Pjesme s drugog kata
15.02.2005., utorak
Izgleda da imam posal. I othrvavam se iskušenju da pišem šta Waits sada pjeva. Krasno nešto. Kako bilo, uhljebio sam se u zavod na faksu. Izgledi su da će bit raznoliko, međuljudski odnosi mi izgledaju ok, barem kod mojih nadređenih&poslodavaca. Od ponedjeljka postajem rob sistema.Nothing's ever yours to keep close your eyes, go to sleep Eto. Jel mogu sad nastavit pisat? Dobro. Padale su mi neke stvari na pamet, mislia sam o njima pisat, samo nisam htio prekidati čitanje i sad ih se ne sjećam. Ne dovoljno dobro. Ostali su mi neki fragmenti, djelići završetaka, kako ovo pišem pokušavajući ih stić, gube se i oni. Starving in the belly, starving in the belly of the whale Ja bi imao ovakav glas, ja bi pisao ovakve pjesme, ja bi pjevao ovakve pjesme, ja bi svirao ovakve pjesme. Ja bi sve. Ali ne mogu, je li tako? I da mogu, ne stignem. Osjećam da imam granice, i to je frustrirajuće. Do sada sam osjećao unutrašnje granice, znam da unutra, negdi sakriveno, postoji nešto energično i sposobno šta me grize i izašlo bi vanka. Ja ne znam di je, ono ne zna put (gledam sad, je li ne zna ili nezna? nijedno mi ne valja, jedno se krivo piše, drugo krivo izgovara) i režimo jedno na drugo, a ja se mučim i ispitujem: zašto nisam svemoguć? Od danas znam, ako i postanem svemoguć, nemam dovoljno vremena. Ali bi bilo dobro. No ok, fragmenti, vidim komadiće riječi, odgriske slova, sa pripadajućim bojama im (A je crveno, u srednjoj mi je jedan prijatelj tvrdio da je bijelo. to je krivo), zatrpani onim nečim nejasnim šta ispunjava apstraktni prostor (ni to nije bijelo, ma šta školski programi i edukativni filmovi prikazivali). I to me frustrira, zašto mi jednom krasno ispeglana i izstrukturirana misao ne može ostat, nego je zaboravim. Ostane mi samo nejasan cilj, a cijeli onaj lijepi, posloženi put, sa svojim prelazima, vidikovcima i vratima se raspe i ja ga više ne mogu nać. Bah. |