Pjesme s drugog kata
13.02.2005., nedjelja
Besciljna melankolija danas. Sinoć je bilo zabavno, samo prerano prekinuto. Prepa sam se sebe u ogledalu kad su se upalila svjetla. Blijed, sa majicom mokrom od znoja. Pokušavam radit danas, prespor sam i dekoncentriran, previše vremena trošim odgađajući najobičnije male radnje, držim penkalu nad papirom i buljim, uzimam miš i deseti put mjerim udaljenosti koje nisu bitne. Nešto sam riješio, čini mi se barem. Vidit ću sutra kako to izgleda. Pročitao sam knjigu danas, laganu za opuštanje, triler/horor/fantasy, šta li već. Klasika, neki stradaju, ali je sve dobro na kraju. I sad, zamislimo: pisca takvih knjiga i njegov posao. Stvoriti zaplet, problem, staviti likove u njega i vodit ih do happyenda kroz narastajuće i sve teže i nesavladivije zapreke. Dok jednoga dana ne shvati da je svoje junake doveo u potpuno bezizlaznu situaciju, i jednostavno mu se više ne da smišljat nova čudesna spasenja pa ih pusti da umru. Nema happyenda, nema razriješenja kojega smo čekali zadnjih 800 strana, a samo zato jer je njega štufalo. |