće sa društvom i rekao im: "oci-taoci!", a oni ga samo čudno pogledali i nastavili o cijenama građevinskih zemljišta), pa je odlučio stvoriti spektakularni događaj da bi nam ostavio popkulturnu referencu i utisak, spakirane situaciju, šalu i značenje. Možda radi rebuse u slobodno vrijeme? A na kraju je samo jedan čovjek (onaj šta je kul) pogodio šta je htio reći. Još mi se nešto vrtilo bilo po glavi i trebalo je bit ovde, samo se ne sjećam više šta. Spava mi se. |
22.02.2005., utorak
When he'd been younger Tim used to think of the house as a person, and say hello to it each time he came over, as if it actually were peeking around the maple at him, friendly, in a kind of game between friends. He still was not at the point where he could give this up completely; it would be cruel to the house to stop believing in it. So: "Hi, house, " he said, as usual.Thomas Pynchon, The Secret Integration Koliko smisla ima koristiti austrogarski katastar za crtanje novih planova? Jako malo, samo šta ćemo? Druge podloge nema. Nove kuće, sve nove iz zadnjih devedeset godina, se vide iz aviona, i vide se na aviosnimkama, i onda ja crtam na starome, gledajući novo povećalom. Ako netko ima kuću u, recimo, Plemićima, tamo kraj Alana, i za par godina otkrije da se ona ne nalazi na građevinskom području, pa ne smije ni zid opiturat, moja je greška. Samo, nije sve za zlo, jer vam to znači da je susjedova njiva postala građevinsko zemljište. Nećete biti zavidni, zar ne? Zapamtite, sve će vam se vratiti stostruko, znači sto zemalja na Velebitu. No, samo ako volite bližnjega svoga. A ja? Hoću li u pakao jer sam nekome oduzeo zemlju? Ili ću u raj jer sam je drugome dao? Ma, kvragu i kršćani, ja ću se reinkarnirat kao vjetar. Bit ću Burin, ležeran, povremen & cool. Barit ću Tramontanu, she's so sexy. Učinilo mi se pred ručkom da na maslu piše untainted butter. Je li bi onda postojao i tainted butter? Šta bi to bilo, hrana za fetišiste pokvarenih stvari? Okus opasnosti, avantura i ekstremni sport u prehrani? Sredstvo za samotrovanje hranom, ekstra oblik mazohizma? Možda je samo nejestiv i popunjava frižider onima koji se ne znaju sami hranit. |
21.02.2005., ponedjeljak
|
Imat ću se sad na šta privikavat. Na nogama sam od neznabožačkih ranojutarnjih sedam i po, uživao sam uz to u snijegu iz prve ruke umjesto iz tople ležernosti svoje kuće. Za prošli veliki snijeg sam se vraćao kasno u noć, zimsku snježnu noć, negdje sa Svetog Duha, kroz pusti i tihi grad i prvi ostavio trag na onome platou ispred Interkontija. Onda sam išao na spavanje, sad sam išao sa spavanja, blesave li simetrije. Danas sam naučio neke interesantne stvari. Na primjer, da općina Velike Brisine ima jednog stanovnika, i također da je mjesto Velike Brisine na karti označeno kao manje važno središte. Je li onda toga čovjeka možemo zvati manje važnim središtem? Bilo bi interesantno, no možda bi se uvrijedio. Saznao sam neke lijepe toponime: Latice, Paljevina, Guste Zidine. Najljupkiji je Dražica. Također sam saznao za zemljopisni pojam "buljma". Tako su postojale Djikićeva buljma i Gjikićeva buljma, jedna do druge. U onim Brisinama je 1981. bilo četvero ljudi, 1991. samo jedan, i izgleda da je još živ. Osim ako to nije netko drugi. To je negdi na Velebitu. Eto nekome ideje za priču. Spava mi se. U Slavonskom Brodu su vijećnici izglasali amandman da se iz urbanističkog plana makne predviđeni sportski teren uz srednju školu, e da bi se taj prostor prenamjenio u poslovno-trgovački. Zatim su potpisali ugovor sa McDonaldsom da tamo otvori restoran. Neki od njih su liječnici. Svugdje ima anegdotalnog materijala. To je moj sa prvog dana posla. S obzirom na sutra, odlučio sam konačno uomotiti i pocedeiti jedan album. To sam i napravio, a napravio sam to ovako:  |
20.02.2005., nedjelja
|
Roditelji su mi danas otišli. Dokle su ovde, ručkovi se pojavljuju nekom magijom, a stvari iz dućana dolaze bez da i pomislim na njih. Praktično. Nezgodno je šta se onda stalno netko muva po kući. Ovako je sad ugodnije, na miru sam. Sutra je prvi dan novog dijela moga života, a koji će bit potpuno isti kao i dosadašnji. Sa nekim sitnim razlikama. Jedem više nego inače, gladan sam više nego inače. To je valjda neka pozitivna povratna sprega. Ispravit ću to ovih dana. Ali prvo ću večerat. Ne da mi se baš pisat, možda imam ograničeni dnevnu porciju koju mogu izrazit. Današnju sam izgleda potrošio radeći ovo:  |
19.02.2005., subota
Behind everything some further thing is found, forever; thus the tree behind the bird, stone beneath the soil, the sun behind Urth. Behind our efforts, let there be found our efforts. U svojoj pojavi neka vrsta parodije sloganâ narodnih režima, iz "The Book of the New Sun", Genea Wolfea. Sjetio sam je se sinoć. Sad mi je puno bliža i neposrednija nego prije, jasnija, sveobuhvatnija i neugodnija. Nema konačnog cilja, hoće reći, jer se posli cilja ide dalje, kraj nije kraj. Znam to, zna se to, logično je, ne gasiš svijetlo zauvijek kad napraviš šta si trebao. Ali ne mislim tako, u dubini, želim doć negdi stat i odmorit se, osjetit da je nešto zaokruženo i da sjedim na vidilici iznad i gledam na to, spokojan. Umjesto toga, vidim cijevi koje idu svuda, najbolje šta jest jesu prozori uz put, i klupe na križanjima. Povremeni poprečni kontakti, povremena spajanja i višestruke mogućnosti. Nema krajnjeg stajanja, mislim, mogu ja sjest i odmorit se, ne moram se ni dignit nastavit, ali onda će moje sjedalo otić bez mene, a ja ću ostat plutat u bestežinskom stanju, bez poda i bez pravca. Bez pravaca. Jebemu, petljam. Idem probat drugačije. Završio sam faks. Sve nesretne institucije koje su me se hvatale kroz život su me naučile da imam liniju po kojoj idem, i da ta linija ima kraj, a kad dođem do kraja uspio sam. Samo ja ne znam šta to. Glupi pasi, oni i njihovo lajanje, sad sam zaboravia šta sam mislia napisat. Ponovo. To napravljeno je napravljeno. Svršeni oblik i prošlost, više nije tu i nema veze sa mojim osjećajem ispunjenosti. Uspio sam jednom, došao do kraja u jednom momentu i sad ga nema više, opet sam u koraku. Jedna noga mi je možda na podu, možda obe, ali mene opsjeda onaj raskorak, prostor između, jer nemam osjećaj da se miče, prazni trokut i mrsko V okrenuto naopako. Želim da bude VIVIVI (obrni stranu da vidiš kako treba), kao nožice, sa svrhom i ciljem. Ja bi se htio pomiriti sa time da izad svakog kraja treba samo nastavit. Zapravo, ja bi da ne razmišljam o krajevima i ciljevima, ja bi htio uživati u kretanju, kao da je ples, pusti* isječci zaustavljenog vremena, nerasprostrti momenti užitka i svjesti. Samo šta nije skroz isto to, je li tako? Ples je predvidljiv, DJi su predvidljivi, znam koji momenat u muzici šta znači, znam šta ide iduće. A ovde se samo provlačim kroz cijevi. Možeš sebe i ozljeđivati. To je isto vezivanje za momenat, ukorjenjivanje malim tjelesnim bolom, ili protestom protiv svojeg nesnalaženja. Također je i besciljno, i zato oslobađajuće, istovremeno frustrirajuće i štetno na gomile drugih načina. Nema laganog riješenja, sjedenja na suncu sa sokom u ruci. Ili pivom. Teško je izać samo iz tamne zgrade i bacit se na žalo, na sunčani proljetni dan. Mislio sam o tome sinoć, perući zube, kad sam se vratio od frendice. Malo sam se zanio i zaboravio šta zuba sam oprao, a trajalo je. A imao sam par jasnih misli, kratkih, efektnih i konciznih. Samo, to je bilo jučer, danas mi je za ovaj post trebalo sat vremena. Telefon me prekinuo. Šta je sad trebalo ić? A da, ni povlačenje nije ništa lakše, također je odlučnost i borba. Jedna opcija je priča o čovjeku koji je u švicarskim Alpama četrdeset godina živio sam i zasadio cijelu šumu. Jean Giono je napisao priču, Frédéric Back napravio animirani film. The Man Who Planted Trees ili L'Homme Qui Plantait des Arbres. Nemam pojma je li istinita, iako ostavlja takav dojam. Skoro je prelijepo da bi bilo istinito. Da znam radit screenshotove, sad bi ovde bila slika. Da ima neki fini link, sad bi ovde bilo linka. Ovako je malo bezveze, a? Predugo ovo pišem. Idem do Kseta večeras. Preksinoć, dobrotom nekih bitnih ljudi bio besplatno. Nije mi se dalo ić, ali reče: "Ove moraš vidit, luđaci totalni." Pa eto, i istina je, Bassholes. Uvik mi je drago vidit onaj momenat kad bend shvati koliko je publika oduševljena, onaj momenat kad im se sve isplati i kad uživaju bit tu di jesu. Onda uživamo i mi. --- * pusti = mnogobrojni |
16.02.2005., srijeda
Malo sam umoran. Žena u dućanu kašlje i ne izgleda dobro, a ona mi daje kruh i krafene. To je valjda na prvoj stranici priručnika "Kako zaraziti". Nije baš da ona ima izbora, ali ja bi radije bia zdrav ovih dana, a danas sam umoran više nego šta mi se čini da bi treba bit.Još sedam uzdužnih presjeka dovršit, neke korekcije fasada i tlocrta, i palača na Visu će bit onoliko gotova koliko papirnata stvar može bit gotova. Skoro godinu i po dana mi je to uzelo, dvanaesta varijanta je ispala konačna (podvarijante nisam odlučio ubrojiti). Igrao se kućanice kasnije. I sad sam umoran. No, za sve ima lijeka, pa makar taj ničemu ne služio. Imam kraj sebe nekakvu furlansku grappu i pijuckam, uskoro ću u Kset, skakutat malo. Možda kad ovo napišem i pogledat koji crtani. Nekako se ne mogu prisilit napisat "animirani film", zvuči preozbiljno, makar ni crtani ne odgovara skroz, neću gledat Toma & Jerryja ili nešto. Jučer, između ostalog... čekaj sekund, sjeća li se ko svojeg Huckleberry Finna kako treba? Je li se praznovjerje da su leptirice, moljci (moths), one noćne stvari koje udaraju u prozore i zalijeću se u lampe, da su one duše umrlih i predznak smrti, je li se to praznovjerje pojavljuje u toj knjizi? OK znači, sinoć sam gledao "Bunny", i sjetio se da tu ideju znam od negdje prije, asocijacija mi je američki jug. Pa eto, zanima me možda je li tamo to spomenuto. Ili negdi drugo? Kako se jedna stvar lijepi za drugu, tako ja spomenem Waitsa, i ispadne malo posli da su njih dvoje radili muziku za ovaj animirani film. Ha. |
15.02.2005., utorak
Izgleda da imam posal. I othrvavam se iskušenju da pišem šta Waits sada pjeva. Krasno nešto. Kako bilo, uhljebio sam se u zavod na faksu. Izgledi su da će bit raznoliko, međuljudski odnosi mi izgledaju ok, barem kod mojih nadređenih&poslodavaca. Od ponedjeljka postajem rob sistema.Nothing's ever yours to keep close your eyes, go to sleep Eto. Jel mogu sad nastavit pisat? Dobro. Padale su mi neke stvari na pamet, mislia sam o njima pisat, samo nisam htio prekidati čitanje i sad ih se ne sjećam. Ne dovoljno dobro. Ostali su mi neki fragmenti, djelići završetaka, kako ovo pišem pokušavajući ih stić, gube se i oni. Starving in the belly, starving in the belly of the whale Ja bi imao ovakav glas, ja bi pisao ovakve pjesme, ja bi pjevao ovakve pjesme, ja bi svirao ovakve pjesme. Ja bi sve. Ali ne mogu, je li tako? I da mogu, ne stignem. Osjećam da imam granice, i to je frustrirajuće. Do sada sam osjećao unutrašnje granice, znam da unutra, negdi sakriveno, postoji nešto energično i sposobno šta me grize i izašlo bi vanka. Ja ne znam di je, ono ne zna put (gledam sad, je li ne zna ili nezna? nijedno mi ne valja, jedno se krivo piše, drugo krivo izgovara) i režimo jedno na drugo, a ja se mučim i ispitujem: zašto nisam svemoguć? Od danas znam, ako i postanem svemoguć, nemam dovoljno vremena. Ali bi bilo dobro. No ok, fragmenti, vidim komadiće riječi, odgriske slova, sa pripadajućim bojama im (A je crveno, u srednjoj mi je jedan prijatelj tvrdio da je bijelo. to je krivo), zatrpani onim nečim nejasnim šta ispunjava apstraktni prostor (ni to nije bijelo, ma šta školski programi i edukativni filmovi prikazivali). I to me frustrira, zašto mi jednom krasno ispeglana i izstrukturirana misao ne može ostat, nego je zaboravim. Ostane mi samo nejasan cilj, a cijeli onaj lijepi, posloženi put, sa svojim prelazima, vidikovcima i vratima se raspe i ja ga više ne mogu nać. Bah. |
14.02.2005., ponedjeljak
Vidi se polumjesec.U dućanu prodaju prigodne krafene, u obliku srca. Doradio sam tlocrte, izgleda dobro, popodne presjeci. I kuća treba bit obgrljena, sve treba bit skupa, ne odvajat stvari. Alijenacija arhitektonskih oblika, hehe. Probudilo me sinoć ono divljačko vrime. Krasan izolirani momenat, osjeća sam se zaokruženo, zaštićeno. Budan segmenat van vremena, snovi su ga okružili i odvojili iz toka sjećanja. Svjetlo u banju dok se olakšavam, mrak u ostatku stana. Mir unutra, kaos vanka. Isti osjećaj na puno načina. San prvi: u stanu u Zagrebu imam gazdaricu, starija je od mene možda par godina, ima crnu kosu, živi u stanu samo šta je nikad ne vidim (ne znam zašto, nekako se uvijek promašujemo). U stanu sam u Splitu, na balkonu smo (ja i neki poznati ljudi), balkon je postao velika ostakljena veranda, predvečer je i počinje padat kiša. Konačno vidim svoju gazdaricu, skuplja robu u zgradi do, vidim je kroz granje. Odlučujem je ić upoznat. Penjem se skalama, u portunu nebodera, samo u gaćicama. Mrak je, i u stanu se vidi mrak. Dotaknem vrata i jasno mi je da sam došao samo to napravit, da je to dovoljno. Spuštajući se nazad (pravim skalama moga pravog stana) provučem se kraj nekog debelog čovika, procvilim nešto, da me ne vidi, a ako me vidi da izgleda sve normalno, naime to joj je otac. Na momenat sam u njegovom umu, i znam da me oće uhvatit, pa potrčim niza skale. Nečije šlape su na jednome podestu. Počnem preskakat, pola po pola, krakove skala, ali mi je jasno da ne mogu pobić, i zato odlučim iskočit van svega i doskočim u bjelinu, ništavilo i strah me je toga pa se probudim. Pred padanje u san, motali su mi se po glavi nekakvi avioni, sa raketnim pogonom. Vatra im je boje sirupa od naranče, a ta se boja zove... narančasta! Na momenat su mi se bili potpuno odvojili pojam i riječ. Super osjećaj, činilo mi se kao da sam prošao sa druge strane nečega. Drugi san: neugodan, nasilan, sa happyendom. Ne da mi se pričat. New York, turisti, sporedne ulice, banda, premlaćivanje, otmica, debeli oznojeni ljudi, stravično šporki stan, moramo za njih tražit nešto po internetu. Spas, dvije prekrasne cure, budilica u najneprikladnijem momentu. Jebemu. |
13.02.2005., nedjelja
Besciljna melankolija danas. Sinoć je bilo zabavno, samo prerano prekinuto. Prepa sam se sebe u ogledalu kad su se upalila svjetla. Blijed, sa majicom mokrom od znoja. Pokušavam radit danas, prespor sam i dekoncentriran, previše vremena trošim odgađajući najobičnije male radnje, držim penkalu nad papirom i buljim, uzimam miš i deseti put mjerim udaljenosti koje nisu bitne. Nešto sam riješio, čini mi se barem. Vidit ću sutra kako to izgleda. Pročitao sam knjigu danas, laganu za opuštanje, triler/horor/fantasy, šta li već. Klasika, neki stradaju, ali je sve dobro na kraju. I sad, zamislimo: pisca takvih knjiga i njegov posao. Stvoriti zaplet, problem, staviti likove u njega i vodit ih do happyenda kroz narastajuće i sve teže i nesavladivije zapreke. Dok jednoga dana ne shvati da je svoje junake doveo u potpuno bezizlaznu situaciju, i jednostavno mu se više ne da smišljat nova čudesna spasenja pa ih pusti da umru. Nema happyenda, nema razriješenja kojega smo čekali zadnjih 800 strana, a samo zato jer je njega štufalo. |
12.02.2005., subota
Ispred moje kuće je igralište, i izgleda pljesnjivo. Ajde, daj da se ovi bidni snig više otopi da ga ne moram gledat ovako ružnoga. Ma isto je interesantno za vidit. Toplo je, danas sam bia samo do dućana ujutro, večeras Kset. Mora sam čekat ispred dućana jer su unutra bila dva policajca, jedan sa velikim drobom koji mu visi preko kajiša. Netko je napao bio prodavačicu pa su joj uzimali izjavu. |
11.02.2005., petak
|
Pazi sad, gledah BBC, imali su prilog o 60-godišnjici spaljivanja Dresdena, i doveli su u studio dvojicu povjesničara, sa osnovnom temom: je li to bio ratni zločin? A ova dvojica, muko blažena... Mislim, ok sve te priče o kontekstu, borbi na život i smrt, ali jebote, postoji neka ideja u zadnje vrijeme da je nekakva etika, neki moral, su se podigli na višu razinu, i da masovno ubijanje civila nema nikakvog opravdanja. A oni lijepo: "...pa znate, to su bili Nijemci, neprijatelji... ...pa ne bih rekao da je broj žrtava bio ogroman (procjene su od 30 000 do 130 000), prije bih rekao velik, znate bombarderska komanda RAFa je dotad postala vrlo efikasna... ...ta vatrena oluja je više slučajna nuspojava, nego planirana stvar, ako bacite dovoljno bombi dogodit će se (rađeno je dosta dokumentaraca gdje su tehnike stvaranja vatrenih oluja detaljno objašnjene, a prema izvornim vojnim dokumentima)... ...grad je bio legitiman cilj, mnoge industrije su bile aktivne, i ne možete precizno pogodit ciljeve sa tako puno bombardera, trebalo je uništit tvornice a i kuće za radnu snagu... ...trebate znati da su Nijemci prvi počeli sa bombardiranjem engleskih gradova, i da su 1944. započeli napade sa V oružjima... ...Blair se ne bi trebao ispričati, može izraziti žaljenje, ispričati se možete samo potpuno nevinima, a ta zemlja je bila u ratu, i mogla je očekivati usputne žrtve u odmazdi..." Tako slušam ta dva majmuna, ponašaju se kao desetogodišnjaci, fascinirani Rambom, eksplozijama i spektakularnim nasiljem. Iskreno, dođe mi da im zaželim da se sami nađu na debljem kraju jedne takve "opravdane rekacije", pa neka onda idu pričat. Je li tako teško shvatit da je svako ubojstvo ubojstvo? Da nijedan narod nije kriv? Kakvo je to razmišljanje? Možda da ja sad idem tvrdit da Gotovina i ostali nisu krivi, jer su oni starci bili neprijatelji? Voditeljica je stalno pokušavala navest priču na ono šta je u svemu tome bilo bitno, da je to bio masakr civila, uglavnom nevinih ljudi (usput, grad je bio pun izbjeglica, a ako se dobro sjećam, također proglašen i otvorenim gradom), a njih dvojica bi lagano namjestili očale, složili profesorsku facu i krenili ozbiljno objašnjavat zašto je to trebalo učinit (i stalno skretat pažnju na to da idioti iz NPD-a organiziraju prosvjed sutra tamo, nazivajući taj čin holokaustom nijemaca. dokle god se stvari izbjegavaju nazvat svojim pravim imenom, dotle se daje hrana takvim ljudima za njihove loše ambicije i zle fantazije), i između redaka: da, to bi opet bilo opravdano. |
|
Ne čini mi se da sam sinoć bia najbolje društvo. Jebemu... pokušavam ovo napisat, provrtim par varijanti kroz glavu, i nijedna mi ne zvuči dobro, i onda blenem u ekran i glava mi se skroz isprazni i osjećam samo frustraciju i vrućinu. Najbolji način da ne napravim ništa je da počnem razmišljat o tome. Kad shvatim da ne mogu zaspat, samo spavanje mi se mota po glavi, kad pomislim kako bi treba popričat sa nekim, najednaput nemam više šta za reć, kad se prejako zakačim za neku misao, nestane. Jebemu razmišljanje, ničemu ne koristi. Da probam ponovo o tome kako sam sinoć posta živčan i nikakav, apsolutno bez razloga: dovoljna mi je neočekivana gužva, jaketa koju nemam di ostavit, ljudi koji me ne primjete, i neko poznat tko će stat između mene i nekoga s kime pričam, ne obraćajući pažnju na to da mi okreće leđa. Imam baš uvjerljivu sklonost autodestruktivnom toku misli. Kad krenem pravim putem, samo tražim iduće razloge da uđem još dublje. A stalno znam šta radim i nije me briga, i osjećam se loše zbog toga. Dosadno mi je bilo, zapravo, nije mi bilo dosadno, koncert je bia fin, ali su mi svi oko mene bili dosadni i išli mi na živce. To je krivo rečeno, usmjereno na krivu stranu. Dosada je u meni, i ja sam ih sveo na odgovarajuće dosadne uloge. Ne sviđa mi se to, želim neki impuls izvanka da mi pomogne razbit tu podosadnjujuću tendenciju, a šta mogu očekivat kad ja sve i svih mogu svest na dosadu? Ilustracija: Frendica me sinoć pokušavala oraspoložit, a ja sam se počea igrat sadista. Ona me oće oraspoložit, a ja sam bezvoljan. - Je li ti dosadno? - Tako, štajaznam... - Je ili nije? - Ne znam... - Odluči se! - Ne da mi se... I tako to ide i ide, pa sam se počea zabavljat. Povremeno je bilo zajebano držat neraspoloženo lice kad sam se tia smijat, ali uglavnom mi je uspijevalo. Nije lijepo od mene, a? Šta ću, ima bit da mi je teško ozbiljno shvatit tuđu brigu za mene. Jako glupo, mogu se tako nastavit mislit šta nije u redu sve dok istovremeno odvajam ljude od sebe. Idiot. Ona je dobra prema meni, a ja se zajebajem, sažaljevam se i očekujem neko drugo čudesno riješenje. Proba sam još nešto pisat, ali sam glup danas i ne znam ništa. |
10.02.2005., četvrtak
|
Gle ovo, kakvih ljudi ima. Idem sa soulseeka skidat nešto, nađem i ostavim da radi, nešto kasnije bacim pogled i piše remote file: banned, stoka jedna. Ma da je samo to, nego je još imao obraza ić od mene skidat. Šta taj ima u glavi? Pa sam ja njemu zalijepio ban i svi sretni. Preksinoćnji san: prvog dijela se ne sjećam, ali se događa u željezničkom vagonu. Ono čega se sjećam počinje na skalama, na stubištu (u vagonu, dakako), sad mene je netko u prethodnom dijelu sna pokušava ubit, đira plaćeni ubojica, i sad je taj netko na dnu skala, ja sam na pola puta gore, i to je jedna simpatična cura. Obučena je u crno i crveno i ima crnu kosu do vrata (ne znam opisivat frizure, ali recimo da je kosa kao kod Amelie, samo duža), lice je malo oblo i malo hladno i blijedo, ali ima interesantne oči i drži pištolj uperen u mene. Bez izbora, natjeran u kut odluke, pitam je zašto me hoće ubit. "Konačno si se sjetio pitati." kaže, ima bit da je ona mene ustvari barila... eh. Njena mačka, koja je bila izviđač i uvik me pronalazila sad mi je skočila u naručje. I tako je dobro. Onda smo se popeli na gornji kat vagona, imali smo nešto istražit, nešto vezano za onaj dio sna kojega se ne sjećam, gore me je bilo strah, klaustrofobična je i mračna bolnica, uski hodnici, ormarići, tamna vrata sa žutim nadsvjetlima, natpisi sa imenima odjela. Do tad je nestalo svega onoga lijepoga, nas dvoje smo samo profesionalni partneri, istražitelji. Ušli smo u jednu ordinaciju di se izgleda šivaju rane i on (sad je on) sjeda da mu za prst zašiju neku karticu jer ćemo tako moć uć tamo di trebamo uć. I tu me probudila budilica. Jeste li kad stali pred vrata svoga stana i čuli šum iznutra? Zvuči kao bučna i prometna ulica u daljini, filtrirana buka kroz nekoliko soba, na kraju kao lagani žamor nabijen gustinom svoga izvorišta. No, enivej, stan mi gleda na tihi trg i kad otvorim vrata, zvuk zamre. Kad uđem i zatvorim vrata, šum je opet sa druge strane, samo tiši. Fantazirajte i smišljajte priče ako hoćete. Ili se zadovoljite pričom o predtlaku i podtlaku i strujanju zraka. Danas je zatoplilo, i to je dobro, ali meni je uvijek malo blesav taj momenat kad jedan vremenski ekstrem odumire. Prelazi su nekako otužni, bilo je ledeno, a sad nije još toplo, i onaj led se topi i pojavljuje se blato. Dajte mi lipo vrime, a ne zatopljenje. |
08.02.2005., utorak
Mačke ima bit ipak ne brine zima, sinoć putem oko 1, jedna pa druga. Druga je sijamska il nešto tako. Boje pijeska, sa tamnim repom, licem i nogama? Obukao sam se bio toplo, ali niti imam šal, niti ih volim nosim, pa licu ziiimaaa... Kad sam doša u toplo, lice mi je ostalo bezizražajno, ali ugodno. Grijalo se, a kako je bilo nepokretno, facijalna mi mimika smrzla se i odumrla, bia sam ga svjesniji nego inače. Prepreke ubačene u kontakt sa uobičajenim, transparentnim stvarima ih učine ponovo vidljivima. I putem doma, sa kapom i kapuljačom na glavi, osjećam kako koračam, petama udaram u pod: osjećam koračanje u stopalu, osjećam udarce kako se pronose kroz cijelo tijelo, čujem ih u ušima i izvanka i iznutra, osjećam pokret nogu i isto tako ostalog tijela, i sve to skupa opet u glavi. Od zime se čovjek malo povuče u sebe. Prije, na putu od doma me je taman izoštrilo, vidi se jasnije. Ima jedna prizemnica u Ozaljskoj, tamo prema Selskoj, povučena malo i i spod razine ceste, sa jednim stablom ispred nje i visoki cigleni zidovi okolnih dviju zgrada. Isplati se gledat i obraćat pažnju.Danas, Darko Glavan u Jutarnjem: "[N]eupućenost u Burđelezovo stvaralaštvo nije neki osobit grijeh budući da se njegova aktivnost uglavnom usredotočuje na rodni Mediteran, a u Zagrebu je bio prisutan tek na 'Salonu mladih' 2001. i prošle godine na 'Maloj fronti performansa i plesa.'" Nitko ne može znat sve, ali je li to znači da ono šta nije u centru nije ni bitno za saznat? Glavan mi nikad nije bio simpatičan, ali od sad ga smatram idiotom. Smoke and Smoke, ok bend, otprilike Jesus Lizard + Shellac (kasniji), no simpa stih: "Love is a lifeboat with a hole in it." Eto. Ručak. |
07.02.2005., ponedjeljak
Ptičica je od prije 15ak dana, al šta ima veze, bila je i danas, pa eto.Di se mačke sakrivaju po ovoj zimi? U subotu smo se motali po nasipu, izašavši iz Močvare na kratko. Ovaj stari, tvrdi i bliještavi snig je ljepši od friškoga, a Sava je izgledala ka da je zaleđena. Nije mi se dalo približavat da provjerim. Šta bi bilo da smo u Rusiji i da je vanka -30? Maloprije mi je palo na pamet da se danas osjećam kao automat, lagano odsutan i odvojen od svojih misli. Razmišljam mehanički i ne osjećam previše taj proces i te slike, ne vidim ih, možda je bolje reć. Ponekad sam previše svjestan stvari, a ovako je lakše, iako ne i bolje. Čitanje: David Harvey "Possible Urban Worlds" Uvid: najveći dio utopija je usmjeren na stvaranje drugog mjesta, ab ovo. Postojanje svijesti o nemogućnosti promjene zadanog svijeta; izbjegavanje direktne konfrontacije, linija manjeg otpora; podsvjesno shvaćanje o neostvarivosti? "The failure of realized Utopias of spatial form can just as reasonably be attributed to the processes mobilized to materialize them, as to failures of spatial form per se." Ili narodski, čak i realizirani utopijski plan se na kraju u najboljem slučaju svodi na rušenje sustava iznutra, a znamo kako to izgleda. Tradicionalno, utopijski planovi su se uglavnom fokusirali na formiranje novog društva stvaranjem novog prostornog reda. Kako klasične utopije (potpune nove, izolirane i samodovoljne zajednice) tako i njihove moderne varijante (rekonstrukcija grada, izmjena postojeće situacije) su uvijek pretpostavljale jedan finalni i kristalni, nepromjenjivi oblik u kojem se sve razriješuje. No, kako neko nekad reče: "Sve teče.", a zatvoreni sistemi ne postoje (perpetuum mobile je na kraju samo zadnji album Einstürzende Neubautena), pa su tako i one malobrojni ostvareni utopijski pokušaji ili propali (kao one zajednice u Americi, Owen, Cabet i slični likovi) ili su do nas došli u degeneriranim oblicima, prilagođeni društvenoj praksi (neboderska predgrađa u Evropi, po Le Corbusieru, ili Wrightov Broadacre, pretvoren u američki sprawl. istina, ni doslovno ostvarenje njihovih planova ne bi bilo puno bolje). Kako bilo, je li onda implikacija: naučimo se manipulaciji i prikrivanju? Plan možeš izvest samo ako je nepoznat? Zanima me šta će Harvey reć, doša sam do mjesta di kaže kako nam nakon viđenog neuspjeha utopije prostorne forme, ostaje da se okrenemo utopiji društvenog procesa. Meni ta dihotomija ne zvuči baš skroz uvjerljivo, al ajde, vidit ću još di će to otić. A sad, nešto zabavno, www.demian5.com, "When I am King"  |
06.02.2005., nedjelja
|
Jutros sam na televiziji vidio papu kako imitira jako pijanoga Toma Waitsa. Zamislite pun trg Sv. Petra, tisuće ljudi koje gledaju platno na kojemu se projicira tužna slika starog čovjeka u raspadu, dok u offu neki njegov kardinal čita molitvu na latinskom. Onda taj starac jedva promrmlja i promumlja nekoliko nejasnih riječi, i ljudi pred bolnicom i pred crkvom se oduševe i plješču i viču, i neka skupina nenormalnih ženskih glasova zaurla Viva Papa!!!!, a uz to na dnu ekrana (to je BBC) piše "Pontiff is in hospital since tuesday", i ispod piše MONEY i idu izvještaji sa financijskih tržišta. Jebate, nadrealisti bi bili oduševljeni. Čisto usput, je li iko ikad čuo nekoga kako govori dobar latinski? Taj kardinal je čita molitvu na latinskome, i bilo bi za pretpostavit da istaknuta ličnost u Vatikanu taj jezik zna dobro, ali meni je to zvučalo jako nezgrapno. Mene poezija uglavnom zbunjuje, moje metaforičko razmišljanje je lagano nerazvijeno. Valjda mi zato ni matematika nikad nije posebno dobro išla. Svejedno, svako toliko naletim na nešto moćno, pa makar i preko crtanih. Pjesmu "The Man With The Beautiful Eyes" Charlesa Bukowskog je krajem devedesetih ekranizirao Jonathan Hodgson, i detaljniji opis i par clipova se može vidit ovde. Our parents, we decided had wanted us to stay away from there because they never wanted us to see a man like that, a strong natural man with beautiful eyes. Our parents were ashamed that they were not like that man, thats why they wanted us to stay away. ... We went back to my parents yard and talked about it and decided that our parents had burned their house down, had killed them had killed the goldfish because it was all too beautiful, even the bamboo forest had burned. They had been afraid of the man with the beautiful eyes. And we were afraid than that all throughout our lives things like that would happen, that nobody wanted anybody to be strong and beautiful like that, that others would never allow it, and that many people would have to die. Kako rekoh, moćno. Kompletnu je se može nać ovde, kao i još njih nešto. |
05.02.2005., subota
|
I tako ja prije par sedmica citiram Bölla, "Ne smiješ dopustiti da se jedan čovjek zbog tebe osjeća poniženim, pa sve da je u pitanju i nov-novcat poručnik ", i onda ispadne da se Henry Rollins u Afganistanu potpisao na američku bombu. Pa kako to? Zvali ga iz USO (United Services Organizations: The USO mission is to provide morale, welfare and recreation-type services to our men and women in uniform. The original intent of Congress—and enduring style of USO delivery—is to represent the American people by extending a touch of home to the military.) da dođe zabavljat vojnike tamo. E, on je prihvatio jer smatra da obični službujući ljudi nisu odgovorni za politiku svojih nadređenih, i da im zato nema smisla uskraćivat pažnju, krivit ih i odbacivat. Možda mu je ipak trebalo past na pamet da su oni dobrovoljci? Postajanje vojnikom a priori traži prihvaćanje svake buduće vladine politike (do neke granice, bila bi logična pretpostavka, no shvaćanje da je granica dosegnuta i pređena mi se čini jako rijetkom u vojnim krugovima), dok pretpostavka o romantičnom pojmu obrane domovine, koji ih je mogao nagnati da se zavojače, također podiže neka nezgodna pitanja o svjetonazorima, vjeri u superiornost, razlikama, prihvaćanjima i shvaćanjima. Jao, ovo je bilo nejasno, htio sam samo reći da pojam obrane nije uvijek čist ni jasan, i zato je kao motiv više nego često politički stav, prije nego filantropija. U svakom slučaju, Ministarstva Obrane su se nekad nazivala Ministarstvima Rata, pa eto. Kako bilo, nakon jednog nastupa ga je jedan, pun vojničkog zanosa i ponosa, zamolio da se potpiše na bombu ("za Talibane") i Rollinsu je bilo neugodno odbit. Nije htio poniziti čovjeka pred njegovim suborcima i podređenima tako da ga jedna rock zvijezda odbije. Bitnije mu je bilo da bude pristojan ("to je samo tinta"). Pošteno, koliko se god ne slagali s nekim, s njihovim poslom ili pozivom, većina su ipak obični ljudi koji se trude, pa makar u krivom smjeru. To je po intervjuu sinoć, na BBCu. Hardtalk extra, sad je tamo još uvik razgovor sa Robertom Redfordom, ali kontam da će ovaj stavit uskoro. Palo mi je na pamet: kako ljudi koji nikad nisu bili van zemlje zamišljaju inozemstvo? Ja sam prvi put putovao vani sa 6 godina, išli smo u Austriju za zimske praznike, u neku selendru zvanu Ebendorf, u jedan lijepi hotelčić Rutar Lido (čovjek se zvao Rutar, a Lido je valjda da zvuči otmjeno, makar malo smješno), gdje je nas dicu oduševila riječ jawohl (ja vol, ja krava, i tako), prazni bazeni puni snijega, zaleđeni potoci i sanjkanje kroz šumu (i zabijanje u stabla, čudo da se niko nije polomio). Uglavnom, nakon prelaza te čudne crte (mislim da je carinik bio prvi crnac kojega sam vidio uživo), sve je ostalo isto! Ne mogu se sad sjetit točno, ali nisam bio znao šta očekivat, to je druga zemlja, nešto strano, sigurno nešto skroz različito. Kad ono, sve isto (naravno, jezik, šareni dućani i mali plastični perunići za jest pomfri iz kioska su nešto drugo, ali ne'š ti). Je da sam bio mali, al opet, uče te o tim granicama, svugdi su, u novinama, na televiziji u knjigama u udžbenicima, pa di da ne pomisliš da stvarno fizički postoje, i da je ono šta dijele s obiju strana fizički različito. Uh, šta sam se raspisa, idem štagod popit, pa na onaj elektroelektroelektro. |
04.02.2005., petak
Nemam ništa za reć. Baš ništa. Ni interesantno ni dosadno. Nešto se mota po površini, ispod je prazno. Doma sam, iako to ne želim. Ne znam kako izać. Svijet mi je premal i dosadan i klaustrofobičan, ne znam ga rastvorit, a glupi jebeni pasi laju vanka i ni od njih ne mogu pobić. Zadnjih 5 dana sam samo jedan put razgovara sa nekim. Ne znam sa kime bi, nemam šta novoga za reć, pa ni ne znam zašto bi. Radio bi stvari, ali ne znam koje, ne znam kako i ne znam s kim. Glupo je, ovakvo razmišljanje je glupo, ali ne znam šta mi optimizam ovoga momenta može donit. Želim van sad, a nikakav sam i šta ću kome takav? Ni večerat nemam volje, gledam jebenu televiziju i osjećam se glupo. Ovo ću sigurno izbrisat sutra, ali sad neka stoji. Bezveze. |