...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Prohujalo s vihorom
 kaže mi prijateljica: - mislim da si oborila osobni rekord; 25 postova u rujnu. i kaže mi još da nisam normalna... (a da onih drugih 12 nije ni primijetila) i pita me spavam li imalo, i kaže: - nije da ti brojim zalogaje, ali je previše. i kaže: - ovaj rujan te je zbilja "izbacio iz cipela" pravo na papir... ekran i kaže da još jedan takav mjesec i posjećivati će me svi zajedno na nekom specijalnom odjelu za ovisnike o bacanju duše na papir, a kako zasad nema poznatog lijeka da pacijente naprosto svežu u sobi mekih zidova. a ja zbrojim tih 25 plus 12 koje je previdjela... i uplašim se sebe same, ali joj kažem da mi je taj dan jučer i tekst u njemu bio jako potreban i da sam izgleda morala pisati sve dok njega nisam našla, da nekad moraš pisati... da naprosto moraš - ne spavati sve dok ne nađeš tekst koji će te umiriti, i da je sve pisanje nekad u tome, ali da mislim da sad mogu i stati malo, da mogu osloniti srce na njega, namjesto na meki zid, jer mi već dugo jedan tekst nije toliko trebao, i još kažem: - da, dosta sam padala ove jeseni, i šumske staze i pustopoljine i štošta i kažem: - da neka mi je nepočešljana jesen iako sam je ustvari sama kao i uvijek i zapetljala i zamrsila prije nego sam joj onda u lice smrsila... ali da mi je jedan prijatelj rekao da meni naprosto pomoći nema, da ću ja i u staračkom domu biti izvor nemogućih zapleta. i kažem joj: - ok... ne znam za to, mislim tko to može znati... ali da je oduvijek baš tako; nađem se u vrtlogu koji sam sama stvorila ... posve nesvjesno, jer me nosio taj neki vjetar u meni, moj najosobniji vjetar koji nema ništa ni s kim, ali ja onda stojim u njemu i hladno mi je... i čudim se otkuda sad sve to tu, a ja pogotovo, i gledam kako oko mene lete i stolovi i slonovi, ali i živi ljudi... i gledam koji je kaos moj vjetar proizveo na sve strane i plašim se... i plašim se sebe same. pa onda pišem... pišem dok se ne razračunam s kaosom i sa sobom... pišem dok ne obuhvatim taj vjetar, dok ga ne stavim u margine dok ga ne zatvorim u meke zidove jednog specijalnog odjeljka... pjesme, pišem kao obuzeta i ulovljena u svoju igru kamen škare papir... potpuno preplavljujuću... gdje svaki novi košmarni uzvik sudionika baca daleko u povijest i zaborav tek trećinu sekunde staru situaciju... pišem tražeći neku ruku koja će me izvući na sigurno... i spasiti... a izbacujući svojom šije-šete redove, pišem sve do neriješenog... do prepoznavanja... pišem sve do sebe... pišem sve dok sama sebi opet ne pružim ruku ... pomirenja, dok si ne vratim mir kojeg mi nisu mogli oduzeti ni krvolovci ni krivolovci samo moga vjetra, nego sam si ga sama oduzela. to kažem. a onda kažem: - eto... tako nekako. a na kraju kažem umirujuće: ali sad mogu i stati malo. u listopadu ću se svesti na golih dvadeset. (vjerojatnih osam na drugoj adresi joj ipak utajim) tessa k |
| < | listopad, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
