Pjesme s drugog kata
31.03.2005., četvrtak
|
Za sve one koji me inače znaju, čitaju ovo i ne daju glasa od sebe: Jebite se. Over & out. |
30.03.2005., srijeda
O miševima opet. O miševima, ljudima i mobitelima. Ja sam i miš i čovjek i zajebo se s mobitelom. Za koju vražju mater oni moraju prodavat zakodirane mašine? Pa sad nemam mobitel, i nemam budilicu. Vidit ćemo sutra ujutro kako će to ispast. Ali to je tako u toku, samo jedna stvar. Jedna stvar pažljivo postavljena i detonirana. Je li da to shvatim osobno? Ne bi bilo loše vjerovat u boga (baš neću napisat Boga) ili barem u kozmički um, da se imam sa kime svađat za ove glupe momente šta mi se serviraju. To su takvi glupi momenti, drugi dolaze od drugdi. Ne znam bi li uopće spominja. Ma šta sad, kad već pišem. Šta kad već pišem? Ma ništa, popunjavam prostor i pokušavam nać vezu među motivima. I tako sam rekao nešto šta nisam trebao, nekome ko to nije treba čut. I onda sam se osjećao kao idiot, i mislia sam da sam zajeba nekog drugog, nekog koga nisam nikako tia zajebat, pogotovo ne u ovo vrijeme joj. Pa se grizem (to pričam u prošlom vremenu), pa pokušavam to nekako popravit. A tako sad izgleda da su moji strahovi i moje brige bile suvišni, pretjerane. Ako je šta mislim da je, neki ljudi su rođene žrtve. Ne ja, ja sam jednostavno pogrešan. Party time. Samo ću spomenit da postoje divni momenti (više vrsta, bez nekih živim) u vremenu i od vremena, kad sam sretan, beskrajno sretan šta sam tu i tad, šta sam tu kad se tako nešto odvija ispred mene. Stojim i uživam spojen sa tokom, dok se sad odvija u krugu, u obliku jabuke, i mislim kako sam sretan jer sam tu, jer sam to vidia. Vidio, još važnije ČUO. Zu i Steve Mackay su sinoć bili u KSETu. A meni moj materijalizam mora jednom doć glave. Možda je već sinoć. Smješak preko uha preko uha i sreća nisu ništa prema već plaćenoj karti za Richmana, a? A eto... Pa smo ja i prijateljica na pola krenuli, euforični i poletni i ušli u saunu. Močvaru. Moj komentar mudrome sudrugu: "Ovaj zvuči kao pijani Arto Lindsay, samo bez dobrih djelova." Odgovor: "Da, umjesto toga pleše." Samo je to tako interan humor da će vama svima izgledat kao vrijeđanje. Ma sigurno je to bilo dobro, ali kad gledam šta sam ostavia da dođem... Sam sebi razbio najdražu igračku. Otprilike tako. Glede ničega, uzmite nož, zagrijte ga na plinskom plameniku, prislonite na kožu i promatrajte efekte idućih dana. Bijelo mjesto (sa crvenim rubom) će se iduća dva do tri dana pretvarati u žućkasti mjehurić kože. Kad se vratite s koncerta već će bit puknut, i na njegovom mjestu će te naći jednu rupu u koži kroz koju se vidi salama. Formalno dosta interesantno. |
28.03.2005., ponedjeljak
“The best-laid plans of mice and menGang aft agley. And leave us naught but grief and pain For promised joy.” Gang aft agley = often go wrong, a što je zato šta je autor škot (Škot?, jebemti pravopis), i to Robert Burns osobno, škotski nacionalni pjesnik, i također čovjek koji je bolovao od kostobolje i na preporuku svoga liječnika se kupao u hladnoj rijeci, i... ovaj, prehladio se i umro. Ili tako nekako. To o miševima i ljudima mi se vrtilo jutros po glavi, pa proguglah. Činilo mi se bilo kao neka duhovita referenca, a za šta su sigurno krivi svi oni Disneyevi crtani, i Warnerovi i čiji sve ne (pokušavam se sjetit imena najdražeg mi autora Toma i Jerryja, al ne ide mi baš, Fritz Nešto? Quinley? Quimby? Je li uopće Fritz? Quimby Jones? nebitno), kad ono... Pjesma se zove "To a Mouse (on turning her up in her nest with the plough)". Eh... I kiša isto tako. I miševima i ljudima. Kako te par miljona kapi vode može spriječit i pokvarit ti planove? Izgleda glupo, je li tako?, ali može, pa sam se lagano zabrinuo sinoć. Sreća, ok je ipak bilo sve. Kako sam očekivao. Ništa stvarno loše, krajnje loše, se ne može dogodit kod mene, ni vezano za mene (tako ni onima koji mi nešto znače). Ali isto tako ništa stvarno dobro se ne događa kod mene. Strah me prosječnosti, ravnine, beznačajnosti, negativne povratne petlje i dosade. Išao sam od doma, kasnije put doma, po kiši, poslije kiše i pazio na kišne gliste. Da su flourescentne bilo bi lakše. Doma sam pogleda đonove cipela, bez ostataka, šta valjda oće reć da nisam zgazio nijednu. Ili da se ispralo u lokvama. Nadam se da je ovo prvo. A kad pazim na gliste, skoro zgazim puža. Blesave spore beštije. "Imagine a city where graffiti wasn't illegal, a city where everybody could draw wherever they like. Where every street was awash with a million colours and little phrases. Where standing at a bus stop was never boring. A city that felt like a living breathing thing which belonged to everybody, not just the state agents and barons of big business. Imagine a city like that and stop leaning against the wall - its wet." Banksy Držite to na umu. Također, to je čovjek koji je jednostavno ušetao u mjesta tipa MoMA i Metropolitan muzej u New Yorku i objesio svoje radove. Moj heroj. Gle. Eto. Idem se tuširat i štagod ručat. |
26.03.2005., subota
stilit.
Jedan mrtvi dan jučer, jedan mrtvi dan danas. Želim napravit sve, ne želim napravit ništa. Namjeravam, namjeravam, namjeravam, a neću. Jedino svjetlo u stanu mi je do maloprije bila televizija. Bez majice sjedim u polumraku i malo mi je hladno, ili nije uopće. Gledam blesavi film i osjećam se loše. Loše jer gledam film koji mi se uopće ne sviđa, loše jer ima toliko rupa i ja se mislim zašto oni mogu falivat i proć sa time, a meni ništa ne ide, koliko god da se trudim?Osjećam se beskorisno jer nisam napravia ništa danas. Beskorisno jer želim nešto napravit da se ne osjećam beznačajno. Beskorisno jer nemam za koga to napravit nego za sebe, a to mi nije dovoljno. Je li se ja ovo ponavljam od jučer? Nemam pojma, ionako nema nikakve razlike između jučer i danas i sigurno sutra. Možda da sad pojedem svoju ruku? Mislim, da se uvučem sam u sebe, prožvačem i probavim i poserem one stvari koje mi se ne sviđaju i ostanem savršena mala loptica od kaučuka, elegantna elastična koncentrirana uvjerljiva i sposobna? Onda bi se ljudi igrali sa mnom. Ma, nije da ni sad neće nitko, ali nitko onako kako ja oću. Nisam siguran da uopće živim, a ne da funkcioniram po inerciji. I jebemti sve ono šta sam u životu gleda čua pročita šta me moglo uvjerit da bi mi život treba bit bolji nego šta je, i jebemti sve radi čega se ne osjećam pravilnim i uspravljenim. I gledam koliko je bilo savršenih momenata u mome životu? Nekoliko, malo, ne dovoljno i nijedan se nikad nije nastavia. Jebo packanja pinelom po papiru, jedno svako pun kurac vrimena. Želim dugo, želim puno, želim stalno. Ne često, nego trajno. Ima nekih interesantnih stvari koje su sad trebale ić ovde, samo mi sad ne pare bitne, pa evo neka ide ova moja gnjavaža, briga me. |
25.03.2005., petak
Dvije stvari, prva: ne nadaj se, druga: ne želi. Dalje je sve jednostavno, ionako nisam predaleko od nekakve suvišne biljke. Ne da mi se trudit samo za sebe. Nastavit ću sjedit, brda će stat di jesu. Ionako ako krenem, krenem put krivog. Puknit ću svako toliko, pa će onda opet ostat sve isto. I tako. Jebo sve. Ne da mi se. Nije interesantno. Gledam u plošne iduće stvari i mal sam među njima. Koji kurac se imam gnjavit, nikad ničeg finog. Ma, sam sam, pa mi je dopizdilo. |
24.03.2005., četvrtak
Dobio sam konačno onaj blesavi komad papira (mislim stvarno je blesav, izgleda kao oglas mjesne zajednice, jebemu), tako da ako netko posumnja, mogu potegnit tubu. Ja definitivno jesam ,d.i.a. (ili bez točkica, nema pojma kako se piše).To je bilo jučer, i tako sam jučer bivao lijep i elegantan u svom ekskvizitnom & profinjenom odijelu. Odijelu koje sam obukao drugi put nakon sedam godina. Ih, investicije. Al neka, baš sam ultragospodin u njemu. Pa onda navečer Pluramon sa jednom jako čudnom Julee Cruise. *Jako* zabavna večer. Još uvik mi se na ruci nazire natpis "be my husband". Jebemti gnjavatorske gayeve. I sad nešto štekćem sa pisanjem, jerbo mi se spava. E, sad gledam kako mi se stalno provlači par stvari kroz ovaj blog: pasi i to kako mi se spava. Baš sam jednoličan. Ili konstantan. Ovo drugo mi se više sviđa. Ali mi se danas stvarno spava, četiri sata sam spava sinoć. Ma, neš ti, mogu uključit autopilot tu i tamo i nabrajat koncerte. Na primjer, Tigrovu Mast preksinoć. Gjuro II mi je ružno mjesto i sound je bio ajme. Ali je zato bend čisto veselje i razonoda. Ja bi reka Lightning Bolt za tulume. Za jako čudne tulume, ali tulume svejedno. Pa još mislim kako ne poznam onu klasičnu vještinu tješenja. Šta možeš reć nekome? Bit će ovo ono onako? To mi pari glupo. Računam da je valjda dovoljno da budem tu. To mi ima smisla. Eto, ništa posebno. |
21.03.2005., ponedjeljak
A joj, ne da mi se baš pisat, a baš bi nešto napisa. Eh, konflikt istovremenog ovog i onog. A kako ipak pišem, pa makar ništa nego neko meta popunjavanje, onda je ovo drugo dobilo.Ajde da probam nešto zbrojit. Evo, sinoć sam doša sa Murtera i zaboravia sam na kraju vožnje bacit prokletstvo na šofera. Želim također bacit prokletstvo na onoga ko je odlučia da iznad svakog sjedala trebaju bit zvučnici. Jebo i Narodni i bilo koji drugi radio. Posebno Narodni. Al to se meni sad nešto spava pa sam posebno grintav. Grintav sam i zato jer sam razbia prst na desnoj nozi. Sad bi mi mater rekla da je to zato šta hodam bos. Ma je. I udria sam glavom u ormarić dokle sam čistia kuhinju. Opasan dan, ovaj danas. Toponim dana: Pod Liepom Lipom Opet koji dan nazad. Šetamo se uz more i gledamo se jesmo li šta pocrnili, pa ja kažem da ćemo ovako pocrnit samo s lijeve strane i zašto se ne bi okrenili da pocrnimo i sa druge? Okrenimo se i hodajmo unazad. Naravno, ugazia sam u jedini komadić mora u krugu od pet metara. Ali je to sve zabavno. Bilo je vruće. Vanka mora je bilo lito, u moru još jesen. Pa nismo išli u more. Isto tako, u busu navečer, neuobičajeni razgovori za bus. Drago mi je za povjerenje, nadam se da mogu pomoć. Također, postoji čovjek u Šibeniku koji tvrdi da su Siouxsie and the Banshees najbolji post-punk bend, i da se Fugazi nikad nisu opustili i pokazali svoje utjecaje. Čudno. I dokazano je, pasi me prate. Jedan mi nije da spavat u nedjelju u osam ujutro u Šibeniku. Kad sam se diga pišat, drugi je laja na drugoj strani kuće. Prije njih, u polusnu, ne još skroz čist, osjećao sam kako krevet lagano pulsira. Kasnije sam promislio: šta ako postaneš toliko svjestan treptanja da ono više ne radi automatski nego moraš do kraja života svjesno spuštat i dizat kapke svaku sekundu? Eto horror priče. A super, ipak sam nešto napisa. Samo sam završia u malo nezgodnom tonu. Bilo je fino. Zanemarite horrore i pase. p. s. Jebemu horizontalni format ovih slikica na početku. Skoro sve šta sam ih dole učinia su uspravne. Eh. malo kasnije Zato, trikovi. |
18.03.2005., petak
Nemam više vremena stat doma i mislit šta ću sa svim tim vremenom koje imam.Sinoć bio u Kino klub Zagreb gledat peti i šesti dio Dekaloga. Ja kao pošteni ateist nemam pojma koje su peta i šesta zapovijed. Ali recimo da se dade shvatit iz filmova. Nego, Jacek Nešto iz petog filma je rođen 17. 3. 1967. Mi smo film gledali 17. 3. 2005. Dvije opcije, prva: organizatori su mudro zamislili pošalicu i razočarali se šta je nitko nije primijetio (možda su im prijatelji posli prišli i rekli: "dobra!". nemam pojma, mi smo išli ća čim je završilo). Druga: slučajnost, šta je dokaz da je ovaj svijet djelo nižeg božanstva koje ni datume ne zna rasporedit. Idem sad na Murter pratit najavljenu promjenu vremena iz prve ruke. P. S. U Zagrebu, ili barem negdi u Hrvatskoj, postoji Stallone d.o.o. i prodaje aute. |
17.03.2005., četvrtak
Nać ogg plugin za Winamp je muka blažena. Ali ga sad imam i mogu slušat Molasses.Gleda sam mačku kako šeta po rubnjaku od ceste jutros dok mi se grijalo mlijeko. Nije bilo nikoga osim sunca, i sjena joj je bila duga. Zimi mirisi dolaze u listovima, tanki i mali. Sad idu u štrucama, debeli, obilati i topli. Kraj faksa je Tvornica duhana Zagreb i cila nam je soba danas mirisala po svježem duvanu. Znam kako miriše jer mi je otac, kad sam bia mali, pušia lulu. Zapravo nije skoro nikad, ali sam se ja igra sa tom lulom i sa onim pakom duvana. Mislim, ljudi baš i ne mirišu cigarete prije nego ih zapale. Ili sam možda u krivu? Zapravo, gluposti pričam, znam kako miriše, jer kako ćeš motat ako prije ne izmrviš duvan? Putem doma, zamirisale su gradele kraj MUPa, tamo na križanju sa Vukovarskom. Je, pogleda sam, nitko nije gradelava na vječnom plamenu. Možda samo zamišljam sve te mirise hrane. Ipak sam oko 4 popodne gladan. Nešto iz pekare u podne nije ručak. Gle pizdarije: antidepresivi koji izazivaju depresiju. Sreća da mi ne trebaju. Nekima trebaju, njima nije sreća. Vidi šta sam nešto introspektivan & impresionistički nastrojen zadnjih dana. Faza neka, ima bit. Malo se osjećam jednodimenzionalno zbog posla. Ali barem je lipo vrime. I barem se osjećam uravnoteženo, jednako velik iznutra kao i izvanka. |
16.03.2005., srijeda
|
Na prvom je katu, kad sam dolazia doma, tako zamirisala pašticada da je bilo bolno. Ali sam sad sit, pa me nije briga. Mogu zatvorit oči, mogu začepit nos, mogu ispljunit ono šta je ružno. Mogu uć u topli krevet ako mi je hladno, mogu pod tuš ako mi je vruće. Ali ne mogu zatvorit uši. Tako nijedan zvuk ne mogu spriječit i ne osjećam se siguran. Sjebe to koncept doma, a? Ova moja četiri zida i dva stropa nisu utočište, ako ona glupa životinja prolazi kroz njih. Čepovi za uši su neugodni, pamuk nije dovoljan. Kušin je nepraktičan i neefikasan. Ne možeš zaspat držeći ruke na ušima. Pustimo to, evo tri toponima: Sijaset Dušikrava Hajdukov grob (za one romantične duše) Šetam dvadeset minuti na posao, dvadeset nazad, ali sam doma lijen i ne tučem vreću. Ruke će mi zakržljat i neću bit snažan, privlačan ni isklesan kao Apolon. (a taj je ionako antipatično, arogantno govno. ako se dobro sjećam. baš me zanima je li bi mi sad one schwabove priče bile blesave ili zanimljive? atena mi je uvik bila najdraža. sad bi mi možda bia simpatičniji netko tko se više zajebaje) |
15.03.2005., utorak
|
Preksinoć se proljeće pojavilo na tri mjesta na Gagarinovom putu. Nakon trećega su redom išli mirisi mačje pišote, slivnika i indisponiranih biljaka. Jučer je završila zima. (iako se neki još griju i pretjeruju kao obično.) Danas je proljeće stvarno ušlo ovamo. Ali to ste svi valjda primjetili. Laštik na lampi mi se olabavio, pa sad stalno pada. Izgorila mi je podlogu za miša na dva mjesta. U KSETu su promjenili pivu. Umjesto Laškoga drže Staročeško. Sigurno me zato u nedjelju previše bolila glava. Rupa u koncertima tamo je sad malo prevelika, al će bit bolje makar je David Thomas opet otpao. Kme. Oćel' Muhamed brdu, ili brdo njemu? Muhamed se malo zasjedio, a i to brdo je sporo u vražju mater. Još treba pričekat malo. |
12.03.2005., subota
watch this space.
|
Čekam da se cartridge odsuši. I wish I could Buy Time -- just write a cheque, and a few days later a brown cardboard box would arrive at the door containing three months (along with an extra bonus sunny weekend for being a good customer). Neil Gaiman  |
07.03.2005., ponedjeljak
|
Doma sam sad. Sinoć sam sanjao ženu kratke kose u narančastoj majici, kako mi kuca na prozor, pet metara iznad zemlje. Nisam je htio pustiti unutra, bilo me je strah jer nije imala na čemu stajat. Naslonila je čelo na staklo i udarala glavom, i nisam mogao napraviti ništa drugo nego da je pustim unutra, makar me bilo užasno strah. Ne sjećam se šta je bilo dalje, ali znam da je bila ljuta i agresivna. Probudio sam se, još je bila noć i bilo me strah. Šta ako se ona pojavi čučeći na mome krovnom prozoru? Dosadilo mi je ovo. Ne mogu nabrojat jedan dobar razlog da nastavim ovo pisat. Šutit ću neko vrijeme. |
06.03.2005., nedjelja
|
Nekima ne ide drugačije, i na njih se sve kači. - Vi niste ranjeni, gospodine kapetane? - Ne, ja sam bolestan. - Ali vi nemate sprovodni list od poljske bolnice. - Ja nisam poslat. - Ali u tome slučaju vas ne smemo primiti, gospodine kapetane. - Pa šta da radim? - promrmlja kapetan. ...... Izveze me na hodnik. Jedan omalen oficir me je sažaljivo pogledao. Nisam mogao da vidim znakove na njegovim epoletama. Ali sam slutio da je to onaj kapetan. - Boli li vas jako? - Ne - gospodine kapetane. - Samo - mi je - zima. Izgovorio sam to samo mucajući, toliko sam se tresao od hladnoće. On pogleda na drugu stranu, pa se odjednom zbunjeno nakloni: - Lindkamp. O Bože! pomislih, on me drži za oficira! Ta ne mogu mu se valjda predstaviti. On me tužno pogleda, koračajući kraj mojih kolica. - Kako se zovete? - promrmlja. - Renn, gospodine kapetane. - Ako vam nešto ustreba - ja sam u sobi 209. On se okrenu i zastade. Hteo sam mu nešto reći. Ali ja sam bio samo kaplar, i drhtao sam od zime, te nisam mogao ništa da nadjem. ....... Poslepodne dodje kapetan i donese mi dve maramice. Zbunio sam se. Da li je to sada neki poklon? Seo je na moj krevet i odjednom je izgledao vrlo ostareo. - Jeste li već odavno na zapadu? - Od početka rata, gospodine kapetane. - Ja sam uvek bio na istoku - odgovori on rasejano. - A onda me baciše na zapad, odmah napred. Ni komandanta puka nisam video. - - - Adjutant me nije hteo da pusti. Pa to ne ide! stalno je govorio. - - - Ali ja nisam mogao. Sedeo sam samo u skloništu i nisam znao šta da počnem. - To vi naravno ne možete razumeti. Vrlo me tužno pogleda. - Mogu, gospodine kapetane - promrmljah. - Ali sasvim ipak ne možete razumeti. Vi ste drugi čovek. - - - Imam kod kuće ženu i decu. Oni bi se radovali, kada bi se upoznali s vama. - Jedan zračak radosti pojavi mu se na licu. Kako je to strašno! pomislih. Izgubio je svako merilo, i za sebe, i za druge! Da to samo niko nije čuo! - Ako vam nešto treba - moji su kuferi tu. Dade mi ruku i polako se izvuče. Kapetan je dolazio još nekoliko puta. Činio mi se sve starijim i neodlučnijim. Razmišljao sam stalno šta da mu kažem, i da li bih mu mogao učiniti nešto što bi mu godilo? Ali nisam ništa našao. Smatrao sam sebe za hladnog i mislio sam da me on mora držati za čoveka bez srca. Drugovi u dvorani si zbijali šale na njegov račun. Možda su imali i pravo, ali mene je to vredjalo. Onda ga ne bi više. Zapitah sestru. Ona me ozbiljno pogleda: - Ne treba da se pročuje: oduzeo je sebi život. - Čudnovato! Nije me ni dirnulo. Primio sam stvar samo kao činjenicu. Ludwig Renn, "Rat" |
05.03.2005., subota
|
Dosadno mi je. Ne pada mi na pamet ništa za radit šta bi me razveselilo. Zapravo, pada, ali jebiga kad sam sam... Ma koga ovo zanima... Neću više o tome. Sinoć je bilo super i zabavno. Ni previše gluposti nisam govoria, i slike su ispale super i ja na njima. Danas je dosadno. Da mi se - ne da mi se - ne da mi se - ležim i čitam i buljim u ekran i buljim u tv i ništa. Stojim doma. Di bi uopće, šta bi? Ne znam zašto ovo uopće pišem, možda zato da popunim šta više kućica na kalendaru tu sa strane, nemam pojma... Jebo. Ne jebo. Idući dani su svi isti. Ne da mi se. |
04.03.2005., petak
Slika je nekih mjesec dana stara, ali da sam je i danas slikao ne bi bilo razlike. Snijeg se nešto ponavlja, a ja svejedno ne mogu izbjeć da ga ne spomenem. Još mi je dovoljno neuobičajen. Možda da živim negdi na dalekim sjeverima ne bi. Al mi to baš nije neki cilj u životu. To da mi snijeg bude uobičajen, mislim, ne da ne živim gore. Makar, ne bi niti gore živio, krasne su to zemlje, ali mrak zimi... Sumraci usred ljeta znaju bit strašni, beskrajni, sve se predugo rastače i nestaje. Taman još toliko svjetla ima da pokušavaš vidit nešto kroz prozor od vlaka, a vlastito lice ti sve više smeta, i sve te puste farme među lišajevima izgube sve ono lijepoga šta su imale na suncu i ostanu samo bijele maće negdi u nejasnome vidnom polju. Ma nisam to dobro opisa, samo znam da je izgledalo deprimirajuće, a možda je bio i takav dan. Idem to probat slikom opisat:  Kako bilo, nije mi se nešto pisalo ovih dana. Bio sam malo prazan, ma ne deprimirano prazan, jednostavno bez ičega u glavi šta bi tilo izać vanka. Onako jedan osjećaj kao da mi je u glavi malo klatno sa drvenom, ili plastičnom, kuglicom na kraju, i kad protresem glavom lupka u drvene, ili plastične, stijenke, i to je sve čega ima unutra. Pokušavam se sjetit odakle mi ta slika, sjećam se neke četkice za zube koja je imala nešto slično u dršci, pa ako si pravilno prao zube, onda je lupkala u finom ritmu. Nikad mi to nije bilo uspilo, ali sreća nemam baš nešto problema sa zubima. Ali nije to to, neki je predmet od relativno nedavno, na rubu prisjećanja mi je, ali nikako. Cijeli dan mi je to zapravo na pameti. A eto... Sad pijuckam i pišem prije nego šta otiđem do Kseta. Svira Blurt, esenca kultnog benda. Spominja ih je isto onaj jedan šta ovde stalno komentira, i stavia je neki mp3. Ne da mi se linkat :) |
01.03.2005., utorak
Vide se dvije zvijezde, jedna je okrugla i sjajna, druga žmirka.Danas mi se nije činilo da nema vremena, i bio sam sretan. Sad i nisam skroz. Tako ide. Kad se osjetim pomireno i ne grizem se za više, onda mi pari da se uspavljujem i odustajem od sebe, svojeg budućeg čuda. Makar, ako radim stvari i ne grizem se, onda je to dobro. Tukac samonepovjerljivi. Kad bi svaki zarez na stranici bio stvarno zarezan nožem, bilo bi interesantno. Ako nisu pasi, onda su alarmi neki. Budili me dva puta sinoć. They're out to get me. Sad bi ovde fino legla prepričana neka priča o nekome paranoiku. Ima ih miljon tipičnih, i pari mi se da bi ih sigurno treba znat nekoliko, samo ne znam nijednu pa se osjećam siromašno. Ali me to asociralo na priču o Tedu Seriosu, koji je mislima projicirao slike na fotofilm, a kako je to iz one druge knjige tajni & misterija sa imenom Arthura Clarkea, onda dođu na red i Misterije Svijeta, sa pričom o devonshirskom vragu. Netko je u zimskoj noći ostavio tragove kopita po cijelome okrugu i njegovim krovovima (navodno nemoguć pothvat, u devetnaestostoljetnoj zabiti). Neki su tvrdili da je to neki šaljivdžija (imamo li izraz za practical joke? izvedena šala je blizu, samo zvuči glupo). Uvik mi je drago da ima ljudi koji tako misle. A ako je to netko stvarno i napravio za šalu... moj je heroj. Stephene Kinže, sakrij se. Sviraju Frog Eyes. Super. I koncert svojevremeno isto. |