|
I tako ja prije par sedmica citiram Bölla, "Ne smiješ dopustiti da se jedan čovjek zbog tebe osjeća poniženim, pa sve da je u pitanju i nov-novcat poručnik ", i onda ispadne da se Henry Rollins u Afganistanu potpisao na američku bombu. Pa kako to? Zvali ga iz USO (United Services Organizations: The USO mission is to provide morale, welfare and recreation-type services to our men and women in uniform. The original intent of Congress—and enduring style of USO delivery—is to represent the American people by extending a touch of home to the military.) da dođe zabavljat vojnike tamo. E, on je prihvatio jer smatra da obični službujući ljudi nisu odgovorni za politiku svojih nadređenih, i da im zato nema smisla uskraćivat pažnju, krivit ih i odbacivat. Možda mu je ipak trebalo past na pamet da su oni dobrovoljci? Postajanje vojnikom a priori traži prihvaćanje svake buduće vladine politike (do neke granice, bila bi logična pretpostavka, no shvaćanje da je granica dosegnuta i pređena mi se čini jako rijetkom u vojnim krugovima), dok pretpostavka o romantičnom pojmu obrane domovine, koji ih je mogao nagnati da se zavojače, također podiže neka nezgodna pitanja o svjetonazorima, vjeri u superiornost, razlikama, prihvaćanjima i shvaćanjima. Jao, ovo je bilo nejasno, htio sam samo reći da pojam obrane nije uvijek čist ni jasan, i zato je kao motiv više nego često politički stav, prije nego filantropija. U svakom slučaju, Ministarstva Obrane su se nekad nazivala Ministarstvima Rata, pa eto. Kako bilo, nakon jednog nastupa ga je jedan, pun vojničkog zanosa i ponosa, zamolio da se potpiše na bombu ("za Talibane") i Rollinsu je bilo neugodno odbit. Nije htio poniziti čovjeka pred njegovim suborcima i podređenima tako da ga jedna rock zvijezda odbije. Bitnije mu je bilo da bude pristojan ("to je samo tinta"). Pošteno, koliko se god ne slagali s nekim, s njihovim poslom ili pozivom, većina su ipak obični ljudi koji se trude, pa makar u krivom smjeru. To je po intervjuu sinoć, na BBCu. Hardtalk extra, sad je tamo još uvik razgovor sa Robertom Redfordom, ali kontam da će ovaj stavit uskoro. Palo mi je na pamet: kako ljudi koji nikad nisu bili van zemlje zamišljaju inozemstvo? Ja sam prvi put putovao vani sa 6 godina, išli smo u Austriju za zimske praznike, u neku selendru zvanu Ebendorf, u jedan lijepi hotelčić Rutar Lido (čovjek se zvao Rutar, a Lido je valjda da zvuči otmjeno, makar malo smješno), gdje je nas dicu oduševila riječ jawohl (ja vol, ja krava, i tako), prazni bazeni puni snijega, zaleđeni potoci i sanjkanje kroz šumu (i zabijanje u stabla, čudo da se niko nije polomio). Uglavnom, nakon prelaza te čudne crte (mislim da je carinik bio prvi crnac kojega sam vidio uživo), sve je ostalo isto! Ne mogu se sad sjetit točno, ali nisam bio znao šta očekivat, to je druga zemlja, nešto strano, sigurno nešto skroz različito. Kad ono, sve isto (naravno, jezik, šareni dućani i mali plastični perunići za jest pomfri iz kioska su nešto drugo, ali ne'š ti). Je da sam bio mali, al opet, uče te o tim granicama, svugdi su, u novinama, na televiziji u knjigama u udžbenicima, pa di da ne pomisliš da stvarno fizički postoje, i da je ono šta dijele s obiju strana fizički različito. Uh, šta sam se raspisa, idem štagod popit, pa na onaj elektroelektroelektro. |
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv