zrcaljenje dlanova
_________________________________________________________________________
jučer sam je učila heklanju
šarene vunice i to...
i problem je bio taj što je ona ljevakinja,
i trebalo je mirroriti položaje,
i pokrete mojih ruku i prstiju,
i zrcaliti moje na njezine...
sve smo zapetljale.
na koncu smo rezale i parale već dovršeno.
a onda je primila moju ruku
u svoj mali lijevi dlan
i kao i bezbroj puta do sada
nježno obuhvatila i umirila moj svemir
prstićima osmogodišnjakinje već jako izgrađenog stila,
koja bez pardona lakira svoje nokte u zagasito crveno,
umiruje svemire
i resi se prstenjem kao ruska grofica,
i rekla;
"mama ti imaš tako nježne ruke.
uvijek bi ih prepoznala..."
a ja sam pomislila kako uistinu -
tim nalakiranim prstićima
ja domahujem svijetu...
kako smo od prvog časa sve zapetljale
neodrezljivo i neoparljivo...
i kako ću u tom mekom dlanu
uvijek moći naći zarobljenu onu količinu zraka
koja mi je potrebna za disanje
kada se čamac prevrne.
tessa k
|