Sve nijanse žute

utorak, 14.04.2020.

Mesala

Svakome od nas dogodi se jedan put, prije više puta, Mesala u životu. Čovjek koji će ljubav prodati za moć. Čovjek koji zanesen samoljubljem ljubav ne može ljubavlju uzvratiti. Čovjek kojemu je važnije imati nego biti. Čovjek s dvostrukim mjerilima. Čovjek s nekoliko lica.
I ma koliko oprezni bili, ma koliko znali prepoznati ljude, takav čovjek savršeno odigra ulogu. Iako… dok premijera traje… uočimo neke sitnice… pokret… riječ… zanemarimo, jer upravo razgovaramo s toplim ljudskim bićem. Zaboravljamo osobne granice… ne možemo se odreći tog trenutka topline, ma koliko neiskrena bila.
Mesala ima svoj cilj… pa makar to bilo samo nahraniti ego. U nekim trenutcima… zavaravamo sami sebe… kako će prepoznati naše iskrene postupke i namjere… kako će mu to biti dovoljno da spozna kako je pozornica na kojoj igra klimava… ne donosi radost. A najmanje spokojan san.
S druge strane… neke ljude mi sami, u našim životima, pretvorimo u Mesale, mada to nisu. Ne odobravamo njihovu surovost u rješavanju problema. Ne odobravamo njihov način komunikacije. Imamo dojam da su zli… a nikada nismo imali razloga posumnjati u njihovu odanost nama. Ti ljudi će nam iskreno reći: Neću. Neće filozofirati. Niti „tražiti“ riječi kako bi rekli ono što žele ili ne žele.
Dogoditi će se da prekinemo komunikaciju s njima, jer smo ih pretvorili u Mesalu. A Mesala nije potreban nikome u životu.
I tek kada nam se dogodi Mesala s početka ove priče… kada spoznamo kako neki ljudi mogu grijati lažnom toplinom… kako smo za njih potpuno nebitni, kao predmet ili stvar koji zamijeniš novim, shvatimo koliko je topla nečija hladnoća. Shvatimo da taj hladni Mesala, iako smo ga „izbacili“ iz svog života, ne razmišljamo o njemu, ne susrećemo ga, nikada nije izbacio nas. Neće s vremena na vrijeme… ničim izazvan… zaboraviti pitati kako smo… neće zaboraviti poslati uskršnju ili božićnu čestitku. I iza toga neće biti skriveno ništa, biti će to poruka: Sjetio/la sam te se. Htio/la sam znati da si dobro.
Što nam ostaje… nakon još jedne zablude do li zahvaliti "toplom i brižnom" Mesali na putokazu, postaviti osobne granice, te zahvaliti Bogu na "hladnom" Mesali, jer on će nam neće okrenuti leđa… on će nam pružiti ruku da nas podigne sa dna.

ponedjeljak, 13.04.2020.

Čuvajmo starije i nemoćne

Kada je u devedeset i trećoj godini umro moj dida, kraj njegovog odra stali su njegovi brat i sestra, u kasnim osamdesetim. Zagrlili su se i bolno plakali… njihova bol spustila se na prostoriju i ostalim prisutnima niz lice su potekle suze.
Čovjek položen na odar bio je moj dida, kojeg sam neizmjerno voljela. Bio mi je oslonac do posljednjeg dana života. Čekao me da dođem u bolnicu… i iako više nije imao snage otvoriti oči… podigao je obrve kao znak da me čuje. Tu noć je preminuo.
Sa svoje nepune devedeset i tri godine on je za mene bio mlad. On je bio moj dida. On je bio nečiji otac, brat, prijatelj, poznanik.
Danas živimo u vrijeme ugroze nazvane COVID-19 i najviše su ugroženi ljudi starije životne dobi. Nerijetko, kada ugroza odnese život, čujem: „On je star. Ništa strašno.“
Da… tamo neki on je možda star, možda ne bi živio još dugo, ali… da li je morao umrijeti baš danas? I da li je uzrok njegove smrti morala biti nepažnja ljudi koji ga okružuju? Zar nije mogao još nekoliko riječi podijeliti sa svojim najmilijima?
Vjerujte… kada umre stariji čovjek… strašno je. Strašno je ljudima koji su ga voljeli i poznavali. I naša je obaveza čuvati ih. Podariti im još nekoliko dana života. Neka naša nepažnja ne bude uzrok njihove bolesti i napose smrti.
Ta nemoćna… izrađena bića žele još po neki put zagrliti svoje unuke, pogledati s ponosom svoju djecu… razmijeniti nekoliko toplih riječi sa svojim prijateljima i poznanicima. Omogućimo im to svojom brigom i pažnjom. Jer svi oni su… i moji… i vaši baka i dida. Njihov organizam se ne može izboriti. Bez nas su nemoćni.

nedjelja, 12.04.2020.

Sretan Uskrs!

Neka Vam osmjeh ne silazi s lica
budite raspjevani poput ptica
neka Vam srca ljubavlju gore
pustite brige, pustite more.
On uskrsnu
i donese radost života
On uskrsnu
i nasta ljepota.

Sretan Uskrs Vama i Vašim najmilijima!

subota, 11.04.2020.

Marijin sin

"Ženo! Evo ti sina!" Zatim reče učeniku: "Evo ti majke!" – Isus.
Ta krha žena pod križem gledala je muku svoga sina. Srce majke pucalo je od boli. On je preda Ivanu u ruke… da se o njoj brine i da je čuva.
Da li je Marijin sin umro uzalud? Jesmo li svjesni muke koju je podnio za nas? Jesmo li mu u danu njegove muke bar na trenutak u tišini zahvalili? Otkupio je naše grijehe. On koji grijeha nije imao reče: Onaj bez grijeha neka prvi baci kamen. I pruži ruku bludnici. Opra joj suze i učini je svojom sljedbenicom.
Možemo li bar na trenutak osjetiti njegovu bol? Ni u jednom trenutku nije osjetio previranje… niti se zapitao da li smo vrijedni te muke. Tek u najvećoj boli zavapio je: Bože moj, zar si me zaboravio!
Tako lako zaboravljamo i njega… i njegovu muku. Dijelimo ljude na vrijedne i bezvrijedne. Gazimo prema svom cilju ne osvrćući se… ne pružamo ruku umornima i bolesnima. Nismo u stanju podijeliti puno… a posljednju krišku kruha bi jedva dali i nekome bliskom. Ne obaziremo se na glad. Ne vidimo suze. Ne vidimo djecu s posebnim potrebama, ako to nisu naša djeca.
Umro je u nepodnošljivim mukama da bi ovu planetu stvorio ljepšim, boljim mjestom za život. Da bi nas podučio što je to ljubav… bezuvjetna ljubav prema čovjeku. Da bi nas naučio kako prihvatiti svako ljudsko biće. Kako u zlu naći malo dobra… i oplemeniti to dobro. Kako probuditi dobro u nama samima.
Zastanimo na trenutak. Razmislimo o svojim postupcima. Razmislimo. I pružimo ruku potrebitima. Ne samo u vrijeme blagdana. U svim danima našeg životnog puta budimo, svatko za sebe, onaj čovjek kojeg je Bog stvorio na svoju sliku i za kojeg je Marijin sin, u preteškoj muci, umro na križu. D.L.

petak, 10.04.2020.

Bol

Nad otok se nadvila tama
suncu se zameo trag
na obali stojim sama
i tražim osmjeh drag.

Vjetar mi šapuće tiho
donosi rimu za stih
oblačim novo ruho
osmjeh zaustavlja krik.

Pogledom milujem more
molim za snagu za dan
i tek u osvitu zore
utonem u san.
D.L.

četvrtak, 09.04.2020.

Nebitno

Dok se na mom licu jasno ocrtavaju minule godine… prebirem po laticama ruže… i pitam se postoji li vrijeme prije i poslije… što je jučer, što danas, a što sutra? Kome li sam dala posebno pravo postojanja u vremenu? Jesam li sve riječi koje izgovorih poklonila nekome tko nikada neće moći razumjeti njihov smisao, tko ne vidi njihovu vrijednost?
Jer… sve moje riječi, to sam ja. To nije izraz… to nije upravo pročitana izreka… tim riječima mislim, osjećam, postojim. Tim riječima pokušavam reći koliko sam jaka i koliko sam slaba. To su djelići mene. Rasuti po bespućima. To su trenutci uhvaćeni u vremenu. To je slika. To je uzdah. To je pogled zaustavljen na pramenu kose. To je radost jednog osmjeha u noći ranog proljeća ili kasne zime.
Što li je to mogao oćutiti čovjek koji ne može vidjeti radost, koji ne može osjetiti bol? Čovjek koji ne zna prepoznati ranjivost.
Sve ono što njemu bješe nebitno… bilo je jednako bitno kao zrak koji udišeš, kao otkucaj srca, kao dar još jednog poklonjenog jutra. Bile su to bitnosti zbog kojih je život život.
On nije mogao oćutiti ljubav. A ljubav ne traži ništa za uzvrat. Ona jednostavno jest.
Prepoznati ljubav… i kada ljubav ne možeš ljubavlju uzvratiti je bitno u nebitnom. I ne tražiš joj smisao, poštuješ njeno postojanje. Ljubav ne vrijeđaš. Ne određuješ joj vrijednost. Ljubav je rijetka stvar koju pukom igrom slučaja dobiješ na dar. Ne… ljubav ne traži zahvalnost. Njoj nije potreban pljesak. Ljubav ne traži povrat uloženog. Ona jednostavno jest.
Ljubav je i ranjiva, i slaba, i hrabra, i jaka, istovremeno. Ljubav pomiče planine. Ostvaruje nemoguće. Postoji li veće bitnosti u nebitnosti kao što je ljubav?
Ali dok s ljubavlju prosipam slova, slažem ih u rečenice i riječi… te riječi ne može razumjeti čovjek koji ne može oćutiti ljubav. I nikada neće spoznati da je nebitno bitno. D.L.

srijeda, 08.04.2020.

Posve običan stih

Jednom ću ti napisati pjesmu. Običnu, trapavu, pjesmu. I neću paziti ni na metar, ni na rimu. Tu pjesmu nikada nitko uglazbiti neće. Jer… neće to biti pjesma ni za klavir, ni za klarinet. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. I ne… neće to biti sonata radosti. Ni epitaf na grobu nepoznatog pjesnika. Tu pjesmu neće čitati prije globalnih sjednica o spasu čovječanstva. Niti će je izgovarati prije no što novu pošast puste u orbitu. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. Iz te pjesme nitko ništa naučiti neće, pa ni ti. Ta pjesma neće postavljati pitanja, ni pružati odgovore. Bez puno velikih riječi. S dvije – tri metafore… onako uz put. S osmjehom na licu. I suzom u oku. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih.
Jednom ću ti napisati pjesmu. Odu jednoj ljubavi. Dodiru dlana koji vodi bespućima sreće. Toplini glasa s nekoliko kockica leda. Beskrajnom miru s crticom nemira. Slatkom eliksiru s kapljicom gorčine. Putovanjima s tobom… bez tebe. Izgovorenom… neizgovorenim. Vrišteći tišinom. Slušajući menuet. Ali ne… neće to biti pjesma velikog značenja. Biti će to sasvim obična pjesma, posve običan stih. D.L.

utorak, 07.04.2020.

Košmar

U svim tvojim oblicima nesavršenosti… učinih te savršenim. Predstavih te kao ikonu pred kojom se molim. Zahvalih nebu na svakom tvom koraku, pa makar vodio daleko od mene. Voljeh te svim oblicima ljubavi. Zaustavljajući svaki tvoj pokret mislima… kako bi u trenutcima samoće oživljavala slike viđenog.
Učinih te vladarom svojih snova. I jedinom zbiljom za koju je vrijedno boriti se. Čuvah te od zluradih očiju prolaznika. Skrivah te od zlobnih progonitelja.
Tko si uistinu ti? Slamka za koju se grčevito držim? Iluzija u koju vjerujem kako ne bi osjetila strah? Jedini preživjeli nakon brodoloma.
Otok na koji bježim. Stvarnost u nestvarnom. Svijetlost koja obasjava tamu. Dok riječima oštrijim od mača… siječem sve ono što ne mogu prihvatiti. Sve one postupke za koje ne mogu pojmiti da bi ih mogao učiniti čovjek… pa bio on prosjak ili kralj.
Znam… previše je nerazumijevanja. Ali nije ni potrebno razumjeti… dovoljno je osjetiti. Zastati… čuti otkucaj srca ili dah. Dovoljno je ispružiti ruku i vidjeti kako je smisao jednog postojanja mirno položena na tvoj dlan.
Možemo li biti drugačiji, a opet oni isti ljudi? Možemo li obazrivije hodati ulicama nutrine? Možemo li živjeti svatko svoju bol bez ometanja? Možemo li ostati svatko na svojoj strani Svemira, a ne ugasiti onaj sunčev trag?
Znam… dolazimo iz različitih smjerova vječnosti. Ali… od kud´nam pravo proglasiti ludim onoga tko ništa osim sunca u potpuno oblačnom danu nije imao, niti mogao dati? Od kud´nam pravo obezvrijediti nečiji otkucaj srca? Imamo li pravo slomiti slamku, razbiti iluziju i ubiti san? D.L.

ponedjeljak, 06.04.2020.

Uživati u besmislu

Ma ne… večeras ne bih razmišljala. Samo se želim prepustiti trenutku tišine. Uživati u besmislu s nikada više smisla. Otplesati čardaš. Nacrtati osmjeh. Vidjeti ljepotu i kada nije lijepa. Stati na vrh planine. Raširenim rukama dotaknuti zvijezde.
Ma ne… nemam potrebu tražiti uzroke i posljedice. Umorna sam… tako jako sam umorna. I ne mogu dozvoliti sebi još jednu besanu noć. Ne mogu putovati brodom koji se davno nasukao u uvalu iz koje se ne vidi ništa osim samoljublja. To nije moja uvala. To nije moj put. To nije moj brod.
Ma ne… ne mogu povesti bećutnost na put uzburkanim morem… tu je smisleno samo voljeti i biti voljen. Kao temeljna ljudska potreba. Kao molitva. Kao san. Tu je radost zapovijed. Tu je sreća put, a ne cilj.
Ma ne… ne mogu ponovo po prašnjavom drumu skupljati krhotine sebe. Ponekad je potrebno stresti prašinu s cipela i krenuti neokrznut na put… put u središte sebe… put u besmisao s nikada više smisla. I tamo naći svoj mir.
Ma ne… ne mogu zanemariti miris proljeća u zraku… godine koje su prošle… dane koji dolaze. Ne mogu ne radovati se ovoj noći koja nebom prosipa milione zvijezda koje se smiju i donose glazbu… ne mogu prestati uživati u besmislu s nikada više smisla.
A uživao bi i ti…
„Da za tebe postoji netko sasvim drag i lijep, čije ruke tebi radost donose.“ (Bolero) D.L.

nedjelja, 05.04.2020.

Sve je dobro

Sve je dobro dok me držiš za ruku, pa makar i u mislima. Sve je dobro dok mi pričaš tišinom. Dok šuteći pokušavaš shvatiti svaku moju pomrčinu uma. Sve je dobro dok pomiruješ suprotnosti u meni, ne shvaćajući da to nisu suprotnosti, već borba između stvarnosti i iluzije. Borba između života na otoku i ovoga ovdje, i sada.
Sve je dobro dok si tu… skriven negdje u treptaju oka, u jutarnjoj rosi, u kapi kiše koja se spustila na dlan. Jer… tada sam i jaka, i hrabra. Nesalomljiva i nepobjediva. Ne može me zaustaviti ni vrijeme, ni čovjek, ni ugroza. Vjerujem u danas i znam da postoji sutra.
Sve je dobro dok razumiješ nerazumijevanjem i ne okrećeš mi leđa. Sve je dobro dok nepogrješivo razlikuješ trenutak u kojem me ne smiješ pustiti samu u borbi s vlastitim mislima od onog u kojem je to jedini način da se oslobodim strahova.
Sve je dobro dok u svaku crnu dodaš zrnce bijele… baciš prstohvat žute i vratiš sunce na okno mog prozora. Doneseš osmjeh u osvit zore. I traješ… traješ u mojim mislima… kolaš mojim venama… postojiš, pa makar i kao iluzija, kao san.
Sve je dobro dok možeš izazvati suze u mojim očima, jer to je jedini dokaz da sam čovjek, da nisam zaboravila osjećati, da život nije ubio ljudskost u meni. Sve je dobro dok te volim nesebično… beskrajno… drugačije… bez postavljenih uvjeta i ugovora. Bez popisa odgovornosti i obveza.
Sve je dobro dok me čuvaš, ne čuvajući me. Dok mi ulijevaš sigurnost trajanja kroz nespokoje. Sve je dobro dok te imam… kao nerazdvojivi dio mene… bez kojeg bi bilo nemoguće disati… koračati… živjeti. D.L.

subota, 04.04.2020.

Čovjek u ogledalu

Toliko daleko od beskraja, toliko blizu vječnosti. Svijetlost svijeće oslikava sjene. Sjene nekih davnih putovanja kroz perivoje. Što li će se dogoditi kada prođe još jedno stanje koje prolazi pored mene? Ne vidim promjene, ne uočavam nepremostive prepreke.
U ustaljenom ritmu dana, s nekim novim zadacima… rješivim… zaboravljenim… označenim ad acta… odlazim u neki posve novi spis… i živim svoj san.
Ne… ne treba mi posebna priprema za sučeljavanje s čovjekom u ogledalu. Ta to je moj najbolji prijatelj. On se smije kada se ja smijem… oči su mu pune suza kada plačem… potiče me na dobro uvježbane amnezije. Zaboravi zlo… ne osvrći se na još jednu podvalu… pusti. Ne dopusti da bol dosegne granicu u kojoj bi imala utjecaj na bilo koju tvoju odluku. Ne dopusti da ljubav zaslijepi jasne boje stvarnosti.
Možda tek činjenica nepoznavanja čovjeka u ogledalu, neizbježno sučeljavanje s njim, donosi promjene koje će iznjedriti nakon ovog stanja. Tko sam? Gdje sam? Što želim? Kako ću živjeti ostatak života? Nemoguće je izbjeći odgovore na ta pitanja u izolaciji, bez mogućnosti bijega.
Hoću li sresti poznata lica nakon ovog stanja, ili samo u poznatom tijelu nepoznate ljude? Hoću li vidjeti hrabrost u njihovu pogledu ili će ih promjena potpuno slomiti? Hoće li ti isti ljudi još uvijek biti dio mog sna? Jesu li napokon našli svoj mir pa makar i daleko od mene?
Vraćam pogled na oslikane sjene. Radostan smijeh djeteta. Miris sviježe zakuhanog mlijeka. Od nekud dopire glazba. Pogledam čovjeka u ogledalu, razmijenimo osmjeh, zahvalimo jedno drugom na razumijevanju, zahvalimo se na svemu danom i svemu stečenom, namještam jastuk na ustaljen način i utonem san.D.L.

petak, 03.04.2020.

Obući slobodu

Obriši. Obriši sve što ti donosi nemir, tugu ili strah. Obriši neodgovorena pitanja i ne traži odgovore. Obriši misao. Ne gradi kule u pijesku, odnese ih prvi povjetarac koji se spusti nad grad.
Popni se stubama. Stani na vrh Lotršćaka. Udahni. Nasmij se osmjehom dostojnim vrha. I živi. Živi ovdje i sada. Živi danas. Ne jučer. Ne sutra.
Pogledaj u sunce. Zaustavi trenutak. Osjeti miris. Ne osvrći se. Ispruži ruku. Uhvati vjetar. Otpleši svoj najljepši ples.
Bosim nogama dotakni pijesak. Osluškuj korake. Raduj se cvrkutu ptica. Usni kraj potoka koji veselo žubori. Zastani. Čuješ li taj zvuk? Mozart… to čudotvorno prebiranje dirkama klavira. I ne pitaj se tko je kriv.
Zaustavi sjećanje. Zaboravi. I dobro, i zlo. Tek rođeno si dijete. Ne robuj navikama. Ti… mali, nesvakidašnji tvorcu vlastita života. O tebi sve ovisi. Ti postojiš. Ti jesi.
Ne odustaj. Preskoči prepreke. Izbjegni utore vlastite nemoći. Ne vraćaj se. Zar ne čuješ taj Menuet? Nije li to dvorac Luja XIV.? Plesna dvorana puna je tih malih, sitnih, profinjenih koraka i pokreta, koji nose nova iskustva, nove spoznaje.
Budi ono što jesi… bez dvostrukih mjerila. Obiđi svijet u svom maniru. Navuci zastore. I sanjaj. Sanjaj snom pravednika. Obuci slobodu i slavi život. D.L.

četvrtak, 02.04.2020.

Ne dušo...

Ne dušo… nije to bio samo jedan od onih loših dana. Ne dušo… ništa se nije promijenilo sa svitanjem. Što li sve može napraviti jedan virus koji ne možeš vidjeti prostim okom… možda i nije neprijatelj broj jedan čovječanstvu kako tvrde… ali tihi je ubojica, ne tebe… ne mene… ubio je nas.
Ubio je jedan svijet u kojem je vladala obzirnost. Ubio je moju iluziju o ljudskosti. Ubio je čovjeka u mojim očima. A postoji li veći zločin do li ubiti čovjeka? Postoji li jezivije spoznaje?
O ne… neću se zatvarati u ponore bola. Niti ću žaliti zbog tog. Jer… davno mi je netko rekao: Ako ne možeš razumjeti, okreni se i idi. Nemoj remetiti ničiji san.
A život je samo san… predivan san satkan spoznajama, pokušajima, paletom boja koje tvoje oči nikada neće moći vidjeti. Te boje oslikavaju potrebu ne povrijediti drugog čovjeka svojim postupkom, ne ustrajati u postupcima koji drugom čovjeku nanose bol. Ne… ti ne možeš vidjeti to. Jer što je tebi svaki drugi čovjek u usporedbi s tobom samim… tek malena točka… gotovo nevidljiva… bezvrijedna. On je tek virus kojeg treba uništiti, slomiti.
A da si samo malo spustio pogled… vidio bi da te gleda čovjek koji se veselio svakom tvom uspjehu, koji je nastojao otkloniti svaki tvoj nemir. Čovjek kojega je veselila tvoja sreća, a boljela tvoja tuga. Eh da si bar jednom zatvorio oči i osluhnuo tišinu… prepoznao bi… i uzalud je pričati o tom.
Ne dušo… ništa se ne može vratiti, a nikako vrijeme. A vrijeme kao vrijeme… uvijek ispriča svoju priču… ponudi odgovore. Slušajući vrijeme… osluškujući kako šumi more, znam… ništa se neće promijeniti ni nekim novim svitanjem. Ne dušo… nakon smrti se ne možemo roditi isti. Nepromijenjeni. Nesputani. Otvoreni.
Nakon smrti koračamo oprezno… osjećamo strah od nekog novog ubojstva, od moguće izdaje. Ne dušo… nije prestao život… niti je nastao bilo kakav poremećaj u Svemiru. Ovo ubojstvo nitko neće oplakivati. Ti ga se već sutra nećeš sjećati, a meni će ostati kao opomena… opomena pospremljena u ladicu labirinta… koju ću nerado otvarati. Ostati će zabluda o čovječnosti iz koje ću ponešto naučiti i nastaviti koračati. Jer… čovjek je stvoren za let.
Možda… u nekoj noći punog mjeseca… zastaneš… sjetiš se i shvatiš… da si ovom pobjedom izgubio. Da je to bila tek Pirova pobjeda. Da poraženom nisi slomio krila, ništa osim zablude nije mogao izgubiti. Možda ćeš tada spustiti pogled… no ništa do činjenice da stojiš sam, sa prazninom svuda oko sebe, nećeš moći vidjeti. D.L.

srijeda, 01.04.2020.

Tužno je..

Tužno je kada čovjek uvijek i isključivo misli samo na sebe. Tužno je kada nema razumijevanje za drugog čovjeka. Tužno je kada ga sretnim čini bol drugog čovjeka. Tužno je kada čovjeka ne može dotaknuti iskrena emocija drugog čovjeka. Previše tuge na jednom mjestu… previše boli u tek nekoliko rečenica. A ljubav bi trebala donijeti osmjeh, motiv… volju… snagu… poticaj. I ne… nasuprot ljubavi ne stoji mržnja, jer i mržnja je osjećaj. Stoji… ponosno u svojoj ispraznosti… ravnodušnost.
Ravnodušan čovjek je poput ledenog brijega… i uzaludno je udarati o taj brijeg, skrivati rane, skupljati krv koja neumorno teče… on ne čuje krik… ne dotiče ga bol… ponosno stoji… s lažnim osmjehom i mišlju kako je bolji, veći, jači, od onoga kome je obrisao osmjeh. Tužno je biti ravnodušan čovjek.
Ali ne… nikada ne treba žaliti ravnodušnog čovjeka. Nije mu to nametnuto. To je njegov izbor… on je predano gradio ledene brjegove, marljivo radio na svojoj ravnodušnosti. Ravnodušnog čovjeka samo treba znati prepoznati… i unaprijed znati da ma koliko sebe dali… nikada neće biti dovoljno… jer on jednostavno nije sposoban osjećati. Ne naviknut na bol, ali ni na iskrenu sreću… nikada neće vidjeti tugu ili sreću drugog ljudskog bića.
Postoji li veća tuga od pogleda na ravnodušnog čovjeka… naravno da postoji... još tužnije, što više zastrašujuće, je voljeti upravo takvog čovjeka. Takav čovjek ne zna prepoznati ljubav. Takav čovjek se nikada nije probudio... i nasmijan poslao misao drugom ljudskom biću. Takav čovjek neće ponuditi utočište... ne možeš odmoriti umorno tijelo, nahraniti posrnuli duh. Takav čovjek će te ubiti… ne shvaćajući da je njegov život poput smrti… ne… ravnodušnog čovjeka ne treba mrziti… on samo treba ostati dovoljno daleko. D.L

<	travanj, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30