samosanacije

(ili... lamentiranja oko Kumove slame u vremenima suza svetog Lovre)

...


baš kao kad mi u brzom trku
neka mala mušica poput kamikaze nepredvidivo uleti u skriveni dio zjenice
i skonča svoju sudbinu u mojoj...
kao potpuno zaslužena kazna što je unijela manu u moj pogled... manu koju onda moram isplakati,
noćas mi je potpuno neočekivano pri povratku u puno prebrzoj vožnji,
u kraj oka uletjela suza...
jedna od onih koje je te noći rani kolovoz obilno ronio
u dalekim konstelacijama mog omiljenog mita
koji je navodno ispisan negdje u plavoj caklini svoda.

i iako je zbog čudnih i složenih mehanizama svemira
nebo bilo tek predvidljivo sažaljivo -
ta je njegova očekivana plačljivost uvijek - ah, tako čarobna,
jer u svojoj se neutješnosti suze nikad ne kotrljaju febrilnim obrazima vruće noći,
nego zaneseno i nestrpljivo izlijeću
kao plamene ptice uplašene od ljudskog glasa
najednom svjesne napuklina svojih kaveza
i toliko lijepe
da je i taj samo jedan iz jata odbjegli požar kojeg je noć izmaštala bez moje pomoći...
taj minijaturni vatromet upriličen samo za mene u mom kokpitu,
dok je prelijetao postrance
okrnjio crni emajl noćne kalote,
i iako nespremna nisam imala želju u čije bih ga obećanje pretvorila
sjaj vatrene lopte još je dugo osvjetljavao krivoputine mojih misli pri povratku...


jutros sam se
gledajući u varljive navigacijske mape vlastitog neba
koje su baš sve s rizičnom, a hotimičnom greškom ljepote u preciznosti,
mape pomoću kojih ostajem u nužnom pogrešnom kontaktu sa svijetom vlastitih čula
i na kojima spajajući točke proizvoljnim crtama
naknadno ugrađujem tanko predivo smisla koje će pridržati rasute konstelacije
prema kojima se onda u mojim noćima ravnam samo da bih se mogla uspješno izgubiti i zabludjeti...
pa im nadijevam imena pristigla iz rodoslovlja mitova,
davnih mitova u kojima svaki junak ima neku manu,
baš svaki osim Perzeja...
jutros sam se, dakle,
nakon što sam spiralno zavrtjela mliječni put u svojoj jutarnjoj kavi
i pretvorila sudbinu koja bi se dala iščitati iz nje u uzbibani vrući vrtlog,
pa onda po navici uz taj vrtlog prije odraza u imitaciju zemaljskije stvarnosti
namjesto cigaretom labavila veze sa zdravljem rješavajući enigmatiku svojih nebeskih mapa
i spajajući brojeve uz točke svojih zviježđa linijama od 1 do...,
potpuno benovelentno... jer znala da si tu jutarnju ovisnost ipak mogu dozvoliti,
jer svoju enigmatiku nakon kave uvijek zgužvam i bacim...
ili eventualno prije nekog jako rizičnog transporta u njene papirnate slojeve omotam dragocjeniju stvarnost
da onda ona, jednom izvađena i neokrnjena mojim teškim manevrima, opet drsko stvaruje ...
jutros sam se upitala:

kada sam u nekom času koji je prekriven zaboravom otišla
i podala se, predala i prisegnula ovom novom nebu
čak rastreseno i bez uvjerenja možda... ne sjećam se više,
kada je moje iskonsko nebo naglo, a prekasno odraslo...
kad su iz okraćalih manžeta iscurile one nemoguće želje koje svaki rani svemir uvijek ima u rukavu
spremne za sprint za zvijezdom padalicom... dovoljno njih za čitav tuš zvijezda...
kada je izraslo iz vlastitih suza kao iz lanjskih cipela...
kada su se i želje i njihove suze izgubile jednako kao što se izmorena djeca
najednom izgube pod pokrivačama ko zna čijih kreveta nepoznatog stana za vrijeme neke proslave u predugo u noć...

da li je moje konkavno nebo očišćeno od greške suza u pogledu
u svom zaboravu lozinke kojom bi ih prognane moglo prizvati
možda ipak izgubilo i od ljepote?