Gle ovo, kakvih ljudi ima. Idem sa soulseeka skidat nešto, nađem i ostavim da radi, nešto kasnije bacim pogled i piše remote file: banned, stoka jedna. Ma da je samo to, nego je još imao obraza ić od mene skidat. Šta taj ima u glavi? Pa sam ja njemu zalijepio ban i svi sretni.
Preksinoćnji san: prvog dijela se ne sjećam, ali se događa u željezničkom vagonu. Ono čega se sjećam počinje na skalama, na stubištu (u vagonu, dakako), sad mene je netko u prethodnom dijelu sna pokušava ubit, đira plaćeni ubojica, i sad je taj netko na dnu skala, ja sam na pola puta gore, i to je jedna simpatična cura. Obučena je u crno i crveno i ima crnu kosu do vrata (ne znam opisivat frizure, ali recimo da je kosa kao kod Amelie, samo duža), lice je malo oblo i malo hladno i blijedo, ali ima interesantne oči i drži pištolj uperen u mene. Bez izbora, natjeran u kut odluke, pitam je zašto me hoće ubit. "Konačno si se sjetio pitati." kaže, ima bit da je ona mene ustvari barila... eh. Njena mačka, koja je bila izviđač i uvik me pronalazila sad mi je skočila u naručje. I tako je dobro. Onda smo se popeli na gornji kat vagona, imali smo nešto istražit, nešto vezano za onaj dio sna kojega se ne sjećam, gore me je bilo strah, klaustrofobična je i mračna bolnica, uski hodnici, ormarići, tamna vrata sa žutim nadsvjetlima, natpisi sa imenima odjela. Do tad je nestalo svega onoga lijepoga, nas dvoje smo samo profesionalni partneri, istražitelji. Ušli smo u jednu ordinaciju di se izgleda šivaju rane i on (sad je on) sjeda da mu za prst zašiju neku karticu jer ćemo tako moć uć tamo di trebamo uć. I tu me probudila budilica.
Jeste li kad stali pred vrata svoga stana i čuli šum iznutra? Zvuči kao bučna i prometna ulica u daljini, filtrirana buka kroz nekoliko soba, na kraju kao lagani žamor nabijen gustinom svoga izvorišta. No, enivej, stan mi gleda na tihi trg i kad otvorim vrata, zvuk zamre. Kad uđem i zatvorim vrata, šum je opet sa druge strane, samo tiši. Fantazirajte i smišljajte priče ako hoćete. Ili se zadovoljite pričom o predtlaku i podtlaku i strujanju zraka.
Danas je zatoplilo, i to je dobro, ali meni je uvijek malo blesav taj momenat kad jedan vremenski ekstrem odumire. Prelazi su nekako otužni, bilo je ledeno, a sad nije još toplo, i onaj led se topi i pojavljuje se blato. Dajte mi lipo vrime, a ne zatopljenje.
Post je objavljen 10.02.2005. u 14:25 sati.