samosanacije

... Rokovima vezana za stol i 17 incha, kradem vrijeme od sebe i rokova. I svo ovo moje pisanje posljednjih dana rezultat je jedino toga što apsolutno nemam baš nimalo vremena za njega… Kontriram sudbini, uvijek, baš uvijek i vjerojatno je jedino mjesto gdje se nas dvije nađemo u skladu – ono uz zdjelu s voćem… Sve ostalo je valjanje u prašini. Kada me Vrijeme pritisne i lakonogu veže uz stol… vraćam mu milo za drago – uludo ga trošim i bacam u vjetar, proćerdavam kao kockar koji je odlučio namjerno izgubiti, ulažem na provjereno loše kombinacije, na brojeve koji i nisu na kotaču… i okajavam poslije. Inače, kad me pusti, okrenem ga višestruko... Ne moram ni blefirati. Ide me vrijeme i to ti je. Moja je netto proživljenost poprilična jer se kao ni Vremenu ni Snu nedam lako. I ne, ne bolujem od insomnie, brige, napetosti… moja je jedina briga od vrste da će dogoditi se nešto važno slash lijepo, a ja sam spavala; ili još gore… da se neće dogoditi... stranica knjige , rečenica pisma , pogled na grad ili... meka sjena na obrazima koji su latice.. Pa su moje budne godine višekratnik u odnosu na generaciju... I možda se zato i osjećam kao jako stara duša koja tu i tamo onda zanovijeta i gunđa i traži posebnu skrb i puno ugađanja. S tijelom se zato ne zamaram ni najmanje. Ono naprosto uvijek mora biti spremno i poletno i u snazi i bolje mu je da bude tako... po mom. Tretiram ga kao vlastodržac koji mu je oduzeo sva prava, ponašam se prema njemu kao prema gušterovom repu koji će izrasti ponovno… ne dam mu spavati, ostavljam ga bez daha, gonim po šumi, ulijevam mu plesne ritmove u noge i ruke, puštam da ga vjetar kosi sa 100 km na sat direktno u lice, spuštam napuklog ramena i u popriličnoj boli punih pet dana niz snježne padine, jer... ne prihvaćam ni liječničke dijagnoze, ni savjete, jer… srce bolje zna. Pa kud srce, tu i siroto tijelo...uzbrdo, nizbrdo, slomljeno, u komadu, nitko ga ne pita. A valjda i stoga jer se to tijelo ipak prilično lako i održava i sanira. Problemi obično budu kad treba sanirati klijetke. ... ... Nda..nemam neki efektni završetak. Upravo sam vremenski bankrotirala. Iako ja ni ne volim efektne završetke koji te haljom i draguljima zaslijepe odmah. Volim završetke s odgodom djelovanja. Pa je tu Vrijeme na mojoj strani. ...

Razmišljam o nekome tko je kao petnaestogodišnjak,
nakon što je u školskoj dvorani, u košarci nadigrao maturante,
za glavu više,
uzastopce i precizno povezujući sebe i omču obruča lukom lopte,
meni ushićenoj petnaestogodišnjakinji rekao…

…kad zanemariš tih desetak centimetara razlike, sve ostalo je lopta.

Od tada je prošlo prilično godina (i sad se opako trudim da priličnom ne pridružim brojku),
a ja sam se upgradeala nezanemarivi broj puta...
Imam vise transformacija nego posljednji model Švicarca...

I pitam se ponekad da li je normalno biti tranfsormer ili je normalno biti jednovolumen, i da li da neke verzije sebe shvatim kao uljeze, azilante, podstanare, ilegalce, ili im dam “papire” i legalni boravak u zemlji, pitam se tko određuje jel normalno biti jedno ili drugo, pitam se što kaže struka o tome, i koja struka bi se uopće time trebala baviti…i onda se radije popnem na planinu…

...no misao, misao da je kad zanemarimo sitnice sve ostalo - željeni luk, putanja htijenja,
nju sam prihvatila u svim svojim inačicama...
ubrizgala je u život.

Nekad uspješno, nekad manje, ali jednostavno, kako god bilo - ne cvikam više od maturanata.

I to ću pokušati predati vlastitoj djeci.

Pa nek igraju i košarku…

...

Nedavno mi je prijatelj, komentirajući moju posvemašnju ogrezlost u voće i neutaživu glad za istim, ispričao kako u svom vrtu na istom stablu ima dvije trešnje. Ranu i kasnu.

Jer je drvo tako cijepljeno, jedna strana debla rodi ranim plodovima, koji manjak mesnatosti nadoknađuju utaživanjem višemjesečne želje, dok druga udovoljava slađim zahtjevima nepca… onima koji se bude kad je prva glad već utažena...

Trešnja njegovog susjeda navodno rodi nekoliko puta.

I kad se naizgled vrboliku pogledam unatrag, shvatim da sam u stvari kao voćka kalemljena u dvije, ako ne i više njih. No nažalost eto, u mom slučaju cijepovi su od vrsta koje ne bujaju u skladu, već uvijek onaj dio moje krošnje koji upravo rađa plodovima, pokušava ugroziti i poništiti sve druge….
Poput prirodnog herbicida.

I koja sam si baš jako dobra s Prirodom...toliko da sam često čak sklonija Prirodi nego Društvu,
(mislim, definitivno se ne bih svezala za neki ledolomac, ali na leđa prevaljene kukce ću momentalno osoviti na noge... ili je to možda ipak iz foldera “Društvo”?)
dakle takva, koja posesivno svojatam čitavu šumu iznad grada i sve njene i moje zelene kilometre, razmišljam eto, da bi možda trebalo prebetonirati voćnjak.

Bar znam napraviti troškovnik.

Kategorija: Agronomija, Betonski radovi

...


Trčim svakodnevno, brzo, lakonogo…
Daleko i visoko šumom uz čiji rub živim.
Godinama.

Tijelo mi je vretenasto, bedra pokretna.

Neki dan mi je sasvim ozbiljno rečeno da ne smijem prestati... mogla bih, navodno, umrijeti od - prevelikog srca.

Dio đavolje logike je to da sam dijagnozu dobila u času kad sam ja osjetila da srca gotovo više nema.
Stisnulo se pri dugogodišnjim pranjima na previsokim temperaturama možda, pa je uvučeno u sebe za nekoliko konfekcijskih brojeva, poširoko samo njima - djeci. I ljudima koji su već odavno unutra, toliko dugo da su njegov nedjeljivi dio, da su oni to srce samo.
Za sve druge zainteresirane strane, pa čak brojne kao fasete kremena kojeg sam jučer skupila u šetnji, srce je nesmiljeno, hladno, s cementnom glazurom na podu, loše gletanim zidovima i limenim pokrovom…Bez toplinske izolacije...

I da li zahvaljujući trčanju, ili neovisno od njega, no ispade nekako da sam osim vretenastog tijela zaslužila (ili sam njome kažnjena) i lakoubodnu vretenastu ćud.

Govorim rečenice koje počinju s - "Gle..." .

I dok olako kažem "sljedeći put" , ne vjerujem u "sljedeće" jer mi "ovo" ne znači dovoljno.

Mislim da sam se uspješno pretvorila u ono za što žene optužuju muški rod…

Pokušavam dokučiti da li je to razvoj.

Pokušavam dokučiti da li je to razvoj.

P.S.
Dobra stvar bez imalo dvojbe…otkako trčim u sumrak, razvila sam sposobnost gledanja u mraku.