Pjesme s drugog kata
28.02.2005., ponedjeljak
|
Kad god se smrzavam na sunčanoj ravnici, pomislim na Rusiju. Makar nikad nisam bio tamo, i makar je ta ravnica Utrina, ali eto. Neki ljudi imaju sreće sa tabletama. Šta duže pišem, manje sam siguran di idu zarezi. Treba mi pravopis. Recimo da netko hoda Gagarinovim putem u nedjelju oko ponoći, klupa je u daljini, kraj klupe je koš. Na toj klupi često sjedi neka stara žena kad je toplije vrime. Taj koš iz daleka može podsjećati na osobu koja sjedi na toj klupi, kad je svjetlo žućkasto, ako je noć, ako je hladno. Recimo da osoba prođe kraj te prazne klupe i onda je netko sa nje oslovi: "Momak!". I tamo, di sekund prije nije bilo nikoga, sjedi mrzovoljan pedesetogodišnjak, tamne kose začešljane unazad, u staroj kožnoj jakni, i gleda vas u oči, ali onako sa strane, lice mu gleda prema igralištu. Palo mi je na pamet sinoć, u nedjelju oko ponoći, na Gagarinovom putu, da bi to bila dobra scena u filmu. A ovde sam pokazao da nije baš neka pisana scena, barem ako je piše netko ko ne zna to dobro napisat.  |