...
Trčim svakodnevno, brzo, lakonogo…
Daleko i visoko šumom uz čiji rub živim.
Godinama.
Tijelo mi je vretenasto, bedra pokretna.
Neki dan mi je sasvim ozbiljno rečeno da ne smijem prestati... mogla bih, navodno, umrijeti od - prevelikog srca.
Dio đavolje logike je to da sam dijagnozu dobila u času kad sam ja osjetila da srca gotovo više nema.
Stisnulo se pri dugogodišnjim pranjima na previsokim temperaturama možda, pa je uvučeno u sebe za nekoliko konfekcijskih brojeva, poširoko samo njima - djeci. I ljudima koji su već odavno unutra, toliko dugo da su njegov nedjeljivi dio, da su oni to srce samo.
Za sve druge zainteresirane strane, pa čak brojne kao fasete kremena kojeg sam jučer skupila u šetnji, srce je nesmiljeno, hladno, s cementnom glazurom na podu, loše gletanim zidovima i limenim pokrovom…Bez toplinske izolacije...
I da li zahvaljujući trčanju, ili neovisno od njega, no ispade nekako da sam osim vretenastog tijela zaslužila (ili sam njome kažnjena) i lakoubodnu vretenastu ćud.
Govorim rečenice koje počinju s - "Gle..." .
I dok olako kažem "sljedeći put" , ne vjerujem u "sljedeće" jer mi "ovo" ne znači dovoljno.
Mislim da sam se uspješno pretvorila u ono za što žene optužuju muški rod…
Pokušavam dokučiti da li je to razvoj.
Pokušavam dokučiti da li je to razvoj.
P.S.
Dobra stvar bez imalo dvojbe…otkako trčim u sumrak, razvila sam sposobnost gledanja u mraku.
Post je objavljen 10.08.2009. u 22:44 sati.