Jutros sam na televiziji vidio papu kako imitira jako pijanoga Toma Waitsa. Zamislite pun trg Sv. Petra, tisuće ljudi koje gledaju platno na kojemu se projicira tužna slika starog čovjeka u raspadu, dok u offu neki njegov kardinal čita molitvu na latinskom. Onda taj starac jedva promrmlja i promumlja nekoliko nejasnih riječi, i ljudi pred bolnicom i pred crkvom se oduševe i plješču i viču, i neka skupina nenormalnih ženskih glasova zaurla Viva Papa!!!!, a uz to na dnu ekrana (to je BBC) piše "Pontiff is in hospital since tuesday", i ispod piše MONEY i idu izvještaji sa financijskih tržišta. Jebate, nadrealisti bi bili oduševljeni.
Čisto usput, je li iko ikad čuo nekoga kako govori dobar latinski? Taj kardinal je čita molitvu na latinskome, i bilo bi za pretpostavit da istaknuta ličnost u Vatikanu taj jezik zna dobro, ali meni je to zvučalo jako nezgrapno.
Mene poezija uglavnom zbunjuje, moje metaforičko razmišljanje je lagano nerazvijeno. Valjda mi zato ni matematika nikad nije posebno dobro išla. Svejedno, svako toliko naletim na nešto moćno, pa makar i preko crtanih. Pjesmu "The Man With The Beautiful Eyes" Charlesa Bukowskog je krajem devedesetih ekranizirao Jonathan Hodgson, i detaljniji opis i par clipova se može vidit ovde.