samosanacije

...

najteže se otvaram pred bliskim ljudima,
jer su bliski ljudi ti pred kojima se slamam...

pa ću sve o sebi najlakše reći neznancima.

no koliko god se ja ovdje iz jutra u jutro ispisujem i
... razgolićujem,
nekih se tema i razvelovanja klonim koliko god mogu,
čak i kad te teme odnekud nekontrolirano izviru,
pa odnose velove i bez moje želje.

i to je metoda.

jer u mom svijetu ono što je nekazano - ni ne postoji,
ili najviše kao slutnja...
kao izvor Amazone, za koji nitko ne zna gdje je, iako je očigledno da ga mora biti.

prije tri godine moja me petogodišnjakinja pitala:
mama da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir?
i ja o toj njenoj misli razmišljam od tada.
i to mi je najfilozofskija misao ikada...
jer čak i - tko sam što sam...
već u sljedećem stihu nalazi svoj odgovor u
- ja samo sanjar.

njeno pitanje do danas nije našlo odgovora u sljedećem stihu,
pa ni kad se gledalo sa sklepanog mosta nad Amazonom,
niti su taj stih ikad odsvirale frule od šiblja koje su izniknule ovdje,
pa izgleda da sam ipak precijenila te frule;
frule k'o frule... ugođene su za rugalice.

ja sam ga, pitanje, držala sakrivenog
između stisnutih redova popisa za špeceraj,
kojeg sam iz jutra u jutro lirski dorađivala.
u nekim se svemirima i popisi za špeceraj lirski dorađuju;
pa čak i kad se na listi nalazi samo šest nijansi plavog.

no i od plavog se ponekad može sasvim pristojno živjeti...
pa da još i pretekne...

nekad su dovoljne dvije ribe da se nahrani mnoštvo,
nekad je dovoljno šest nijansi plavog da se šareno oboji svijet.
a ja sam egzaktno - dvije ribe,
i... ja sam samo sanjar,
i svako jutro kad se probudim imam šest boja duge više,
a jutros... ja znam i odgovor na pitanje.


p.s.
a tko ne vidi dugu na ovoj slici ispod... žao mi je, ali ne može biti car.

tessa k