samosanacije

Razmišljam o nekome tko je kao petnaestogodišnjak,
nakon što je u školskoj dvorani, u košarci nadigrao maturante,
za glavu više,
uzastopce i precizno povezujući sebe i omču obruča lukom lopte,
meni ushićenoj petnaestogodišnjakinji rekao…

…kad zanemariš tih desetak centimetara razlike, sve ostalo je lopta.

Od tada je prošlo prilično godina (i sad se opako trudim da priličnom ne pridružim brojku),
a ja sam se upgradeala nezanemarivi broj puta...
Imam vise transformacija nego posljednji model Švicarca...

I pitam se ponekad da li je normalno biti tranfsormer ili je normalno biti jednovolumen, i da li da neke verzije sebe shvatim kao uljeze, azilante, podstanare, ilegalce, ili im dam “papire” i legalni boravak u zemlji, pitam se tko određuje jel normalno biti jedno ili drugo, pitam se što kaže struka o tome, i koja struka bi se uopće time trebala baviti…i onda se radije popnem na planinu…

...no misao, misao da je kad zanemarimo sitnice sve ostalo - željeni luk, putanja htijenja,
nju sam prihvatila u svim svojim inačicama...
ubrizgala je u život.

Nekad uspješno, nekad manje, ali jednostavno, kako god bilo - ne cvikam više od maturanata.

I to ću pokušati predati vlastitoj djeci.

Pa nek igraju i košarku…