...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Što će donijeti jesen...
 (koža boje pergamenta) Još jedne čizme. Kosu skraćenu na potiljku. Miris agruma pod noktima, na krivim prstima, potpuno pušački žutim od citrusnih kora koje gulim, i – od neutažive gladi organizma za južnim voćem – žutilo puti; kožu boje pergamenta... po cijelom tijelu. Izgubljena trčanja zbog skraćenih dana i veliki balast dodatne energije koja će se onda trošiti na jako loše načine. Na najgori mogući način. Ne bih vam se dopala. Možda je vrijeme za promjenu položaja. ... Pitam se često kako rukovati s tom osobom od stakla, koja dok se piše vječito kroči i vježba ravnotežu na istom visokom rubu, pa si je eto sama predložila jačanje otpornosti organizma na nadiruću hladnu frontu metodom koja nije nadoknada serotonina čokoladom, kad istu nije voljela čak ni u u djetinjstvu, (a i danas joj je draže poljubiti znojava dječja čela od čokoladom umrljanjih obrazića), nego će, izrijekom, terapiju vjerojatno provoditi – na najgori mogući način. I uistinu ne treba biti previše pronicljiv da se shvati koji bi to način mogao biti. No ako se mene pita, ja recimo, uopće nisam sigurna da bi serotonin usrećio Tessu K. Vjerojatno bi samo meni dao prednost. Jer ta Tessa – bolećiva, čeznutljiva, čulna, slaba, putena, varljiva, lunatična, kronično elegična na tom svom tankom rubu… ona uistinu i definitivno jest ja i sve je u njoj moje; ja sam je stvorila, udomila, udahnula joj život, i u stvari je volim takvu kakva je, kao što pisci pretpostavljam imaju slabost na one svoje likove koji nisu heroji, bar bih ja tako da sam kojim slučajem pisac. No iako sam ja njen raison d'ętre, njen reason for reason, iako su i meni i prsti i put – žuti, iako i meni silno nedostaje trčanje i iako smo se obje jednako ošišale pa zadovoljno lovimo sebe u izlozima i još pikiramo iste čizme – ja definitivno nisam ona. Ne bih to mogla biti čak ni kad bih htjela. A ne bih htjela. Naravno da ne. Ona je moja emocija, ja sam njena granica. Ona kad tone ona ima taj osjećaj da leti. Moj život je čisti let u kojem se ponekad ipak osjećam kao da tonem. Jogunaste smo obje i uglavnom svaka tjera svoje, pa čak i kad smo u istim crvenim sandalama ili novojesenskom modelu čizama. Dok je rezultat neriješen stvari funkcioniraju. 2009. (I kako sad ovo potpisati...) |
| < | studeni, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
