Pjesme s drugog kata
30.03.2005., srijeda
O miševima opet. O miševima, ljudima i mobitelima. Ja sam i miš i čovjek i zajebo se s mobitelom. Za koju vražju mater oni moraju prodavat zakodirane mašine? Pa sad nemam mobitel, i nemam budilicu. Vidit ćemo sutra ujutro kako će to ispast. Ali to je tako u toku, samo jedna stvar. Jedna stvar pažljivo postavljena i detonirana. Je li da to shvatim osobno? Ne bi bilo loše vjerovat u boga (baš neću napisat Boga) ili barem u kozmički um, da se imam sa kime svađat za ove glupe momente šta mi se serviraju. To su takvi glupi momenti, drugi dolaze od drugdi. Ne znam bi li uopće spominja. Ma šta sad, kad već pišem. Šta kad već pišem? Ma ništa, popunjavam prostor i pokušavam nać vezu među motivima. I tako sam rekao nešto šta nisam trebao, nekome ko to nije treba čut. I onda sam se osjećao kao idiot, i mislia sam da sam zajeba nekog drugog, nekog koga nisam nikako tia zajebat, pogotovo ne u ovo vrijeme joj. Pa se grizem (to pričam u prošlom vremenu), pa pokušavam to nekako popravit. A tako sad izgleda da su moji strahovi i moje brige bile suvišni, pretjerane. Ako je šta mislim da je, neki ljudi su rođene žrtve. Ne ja, ja sam jednostavno pogrešan. Party time. Samo ću spomenit da postoje divni momenti (više vrsta, bez nekih živim) u vremenu i od vremena, kad sam sretan, beskrajno sretan šta sam tu i tad, šta sam tu kad se tako nešto odvija ispred mene. Stojim i uživam spojen sa tokom, dok se sad odvija u krugu, u obliku jabuke, i mislim kako sam sretan jer sam tu, jer sam to vidia. Vidio, još važnije ČUO. Zu i Steve Mackay su sinoć bili u KSETu. A meni moj materijalizam mora jednom doć glave. Možda je već sinoć. Smješak preko uha preko uha i sreća nisu ništa prema već plaćenoj karti za Richmana, a? A eto... Pa smo ja i prijateljica na pola krenuli, euforični i poletni i ušli u saunu. Močvaru. Moj komentar mudrome sudrugu: "Ovaj zvuči kao pijani Arto Lindsay, samo bez dobrih djelova." Odgovor: "Da, umjesto toga pleše." Samo je to tako interan humor da će vama svima izgledat kao vrijeđanje. Ma sigurno je to bilo dobro, ali kad gledam šta sam ostavia da dođem... Sam sebi razbio najdražu igračku. Otprilike tako. Glede ničega, uzmite nož, zagrijte ga na plinskom plameniku, prislonite na kožu i promatrajte efekte idućih dana. Bijelo mjesto (sa crvenim rubom) će se iduća dva do tri dana pretvarati u žućkasti mjehurić kože. Kad se vratite s koncerta već će bit puknut, i na njegovom mjestu će te naći jednu rupu u koži kroz koju se vidi salama. Formalno dosta interesantno. |