samosanacije

I

noćas čitam.
divna knjiga;

…budući da nije bio ukorijenjen u srcu ijedne žene
nije mogao urasti ni u kakvu realnost i vječno je lebdio na periferiji života, u polurealnim regijama, na rubovima zbilje.


II

jutros pišem.
emotivno u sredini, zemljano na rubovima, žensko uzduž i poprijeko… dugo pismo;

i znaš što još… moja orhideja kao da se više ne zna vratiti k sebi,
kao da je u tih nekoliko tjedana u kojima sam je prepustila brizi druge ruke, izgubila vezu ne samo sa mnom, nego i sa sobom...
zaboravila se tako potpuno da se sada više i ne trudi sjetiti se ni svog korijena ni novih izdanaka,
nego savršeno mirno stoji u svom spokoju odustajanja.
a ja...
zbilja ne znam… premalo vode, previše vode... tko će ga znati... pokušavam naslutiti...
jer nju u tom zaboravu više ne prene čak ni ritam njene pjesme.... voda, svjetlost, hrana...
nego do grla uronjena u ravnodušnost gubi cvjetove
i za par će dana ostati samo ono poblesavjelo nadzemno korijenje što raste uvis i viri s ruba zdjele
kao da je naumilo iskočiti van i odnjeti mi moju ušlagiranu orhideju,
a meni ostaviti samo par žila spletenih u frišku figu.


i dok sam maloprije čitala odgovor...

i moje su orhideje su odustale...prošli tjedan kad me nije bilo Crna je jednu srušila
i nije se polomila, ustvari naizgled se činilo kao da joj nije ništa, no onda odjednom, cvijet po cvijet...
a zatim i druga iako je bila netaknuta…
i onda sam pomislila kako su orhideje konzekventne: kad ih se povrijedi, one odlaze...


spotaknula sam se na to - i onda sam pomislila kako su orhideje konzekventne: kad ih se povrijedi, one odlaze...
i ostala časak stajati na tom mjestu zaljuljana rečenicom podmetnutom poput labuđeg jaja u moj peradarnik,
pa iako je u ženskim razgolićujućim pismima njega bilja vrlo rijetko gola njega bilja,
pa se pod tom krinkom (kao i mnogim drugima) mahom skrivaju začudna torza životnih zakona...
grbava, skladna, uvela, snažna...
sve dok ih u nekom od narednih pisama, naglim potezanjem plahte ne obnaži ista ona samovoljna ženska ruka
koja ih je u nekom času skrbeći o očima nespremnim pogledati u golu realnost - pokrila....
ipak me ova rečenica, tako neobična i očaravajuća - našas smela, pa sam privremeno zatravljena njome čak pomislila;

da mi je biti orhideja pa otići od sebe kad se povrijedim…

a dok sam se ponovno vraćala u ravnotežu manje zatravljene, a više potaracane stvarnosti,
i tlu vraćala kvalitetu stabilnosti koju sam mu dekretom ove rečenice i amandmanom svoje želje osporila…
pitala sam se;

da li sam u onim razdobljima kad bih odustajala od sebe...
kad bih se zaboravila toliko potpuno da više ne bih prepoznavala ni kad zasviraju akordi moje pjesme…
moje dojučerašnje svjetlo, voda, zrak...
kad je moj korijen izvlačio svoje žile iz zemlje i bježao iz zdjele na njenim rubovima
... iz sebe na periferiji života

da li je to bilo zato što sam se htjela napustiti - onu sebe kojoj sam dozvolila da me i opet povrijedi...

ili u je ipak postojao realniji razlog
(vidi I)
zbog kojeg sam u takvim vremenima bila potpuno neukorijenjena u realnost...
i da li sam zbog tog realnijeg razloga
(ibid.)
iz dana u dan gubila cvjetove jednog za drugim
i tako olakšana i rasterećena smisla
bila gotovo nesvjesna
da dok sve nešto kao blistavo pod lovorikama živim,
u stvari konzenkventno u maniri orhideja odustajem...

i lebdim na rubovima zbilje.