Jedan mrtvi dan jučer, jedan mrtvi dan danas. Želim napravit sve, ne želim napravit ništa. Namjeravam, namjeravam, namjeravam, a neću. Jedino svjetlo u stanu mi je do maloprije bila televizija. Bez majice sjedim u polumraku i malo mi je hladno, ili nije uopće. Gledam blesavi film i osjećam se loše. Loše jer gledam film koji mi se uopće ne sviđa, loše jer ima toliko rupa i ja se mislim zašto oni mogu falivat i proć sa time, a meni ništa ne ide, koliko god da se trudim?
Osjećam se beskorisno jer nisam napravia ništa danas. Beskorisno jer želim nešto napravit da se ne osjećam beznačajno. Beskorisno jer nemam za koga to napravit nego za sebe, a to mi nije dovoljno. Je li se ja ovo ponavljam od jučer? Nemam pojma, ionako nema nikakve razlike između jučer i danas i sigurno sutra.
Možda da sad pojedem svoju ruku? Mislim, da se uvučem sam u sebe, prožvačem i probavim i poserem one stvari koje mi se ne sviđaju i ostanem savršena mala loptica od kaučuka, elegantna elastična koncentrirana uvjerljiva i sposobna? Onda bi se ljudi igrali sa mnom. Ma, nije da ni sad neće nitko, ali nitko onako kako ja oću.
Nisam siguran da uopće živim, a ne da funkcioniram po inerciji. I jebemti sve ono šta sam u životu gleda čua pročita šta me moglo uvjerit da bi mi život treba bit bolji nego šta je, i jebemti sve radi čega se ne osjećam pravilnim i uspravljenim. I gledam koliko je bilo savršenih momenata u mome životu? Nekoliko, malo, ne dovoljno i nijedan se nikad nije nastavia. Jebo packanja pinelom po papiru, jedno svako pun kurac vrimena. Želim dugo, želim puno, želim stalno. Ne često, nego trajno.
Ima nekih interesantnih stvari koje su sad trebale ić ovde, samo mi sad ne pare bitne, pa evo neka ide ova moja gnjavaža, briga me.
Post je objavljen 26.03.2005. u 18:41 sati.